„Ovo nije naš rat!“…,
Uskliknuo je Alija Izetbegović davnog 6. listopada ’91., a Užički i Titogradski korpus, potpomognuti rezervistima iz Crne Gore, već su zauzeli dominantne visove na južnoj i istočnoj strani Mostara – Humu, Gubavici i Fortici.
Tada pored očiju slijepih Muslimana iz BiH, a današnjih Bošnjaka zavladalo je oduševljenje! Jer doista, Alija je rekao da to nije njihov rat.
Zaključujući te riječi Hrvati su znali da se moraju sami organizirati te osnovati Hrvatsko Vijeće Obrane (HVO) koji je u svojim redovima imao samo sinove odane!
Važnost HVO-a u ratu u BiH se do danas pokušavalo umanjiti, nazivajući ga takozvanom vojskom. Pripadnike HVO-a i cijeli hrvatski narod uzepeovcima, a istina je totalno suprotna.
Istina je ta da gdje je god bio HVO tu su ostali i opstali Hrvati, u kolijevci svoje vjere plaćajući najvišu cijenu za samostalnu i slobodnu Bosnu i Hercegovinu!
Pukovnije i brigade HVO-a su nosile stara povijesna i kraljevska Hrvatska imena.
Nakon što se zločinačka agresija JNA pojačala te su muslimani uvidjeli da od Alijinih riječi nema ništa oni su osnovali tzv ArBiH. Zašto takozvana? To ću vam objasniti malo niže u tekstu.
Dok su i Sarajevom odjekivali napadi JNA kako oni danas za sebe znaju reći “dobri bošnjani” su nosili Titove slike vičući agresorima da su oni svi jedan narod i da ne žele rat, a njihovi metci su ih bezumno ubijali i ranjavali.
HVO je u to vrijeme već dobrano branio Mostar i Hercegovinu znajući da agresor ne preza od ničega. Znali su to nakon pokolja u općini Ravno gdje je JNA, sa svojim pomagačima, 13. 11. 1991. na svirep način masakrirala svih osam hrvatskih civila, stanovnika, Kijeva Dola.
Sutra je 30 godina od osnivanja HVO-a. Jedine vojske u BiH koja u svom imenu ima riječ OBRAMBENA. Niti jedna obrambena vojska ne može biti agresorska i tu za mene svaka diskusija prestaje!
Tzv ArBiH je osnovana tek poslije. Kao što vam obećah iznad sada ću vam objasniti i zašto je ista takozvana.
Vojska ili Armija nazovite ih kako želite koja nema zapovjedne odgovornosti, nema pisanih naredbi, nema pisanih topničkih dnevnika i nema osuđenih generala te pokajnika ne može nikada biti službena ili obrambena!
Sve ovo iznad nabrojano imao je samo HVO!
Na žalost, naša obrambena vojska ima iza sebe i krvavi trag zločina koji nikada nismo i nećemo umanjivati. Zločini su postojali te su isti za njih i osuđeni. U pravednost toga nećemo zadirati jer kod nas je riječ Međunarodne Zajednice uvijek posljednja.
Svi zločini koje je počinila tzv ArBiH se ne nazivaju pravim imenom. Oni su, ubojstva, izolirani incidenti, odmetnuti pojedinci…Da ne nabrajam dalje jer shvaćate srž i poruku tih opravdanja.
Navest ću vam samo jedan primjer tog stravičnog umanjivanja ratnih zločina, a bilo ih je jako puno.
U mjestu Grabovica pored Mostara ubijene su 33 osobe!
Civili! Starci, žene i djeca!
Pokolj u Grabovici je bio teški ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH (postrojbe “Crni labudovi”), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata. Za 19 civila se još traga.
-Počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”. Cilj te operacije je bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara. Prema pretpostavkama upletenih, jedan dio žrtava je bačen u akumulacijsko jezero HE Salakovac.
Pokolj u Grabovici je bio teški ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH (postrojbe “Crni labudovi”), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata.
Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a “Firule” i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedica pretrpljenih stresova.
Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela. Najmlađa žrtva Grabovice je imala samo 4 godine i zvala se Mladenka Zadro čije tijelo nikad nije pronađeno, a najstarija žrtva je bio Marko Marić koji je imao 87 godina.
Zapamtite HVO i njihove oslobodilačke akcije. Poklonite se ubijenim, sjetite ih se u molitvama i dajte im pravdu!
Hrvati iz BiH su jedan narod čija je majka RH.
Hrvatska je dobila svoju samostalnu i slobodnu državu, a Hrvati iz BiH su ostali zatočeni u mini Yugoslaviji koju se naziva FBiH te im se ovog trenutka radi od velikobošnjačkih lobista na ukidanju konstitutivnosti i zatiranja njihove povijesti stare preko tisuću godina.
Ako se RH ne uključi na našu i vašu žalost “dobri bošnjani” će u tome i uspjeti!