Savezni ministar obrane, general Veljko Kadijević pozvao je 8. srpnja 1991. na opću mobilizaciju u Jugoslaviji. Temeljila se na „dobrovoljnoj“ bazi čime je postalo jasno da sporazum koji su dan ranije na Brijunima, pod pokroviteljstvom Europske Zajednice, potpisale Hrvatska, Slovenija, Srbija i Jugoslavenska narodna armija, neće ispuniti svoje mirotvorne ciljeve.
No Brijunska deklaracija po mnogočemu bila je neizmjerno važna, ponajprije za Sloveniju jer dogovoren je prekid ratnih djelovanja na njezinu teritoriju. Također, potpisan je i sporazum o tromjesečnoj suspenziji odluka o proglašenju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. S obzirom na razvoj rata to je išlo na štetu Hrvatske, ali potpisivanje sporazuma bilo je istodobno i od velike pomoći jer su se sve potpisnice složile da se u ratnu krizu uključe prve promatračke misije EZ-a.
Time se jugoslavenska kriza doista institucionalizirala i internacionalizirala. Uz domaćina, hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, konferenciji je nazočio slovenski predsjednik Milan Kučan, dok je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević odbio doći te je Srbiju predstavljao Borisav Jović. Jugoslavensku stranu predstavljali su savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, vice-admiral Stane Brovet i većina članova Predsjedništva. Europsku zajednicu predstavljali su nizozemski, luksemburški i portugalski ministar vanjskih poslova: Hans van den Broek, Jacques Poos i Portugala João de Deus Pinheiro.
Da je mirno rješenje nemoguće, svjedočilo je rasplamsavanje rata u Hrvatskoj. Tih dana pobunjeni Srbi i JNA napadali su diljem istočne Slavonije, a rat se proširio i na Liku. Početkom srpnja specijalne jedinice Dragana Vasiljkovića, zloglasne Kninđe, izvršile su prvo borbeno djelovanje. Napadnuti su objekti Okružnog zatvora u Ljubovu kod Gospića, što su srpski mediji lažno prikazivali kao velik uspjeh u kojem su Hrvati imali goleme žrtve. Nasuprot tome, Ljubovo su učinkovito obranili pripadnici Prve bojne 2. A brigade Zbora narodne garde.
Domaćin sastanka na Brijunima bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Korist od sastanka imala je Slovenija, jer je njime okončan rat u toj državi, tzv. Desetodnevni rat. Slovenski predstavnici bili su predsjednik Milan Kučan, premijer Lojze Peterle, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i predsjednik parlamenta France Bučar. Jugoslavensku stranu u pregovorima predstavljali su savezni premijer Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, viceadmiral Stane Brovet i većina članova Predsjedništva SFRJ.
Slobodan Milošević odbio je doći na sastanak, no od Srba je ipak bio prisutan Borisav Jović. Zaustavljanje hrvatskog proglašenja neovisnosti na tri mjeseca nažalost nije spriječilo ofenzivne operacije JNA u Hrvatskoj. Jedan dan prije isteka tromjesečnog roka raketirani su Banski dvori u Zagrebu. Kad je tromjesečni moratorij konačno istekao, Hrvatski sabor je proglasio odcjepljenje od SFRJ, 8. listopada 1991. na povijesnoj sjednici u podrumu INA-ine zgrade u Šubićevoj ulici (sabornica na Gornjem gradu bila je tada u opasnosti da postane meta novog raketnog napada).
Titova ‘JNA’ i četnici 7 srpnja 1991. Spalili su selo Ćelije i započeli etnički čistiti Slavoniju
Treba napomenuti da je u vrijeme potpisivanja na Brijunima napadnut Osijek te istočna Slavonija a selo Ćelije spaljeno do temelja.
M.M.