Bila je srijeda kasno popodne 18 prosinca 1991. godine.
Kao i svakog dana s košarkaškog treninga vraćao se talentirani kadet Jugoplastike, Igor Marušić.
Sedamnaestogodišnjak, odličan učenik 2. razreda gimnazije Marka Marulića iza Splita.
Bio je rokerska duša, volio je AC DC, Rolling Stonse, Dire Straitse.
Volio je s tatom “u ribe”, kod brata u kafić, volio je knjige i Magic Johnsona.
Padala je kiša.
S njom iz vojne baze Lora u Splitu krenula je i kiša metaka.
Metaka ispaljenih od strane pripadnika JNA po civilima i stanovnicima grada pod Marjanom.
Igorovi roditelji, sveučilišni profesori Građevinskog fakulteta u Splitu čekali su da im se mlađi sin vrati s treninga.
No Igor nikada nije stigao kući.
Jedan od metaka ugasio Igorov život u trenu…
Igor Marušić jedan je od 381 djeteta na trenutnom popisu djece ubijene, poginule i nestale u Domovinskom ratu. Ratni avet koji lebdi u zraku i dohvatljiv je samo kada se popnete na prste i rukama skinete s neba makar jedno ime opominje nas – u crnu smo zemlju pokopali tijelo, ali i našu budućnost. Koliko su malo poznate sudbine ljudi koje smo možda sreli na nekom autobusnom stajalištu, željezničkom kolodvoru ili u šetnji splitskom rivom 1991. godine u početku Domovinskog rata. Neka su djeca na obližnjem košarkaškom igralištu bacala trice pokušavajući slijediti korake Dražena Petrovića i Magic Johnsona, rukom ratnih zločinca JNA prekinuti su snovi sedamnaestogodišnjeg Igora, a Splitu je ostao samo zvuk lopte na igralištu koja odzvanjajući ponavlja koliko smo dužni spominjati mu ime…