Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici…
U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine.
ODESA 1916. -17.godine
Prve hrvatske žrtve velikosrpske politike pale su za vrijeme 1.svjestskog rata u Odesi, kada se Hrvati unovačeni u KUK vojsku nisu htjeli pridružiti srpskoj vojsci. Točan broj ubijenih Hrvata ne može se utvrditi, ali se pretpostavlja da su Srbi ubili od 10 tisuća do nekoliko desetaka Hrvata.
O tom događaju je Miroslav Krleža napisao:
“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici…”
„Kanatnij zavod“ bio je pun soba, hodnika i pregrada kao starodnevni labirint. U svakoj sobi su se odigravale tragedije i (u kojima) je tekla krv sužnjeva Hrvata. Sve užase u odeškom labirintu nadilazila je tamnica, gdje su gospodarili Srbi bez svjedoka. (…) Utamničenici nisu dobivali jesti. Bilo je ljudi, koji su čamili bez jela pet-šest dana. Ne samo kruh nego i vodu uskraćivahu „slabosilci“ omraženim „šokcima“. Istina, na stranu i na vodu izvodili su „slabosilci“ sužnjeve, no pri tom iskaljivahu svoju srdžbu kundacima. Ljudi su radje trpili žedju nego izlazili. (…) Pojedince izvodili bi u hodnik i tukli kundacima. Pri tom lomili sužnjevima rebra, ključne kosti i ruke. (…) Ribari i mornari odeški nalazili su mrtvace u Crnome moru. (…) Sve se ovo odigravalo koncem listopada 1916. godine u „Kanatnom zavodu“, a štampi entente, pogotovo engleskoj, slali su Srbijanci opsežne izvještaje o „uspješnom“ osnivanju jugoslavenske vojske.“
Kako bi potaknuo glavno zakonodavno tijelo da upozna javnost s nesretnom sudbinom Hrvata, dr. Aleksandar Horvat uputio je interpelaciju pod nazivom Grozote u Odesi na sjednici Hrvatskog sabora 6. srpnja 1918. godine.
Istranin župnik Don D. Hlača napisao je dopis… gdje veli, da se vojnici iz njegove župe vraćaju iz zarobljeništva i pripovijedaju strahote (čita): „…Lomili su im prste na rukama, vukli ih po zemlji, držali po više sati u studenoj vodi, morili ih gladom na način, da bi ih strpali vezane u tamnicu, a onda oko njih i povrh njih vješali mirisave friške hljebove kruha, ne bi li tako na njih djelovali, da se prijave kao „dobrovoljci“ u srpsku vojsku. Neki od njih izbjegli su tim kušnjama jedino tako, jer su se znajući nešto talijanski, izdali za Talijane.“
Starina župnik Stjepan Kropek iz Starog Pazina u Istri piše nam: (čita): „…Srbi, koji su na sve moguće načine mamili naše Hrvate, da se iznevjere svom kralju. (…) Za tu svrhu služili su se najprije novcem i laskavim obećanjima i različitim prijetnjama, a kad to sve nije koristilo, tad su dotičnike mučili, te im ruke i noge odsjekli, pa ih ovako nakažene posprdno bacili u Crno more! (…) Nevina krv ovih naših mučenika neka nam isprosi milost, da divna naša majka Hrvatska, koja takove mučenike ima, bude jednom slobodna i slavna nad svim neprijateljima svojim! (…) ( Odobravanje i poklici kod Stranke prava….
file:///D:/Downloads/L_Knez_Odessa_san_ili_stvarnost_izgubljenih_Hrvata%20(1).pdf Luka Knez
Ovaj rad, kroz prikaz imperijalističke srži velikosrpske ideje i nemogućnosti implementacije jugoslavenske misli u srpske političke projekte, analizira dugo zanemarivanu problematiku Srpskog dobrovoljačkog korpusa u Odessi 1916. godine.
Rad razmatra povijesni kontekst nastanka Srpskog dobrovoljačkog korpusa i oslikava mučnu situaciju Hrvata i Slovenaca koji su se prisilno borili pod srpskom zastavom i srpskim znakovljem – u srpskom korpusu.
Njihova ideja da se korpus nazove jugoslavenskim izazvala je brojne sukobe koji su kulminirali 23. listopada 1916. godine na Kulikovu polju. Upravo ovo mjesto postalo je stratište za 13 Hrvata i ne samo za njih – broj žrtava daleko je veći!
Svi oni bili su krivi samo zato što su se odbili boriti za srpske političke interese. U prilog navedenog istraživanja, kao bogat povijesni izvor, dodan je i fragmentiran prijepis saborske
sjednice na kojoj Aleksandar Horvat donosi brojna svjedočanstva o stradanju Hrvata u Odessi. Ona su, po svemu sudeći, nagovijestila događaje u budućoj zajedničkoj državi.
Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. “silovoljaca”.
Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.
Tako su još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).
Zbog ovog zločina, koji je jedan od najvećih sramota u srpskoj povijesti, Prvi svjetski rat bio je zapostavljen u povijesnoj znanosti jugoslavenskoga režimskog karaktera, zbog zlodjela srpske vojske u Odesi.
Ondje su časnici srpske vojske nasilno prevodili hrvatske zarobljenike u srpske dobrovoljačke postrojbe”, pri čemu su Hrvati, prije pristupanja, bili prisiljavani da se očituju Srbima. Budući da su se hrvatski zarobljenici odupirali tome, srpski su ih časnici zlostavljali, pri čemu su mnogi hrvatski vojnici od zlostavljanja ostali sakati.
Iako jedni izvori govore o 13 žrtava, drugi izvori navode daleko veće brojke.
Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski kozaci pobili i bacili u Crno more.
Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti t.zv. jugoslavenskoj legiji. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, t.zv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.
Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im dijelove tijela.
Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u kojem je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili:
“To su Hrvati, pa ne morate znati”
Austro-ugarski časnički namjesnik, Vid Rajković iz Brinja, jedan je od vođa pobune Hrvata u Odessi koji je preživio i vratio se u Hrvatsku, ali je ubrzo umro pod čudnim okolnostima od tadašnjeg režima.
O tome događaju Miroslav Krleža je u eseju 1928., povodom ubojstva Stjepana Radića, napisao:
“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u „Kanatnom zavodu“, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, “jer to su Hrvati“. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici“.
Nakon mira u Brest-Litovsku u ožujku 1918., onom malom broju preživjelih i bolesnih hrvatskih vojnih zarobljenika koji su ustrajali u odbijanju pristupanja srpskoj vojsci, koja je u međuvremenu doživjela težak poraz, te će od „dobrovoljne“ popune „srpske divizije“ biti prisiljena odustati, omogućen je povratak kući. Preživjeli povratnici iz Like, Istre, Slavonije, Dalmacije, Zagorja i drugih krajeva diljem Hrvatske dali su izjave, potkrijepljene informacijama Crvenog križa, hrvatskim saborskim zastupnicima. Njihova potresna svjedočanstva biti će objedinjena pod nazivom „Izvješće hrvatskih povratnika iz ukrajinske Odese“ s nadnevkom 6. srpnja 1918. godine.
Najveći dio saborskih zastupnika u tadašnjem Hrvatskom državnom saboru zanemarit će, iz politikantskih razloga, to izvješće, ne shvaćajući poruku kako su događanja u Odesi bila prvi i vrlo uvjerljiv dokaz što hrvatski narod čeka ulaskom u zajedničku jugoslavensku monarhiju.
Ovaj dio hrvatske prešućene povijesti, u kojem su sudjelovali naši pradjedovi, i koji će predodrediti hrvatsko-srpske odnose u narednih sto godina, tj. sve do danas, a kako stvari stoje i u narednom razdoblju, mora biti opomena, da sloboda, koju je hrvatski narod konačno stekao kroz Domovinski rat 1991.-1995., nema cijenu.
Na to će podsjećati i ovo spomen obilježje u ukrajinskoj Odesi, postavljeno upravo zalaganjem hrvatskih branitelja.
T.H.