Kako bi deblokirala Dubrovnik, Hrvatska je vojska 18. svibnja 1992. na Južnom bojištu započela operaciju Spaljena zemlja…
Nositelji operacije bili su 1. i 4. gardijska brigada, uz potporu topničke grupe i mornaričkog odreda Pelješac. Poslije im se, preuzimajući obrambene položaje, pridružila domicilna 163., odnosno dijelovi 145. i 156. brigade HV-a. Iako manje poznata, jer su slijedile mnogo veće operacije, Spaljena zemlja bila je iznimno teška i u njoj su obje profesionalne brigade pretrpjele velike gubitke.
Napadne akcije na tom području počele su još potkraj travnja, nakon što su, braneći kotu Bezimeni vis, pripadnici 1. brigade porazili mnogo brojnijeg neprijatelja te počeli potiskivati velikosrpskog agresora. Slijedio je žestok udar u operaciji Spaljena zemlja. Tigrovi su već u prvom napadu 18. svibnja oslobodili važne kote Treskavac i Tmor te je do 22. svibnja deblokiran Pelješac.
Idućih dana oslobođeni su Čepikuće i Slano, a zatim i cijelo dubrovačko primorje; Mokošica, Brgat, Bosanka, Rijeka te Župa dubrovačka, čime je osigurana prometnica prema Dubrovniku. Ipak, ovi herojski uspjesi plaćeni su mnogobrojnim žrtvama. Primjerice, 21. svibnja sedmero pripadnika 4. brigade poginulo je u borbama oko Neuma, a 27. svibnja, u borbama za Lisnik poginulo je osam i ranjeno dvadeset pripadnika Tigrova. Zbog neprestanih topničkih udara mrtve danima nisu mogli izvući, a sanitet je činio čuda ne bi li spasio teško ranjene u kršu dubrovačkog zaleđa. Unatoč velikim gubitcima, hrvatske postrojbe nisu posustajale.
Nekoliko tenkova 1. brigade ušlo je 30. svibnja u Dubrovnik, čime je napokon probijena blokada grada, a oslobađanje zaleđa nastavilo se do kraja lipnja. Uspješnom akcijom Spaljena zemlja stečeni su uvjeti za nove operacije kojima je u listopadu 1992. napokon oslobođen hrvatski jug.
A.G.
Komunističke vlasti prisilile svećenike rušiti crkvu i golim rukama čistiti ciglu
