Usprkos sarajevskom primirju početkom 1992. pobunjeni su Srbi stalno bombardirali gradove na crti razdvajanja, pa je Republika Hrvatska morala poduzimati ograničene operacije kako bi spriječila njihove terorističke akcije.
Tijekom 1994. počele su vojne operacije kojima je u desetak mjeseci slomljena srpska obrana u Livanjskom polju i na obroncima Dinare i Šator planine. Akcije su se vodile postupno, a jedna od njih – operacija Skok-2 okončana je 11. lipnja 1995.
Njome su hrvatske postrojbe u samo tjedan dana potisnule neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču i ovladale jakim srpskim uporištem Crni Lug te dijelovima planine Šator. Time je Livanjsko polje u cijelosti osigurano za manevar hrvatskih postrojba, koje su spojene od Dinare preko Šator planine i Staretine sve do Kupreških vrata.
Pod nadzorom hrvatskog topništva našla se važna komunikacija Glamoč-Bosansko Grahovo u Bosni i Hercegovini te Cetinska dolina i Vrličko polje u Hrvatskoj. Operaciji Skok-2 prethodile su dvije vrlo složene ofenzivne akcije Zima ’94 i Skok-1 u kojima su tijekom zime hrvatske postrojbe ovladale svim planinskim visovima u okruženju Vrlike i Knina. U ekstremnim zimskim uvjetima , po visokom snijegu, snježnim olujama i na vrlo niskim temperaturama, i do minus 20 stupnjeva, hrvatski su vojnici pokazali iznimnu fizičku i moralnu izdržljivost. Napade je predvodila 4. i 7. gardijska brigada, uz potporu 126. brigade te 14. i 20. topničko-raketnog diviziona uz koordinaciju s postrojbama Hrvatskog vijeća obrane.
Ipak, tek je splitski sporazum Tuđman-Izetbegović o vojnoj suradnji omogućio jači vojni zamah. Na temelju njega izvedena je zajednička akcija Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine “Ljeto ’95” kojom je olakšana situaciju u Bihaću, a Srbi su ujedno potisnuti iz Glamoča i Bosanskog Grahova. Tako su osigurani strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu srpske pobune u Hrvatskoj koji je uskoro oslobođen u akciji “Oluja”.
H.H.