Homiliju banjolučkog biskupa Franje Komarice upućenu na blagdan bl. Ivana Merza

Draga braća svećenici, drage sestre redovnice,

dragi Kristovi vjernici laici, štovatelji blaženog Ivana Merza,

među osobito dramatičnim događajima na pozornici svjetskih zbivanja, tijekom proteklih nekoliko godina, vjerujem da nam je svima u sjećanju, požar svjetski poznate katedrale Notre Dame u Parizu, od prije tri godine.

Kad gori jedna od najvažnijih crkava zapadnog kršćanstva, onda se ima osjećaj da je ugroženo mnogo više nego gubitak jednog, arhitektonski gledano, originalnog građevinskog zdanja.

Ovaj požar nam je posvijestio moguću stvarnost, što se sve uništava i gubi ako nestane kršćanstva iz srca nekoć kršćanske sredine, kršćanske Europe.

U mnogim zemljama našeg kontinenta kršćanstvo se danas nalazi u takvoj jednoj situaciji, da sve više gubi u svojoj ulozi da bude najviša ljestvica europske kulture, koju je ono tijekom mnogih proteklih stoljeća prepoznatljivo oblikovalo i prožimalo. Njega se sve više potiskuje u stranu, sve ga se više razvodnjava. A mi to promatramo, uglavnom bespomoćno, djelomično sa žaljenjem; ne rijetko željni senzacije, a neki od naših suvremenika čak i zlurado.

Zar ne bismo trebali sami sebe kao kršćani, članovi drevnog kršćanskog naroda, hrvatskog, zapitati: možemo li mi sebi i našem neposrednom životnom okruženju tako nešto doista dopustiti? Može li naš narod, naša zemlja, pa i cijela Europa, opstati bez svoje duhovne podloge, a da se pri tome ne izgubi ne samo naš moralni kompas, nego i dio našeg identiteta?

Sveti papa Ivan Pavao II je često isticao, kako smo svjedoci sukoba između civilizacije ljubavi, koju kršćanstvo propovijeda i propagira, i kulture smrti koju sve izrazitije predstavlja i propagira zapadna civilizacija. Pozivao je često Europu da sebi podsvijesti svoje duboke kršćanske korijene.

U zapadnom svijetu je sve dominantnija sekularna, laicizirana, liberalna kultura i ona ne dominira samo razmišljanjem nevjernika, nego, nažalost, sve većim brojem onih, koji se nazivaju kršćanima.

Mentalitet današnjih kršćana, i u ovim našim sredinama, sve više je „zaražen“ od sekularnog racionalizma. Sve češće susrećemo pojavu da i naši domaći kršćani razmišljaju o sebi ne u okvirima svoje vjere, nego u sekularnim okvirima, koji su strani kršćanskoj tradiciji.

Sekularna kultura odbija gotovo sve vitalne elemente kršćanskog nauka, uključujući Božanske osobe, Presveto Trojstvo, utjelovljenje Sina Božjega, istočni grijeh, uskrsnuće tijela, mogućnost vječnog prokletstva itd. Istovremeno ta kultura promovira način življenja kao da Boga nema. Ona zapravo razgrađuje sve: religiju, moral, seksualnost, spol, rod, sve! Sve što je ranije vrijedilo, ova, sve dominantnija kultura smrti, na čiju je pogubnost upozoravao veliki i sveti papa Ivan Pavao II., izbacuje kroz prozor svoga europskog doma odn. stana.

Ono, što pri tom ostaje je nihilizam, tj. način mišljenja u kojem se ugrožavaju svi ustaljeni nazori, načela i vjerovanja; manje-više, sve je dopušteno i ni za što se ne vrijedi posebno zauzimati.

Nadbiskup Granade u Španjolskoj, Francisco Javier Martinez ovako je opisao našu današnju stvarnost: „Naš je svijet poput vlaka, s lokomotivom kulturnog nihilizma. Vlak juri ravno u provaliju, prema samouništenju. Ne može ga se nikako zaustaviti. Proces je otišao predaleko. Zato bi bilo dobro ako bi neki ljudi izašli iz vlaka prije provalije, zapalili vatru i počeli plesati i pjevati oko vatre. Možda bi ih netko iz vlaka vidio i također odlučio iskrcati se prije nego što se dogodi havarija. Zato moramo plesati i pjevati“, zaključuje nadbiskup i dodaje: „Nećemo spasiti vlak, ali barem ćemo spasiti neke od njegovih putnika i tako izgraditi oko vatre novu i jaču zajednicu“.

Drugim riječima: umjesto da nastojimo spasiti sadašnju tzv. Zapadnu civilizaciju, koju se ne može spasiti, budući da, poput nekadašnjeg – urušenog Zapadnog Rimskog Carstva, ona u sebi nosi autodestruktivni gen, mi, kao kršćani, moramo se usredotočiti na izgrađivanje Crkve, kojoj je njezin božanski Utemeljitelj Isus Krist zagarantirao da je ni vrata paklena neće nadvladati, ukoliko bude vjerodostojna u svome identitetu i poslanju.

„Pravednik, posve uronjen u božansku svjetlost, postaje svojevrsna baklja što svijetli i grije. To je pouka što nam je danas nudi lik našeg mladog blaženika, Ivana Merza.“

Tako je započeo svoj govor o liku blaženog Ivana Merza, sam namjesnik Kristov na zemlji, boraveći u njegovom rodnom gradu i zemlji, onog nezaboravnog 22. lipnja 2003. godine.

Nema nikakve sumnje da je papa dobro znao što je govorio o našem – uistinu velikom Blaženiku, sigurno jednom od najvećih sinova koje je imala njegova i naša Mjesna i domovinska Crkva. Znao je veliki i sveti papa i što treba nama poručiti i što mi, današnji članovi Kristove Crkve, trebamo dobro znati – i u duhu toga znanja i ponašati se. Papa nam dozivlje u pamet službeni nauk Crkve, izražen u obavezujućim dokumentima II. vatikanskog koncila, naime, da su svi članovi Crkve pozvani na svetost, na savršenstvo (sp. LG).

U ispovijedanju svoje vjere, mi tvrdimo da vjerujemo – u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. To pretpostavlja da kao članovi Crkve znademo dobro i točno odgovoriti kad nas netko dobronamjerno upita – tko ili što je Crkva? Mi trebamo o Crkvi znati, a vjerujem da i znademo, kao ona nije nikakva politička stranka, koja bi se priklanjala ovoj ili onoj zemaljskoj moći ili vlasti. Crkvu nikako nije ispravno tumačiti samo sociološkim kriterijima, jer ona, iako je na zemlji sačinjavaju ljudi iz raznih naroda, klasa, rasa ili zemljopisnih podneblja, nije društvo samo ovozemaljskog svijeta. Zapravo, za ljude koji samo ovozemaljski misle i zaključuju, ona je neshvatljiva. Jer Crkva je – kao to sama o sebi kaže – Božje otajstvo u nama ljudima i otajstvo nas ljudi u Bogu.

„Crkva je u isto vrijeme vidljiva i duhovna hijerarhijsko društvo i mistično tijelo Kristovo. Ona je jedna, oblikovana dvojakim elementom – ljudskim i božanskim. U tom je njezino otajstvo, koje samo vjera može prihvatiti.“ „Crkva je u ovom svijetu sakrament spasenja, znak i oruđe zajedništva Boga i ljudi“. Tako nas poučava Katekizam Katoličke Crkve (br. 779, 780).

Crkvu opravdano nazivamo duhovnom majkom, koja po jednom od svojih sedam sakramenata, onom glavnom, temeljnom, sakramentu sv. krštenja, rađa Božju djecu; po drugim sakramentima posvećuje tu Božju djecu, a oko sakramenta euharistije sakuplja cijelu Božju obitelj, tj. svu Božju djecu.

Naš Blaženik, Ivan Merz, iako nije bio ni bogoslov ni svećenik ni redovnik, nego katolički vjernik-laik, svojim osobnim trudom, osobito čitanjem dostupne mu katoličke literature, tijekom gimnazijskih dana u njegovoj rodnoj Banjoj Luci, a onda, osobito tijekom studija u Beču i Parizu, shvatio je dobro samu bit Crkve, tj. samo otajstvo Crkve. Shvatio je da je bit Crkve i sva njezina tajna i sva njezina snaga sâm utjelovljeni i neumrli Sin Božji Isus Krist, koji svojim Svetim Duhom i Crkvu sabire i čuva i vodi i odgaja. Blaženi je Ivan cijelim svojim bićem ljubio Crkvu, jer je ljubio Isusa Krista. On je sebe doživljavao živim dijelom Crkve, kao divnog organizma kojeg prožima sâm Bog. Kao što se ruka ili noga, ili oko ili uho, osjećaju dijelom jednog organizma, jedne cjeline, koja se zove čovjek, tako se i on osjećao dijelom živog organizma koji se zove Kristova Crkva. Dragocjene su nam njegove misli o Crkvi, koje zapisane, nalazimo na raznim mjestima u njegovim spisima. Citirat ću samo neke od njih:

„Svi znamo da je Crkva Katolička mistično Tijelo Kristovo. Krist je glava a mi smo njegovi udovi. Kao što je glava na križu umrla, tako po svetom krštenju i udovi Mističnog Tijela umiru. Isto će tako članovi Mističnog Tijela s Kristom uskrsnuti. Krist će tada biti središte svega: umjesto sunca i mjeseca, sjat će sunce Kristova tijela i svjetlost ovoga tijela razlijevat će se na uskrsla ljudska tjelesa. Konačna svrha ljudi jest da dođu u Kraljevstvo Kristovo. Jedino po Crkvi će doći u nj i postići svoju konačnu svrhu.“

Na jednom drugo mjestu bl. Ivan je ovako napisao: „ Nakon stanovitog broja godina valja umrijeti, nestat će našega traga s ove zemlje, kao da nas nije ni bilo – ali Bog je postao čovjekom i ostavio na zemlji svoju Zaručnicu, rimsku Crkvu Katoličku. I pred ovom idejom sve ostalo je sporedno: valja dušu pridobiti nebeskom Zaručniku, valja sebe zatajiti i zaboraviti, samo da duša druga ili prijatelja postane svjesni sudionik u djelovanju Božjem na zemlji.“

Shvatio je bl. Ivan vrlo dobro od kakve je velike važnosti za svakog čovjeka da dobro i pravilno upozna zašto je uopće na svijetu, tj. da je za čovjeka sudbonosno – Boga upoznati, uzljubiti ga, njemu služiti i tako prispjeti u Nebo, tj. u vječno Božje kraljevstvo.

On je tvrdio, da se bez jasnih velikih načela, koja Crkva svijetu daje, ne može se na čvrste temelje postaviti nijedan pravedan i human društveni poredak.

Evo njegovih riječi

„Tko će nam dati smjernice u zidanju Kristova Kraljevstva? Tko će nam dati upute kako da prosvjetno djelujemo? To je bez dvojbe Crkva. Nama je to malo čudnovato, jer smo se rodili u poganskom vijeku, u kojem je Crkva, tako reći, izbačena iz ljudskog društva. A ipak je Crkva ona koja mora davati velike smjernice cijelom prosvjetnom radu. Bez velikih načela, što ih daje Crkva, uopće se ne može postaviti društveni poredak na čvrste temelje; bez tih velikih načela, što nam ih bez prestanka daje Sveta Stolica i naši nadležni biskupi, nije moguća obnova ljudskog društva. Stoga, ako želimo uistinu pomoći pri spašavanju suvremenog društva, to nećemo usmjeriti naše oči ni prema državnicima, ni prema političarima, ni prema velikim učenjacima, već jedino prema nepogrešivom učitelju istine i ćudoređa, prema Svetom Ocu Papi, i prema onima kojima je povjerio sam Duh Sveti da ravnaju Crkvom Božjom.“

Tako nas poučava bl. Ivan Merz. Već sam citirao riječi svetog pape Ivana Pavla II. iz njegove homilije izgovorene, za vrijeme svečanog proglašenja blaženim Ivana Merza. Papa je Ivana nazvao svojevrsnom bakljom što je svijetlila i grijala cijeli jedan naraštaj katolika u našem narodu, te naglasio da on i našoj generaciji mora i može bit dragocjena baklja što svijetli i grije.

U svjetlu jasnih Ivanovih riječi, koje malo prije čusmo, i mi kršćani, katolici u ovoj zemlji, u ovoj Europi, moramo kao članovi i djeca Kristove Crkve, Crkvu voljeti kao svoju majku.

Davno, još u 3. stoljeću kršćanske ere, rekao je i zapisao jedan znameniti biskup mučenik sv. Ciprijan ove čuvene riječi: „Nitko ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za majku.“

Vi ste, draga braćo i sestre, Kristovi vjernici laici, istodobno vjernici i građani.

Zato je vaša uloga u ovoj zemlji, a onda i šire u svijetu, ne samo donositi drugim ljudima – počevši od svojih ukućana – vijest o Kristovom milosrđu i spasu, nego i strukture svijeta, odn. ovog našeg društva prožeti evanđeoskim duhom. Tamo gdje ste vi, tamo su Krist i njegova Crkva. Po vama i vaša životna i društvena sredina bivaju prožeti spasonosnim djelovanjem Isusa Krista. Zato ste vi u stanju, svojom življenom, djelotvornom vjerom, suzbijati granice strukturā zla i destrukcije kao i zla i destrukcije u strukturama.

Vi tjerate mrak nepravde i mržnje, kad molitvom osvjetljavate prostore svoje duše i po njoj dobivate snagu za pobjedu nad neljudskim odnosima u ovom našem društvu.

Zacijelo nam je svima poznato, kako se žarište konfliktā a time i raznih nesrećā s nesagledivim tragičnim posljedicama, mogu naći posvuda i tamo, gdje nepravda i zakon jačega ugrožavaju dostojanstvo čovjeka i vode ka podjarmljivanju pa i uništavanju života, pojedinaca i cijelih skupina, etničkih ili vjerskih. Kao kršćanima, sigurno nam je poznata svetopisamska tvrdnja, da samo pravda može osigurati istinski, pravedni i trajni mir „Mir je djelo pravde“, ustvrdio je davno veliki starozavjetni prorok Izaija (usp. Iz 32,17).

Očekuje se od svakog od nas da se ne mirimo s brojnim slučajevima teške i dugotrajne nepravde koja tare mnoge naše sunarodnjake i sugrađane, (s obje strane granice naših domovinâ), nego da se više, odlučnije i dosljednije zalažemo za pravednost i pravdu gdje god ih nema. Svatko od nas ima odgovornost za vlastiti život, ali i za društvo i svijet u kojem živimo. Svatko od nas mora govoriti istinu i biti vjerodostojan; truditi se popravljati ono što je pokvareno; odstraniti ono što je dotrajalo i izgrađivati nešto bolje i svrsishodnije. Na taj način ćemo smanjivati patnju koja truje i zagušuje mnoge živote.

Svjesni smo da je to veliki zahtjev, koji traži naš cjeloviti, a ne polovičan ili djelomičan angažman.

Ali, znajmo da je alternativa tome zacijelo gora: užas autoritarnog vjerovanja i ponašanja, kaos urušene države, tragična katastrofa neobuzdane prirode, egzistencijalna slabost i tjeskoba pojedinca bez životnog cilja.

Papa Franjo nam u jednom svome obraćanju ovako poručuje: „Crkvu je uskrsli Krist poslao da prenosi svim ljudima oproštenje grijeha i tako učini da se proširi kraljevstvo ljubavi, da širi mir u srcima, kako bi se potvrdio u odnosima, u društvu, u institucijama. A Duh Krista uskrsloga izgoni strah iz srcā apostolā i potiče ih da iziđu iz dvorane Posljednje večere i pronose Evanđelje. Imajmo i mi hrabrosti svjedočiti vjeru u Krista uskrsloga! Ne smijemo se bojati biti kršćani i živjeti kao kršćani!“ (Uskrs, 2019.).

Pravi kršćanin, bilo da je u svećeničkom, redovničkom ili laičkom staležu, uvijek će se slagati s naukom Crkve. On će nju prihvatiti kao svoj životni sadržaj, on će se truditi – uz  pomoć Božju – aktualizirati je, konkretizirati je u svojoj konkretnoj, životnoj situaciji.

Sveti nam je papa Ivan Pavao II. na misi beatifikacije u Banjoj Luci dao Ivana Merza kao svjedoka Kristova, kao zaštitnika i suputnika i kao svijetli primjer kršćanskog načina života i apostolskog zalaganja.

A njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Benedikt XVI. osobno mi je potvrdio, da je blaženi Ivan za njega „jedan od istaknutih likova Crkve 20. stoljeća i uzro angažiranim katoličkim laicima 21. stoljeća“, te da se on njemu „svaki dan moli“.

A kao izvanredno priznanje od strane Kristovog namjesnik na zemlji, istoga pape Benedikta XVI. – našem Blaženiku bez sumnje je – opće poznato – uvrštavanje među izabrane svece i blaženike Crkve iz svih stoljeća njezine duge povijesti, koji su „pružili svjedočanstvo autentičnog života, zahvaljujući euharistijskoj pobožnosti“, – u papinoj postsinodalnoj pobudnici o euharistiji „Sacramentum caritatis“ – ‘Sakrament ljubavi’.

Braćo i sestre, u Kristu, Spasitelju, dragi štovatelji blaženog Ivana Merza,

vjerujem, da se i ne rijetki od vas, štovatelja blaženog Ivana Merza, koji ga, doista, imate pred očima kao svoj uzro i držite ga za svoga zaštitnika, odvažno, znalački, neumorno i svim silama svoga uma i srca – govorom ili pisanom riječju, zalažete za Božju slavu i čast; za dobrobit Kristove Crkve i njezinog što plodnijeg poslanja u današnjem svijetu – osobito u ovome gradu i zemlji ,za istinsko duhovno i materijalno dobro svakog čovjeka koji je u potrebi.

Također vjerujem, da vam je jasno, kako nije na Bogu, nego na nama, hoće li i koliko će u ovom našem vremenu među nama biti djelotvorne kršćanske vjere, koliko nepokolebljive nade, koliko istinske kršćanske ljubavi i prema Bogu i prema našim bližnjima!

Valja nam se svima – i ubuduće – s više povjerenja i s više volje otvarati poticajima Duha Svetoga, koji nas sigurno vodi ovom suznom dolinom – ne rijetko strmim i krivudavim stazama prema sretnoj vječnosti.

Prema toj blaženoj vječnosti, koju nam je osigurao Spasitelj naši Isus Krist, blaženi je Ivan – prema vlastitoj tvrdnji u svom testamentu – koračao svjesno i sigurna koraka, hodajući godinama i ovim gradom i dolazeći često na dragocjeni i nepresušni izvor svoje duhovne snage – upravo u ovu baziliku, koju je osobito volio, a koju i vi volite.

Molimo našeg dragog zagovornika i Zaštitnika – blaženog Ivana – i ne samo danas, na dan njegova rođenja za Nebo – da on i nama isprosi od Gospodina – po zagovoru Presvete Djevice Marije – vjerodostojni „kršćanski način života i apostolskog zalaganja“, kako bi što veći broj naših sunarodnjaka i suvremenika vidio naša dobra djela – djela bogoljublja i čovjekoljublja – i slavili našeg zajedničkog nebeskog Oca! Amen.

L.K.