Simboličnim uručivanjem povratničkih kartona gradonačelniku Iloka Stipanu Kraljeviću i gradskim djelatnicima 9. srpnja 1997. počeo je povratak prognanih Iločana na rodnu grudu.
Borbe oko Iloka počele su u ljeto 1991., a situacija u gradu postala je kritična nakon vijesti o pokoljima civila koje je velikosrpski agresor počinio u Bapskoj, Šarengradu, Sotinu i drugim okupiranim okolnim mjestima. U strahu od pogibelji i pod ultimatumom JNA većina Iločana na referendumu 13. listopada odlučila se za progonstvo.
Većina branitelja iz 1. brigade „Tigrova“ te nekoliko Iločana nisu vjerovali agresoru i pošli su u opasan proboj. Svi ostali, kolona od oko 8000 civila, krenuli su na dugačak put u slobodu, a potresne scene ove izbjegličke krize obišle su Hrvatsku i svijet. Čim je kolona napustila Ilok, paravojne četničke formacije počele su pljačkati i paliti napuštene kuće.
Zahvaljujući sposobnosti gradskih vlasti, Ilok je u progonstvu funkcionirao kao grad s većinom institucija, vodeći brigu o više od 5 tisuća prognanih sugrađana. Zanimljivo, imovina prognanih Iločana opet se našla na udaru pljačkaša nakon oslobodilačke operacije Bljesak kada se Srbi iz zapadne Slavonije sele na prostor istočne Slavonije.
Zbog potpisivanja Daytonskog sporazuma taj dio okupiranog teritorija nije oslobođen oružjem, već je dogovoren povratak prognanika, koji je bio moguć tek nakon potpisivanja Erdutskog sporazuma u studenom 1995., odnosno pokrenutog procesa mirne reintegracije. Iako je predsjednik Franjo Tuđman u prosincu 1996. neformalno posjetio Ilok, pobunjeni Srbi nisu se pomirili s povratkom Hrvata. Nakon toga minirana je katolička crkva i nastavljena je devastacija imovine hrvatskih prognanika. Stoga i nije čudno što je povratak Iločana tekao polako. No, unatoč svemu, vrijedni Iločani obnovili su domove i oživili gospodarstvo.
8. lipnja 1997. – ‘Vlak mira’ za Vukovar
Prvi predsjednik Republike Hrvatske doktor Franjo Tuđman, s brojnim hrvatskim dužnosnicima i uzvanicima, predstavnicima svih županija, članovima diplomatskog zbora i novinarima “Vlakom mira”, koji je sačinjavala kompozicija od 21 vagona, koliko Hrvatska ima županija, doputovao je 8. lipnja 1997. svečano ispraćen iz Zagreba u Vukovar.
Tamo ga je svečano dočekalo mnoštvo Hrvata iz čitave Hrvatske, predstavnika svih nacionalnih manjina i predstavnika UNTAES-a. Vlak se kraće vrijeme zadržao u Vinkovcima, gdje ga je pozdravima i pjesmom dočekalo nekoliko tisuća ljudi. Na dijelu željezničke pruge kod Borova Naselja, vlak je kamenovala skupina ekstremnih Srba.
Na sreću nitko nije stradao, jedino je razbijeno nekoliko prozora. U Vukovaru ispred željezničkog kolodovora počela je svečanost hrvatskom državnom himnom i minutom šutnje za branitelje Vukovara. Pozdravljajući skup, prijelazni upravitelj general Klein je podsjetio na riječi predsjednika Tuđmana u Belom Manastiru, da je sudbina Hrvata i Srba u njihovim rukama. Obraćajući se okupljenom narodu predsjednik Tuđman pozvao je na praštanje, “jer pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi, niti je želio ovdje u Vukovaru”.
“Dolazak u Vukovar, simbol hrvatske patnje, otpora, težnji za slobodom i povratkom na istočne granice, na Dunav, znak je naše odlučnosti da želimo mir, pomirbu, da želimo stvarati primirje i da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo. Ovu hirošimsku panoramu usred Europe, grad Vukovar, lakše ćemo obnoviti u materijalnom smislu, ali teško u našem sjećanju” – rekao je doktor Tuđman. Još je dodao: “Vlak je simbol želja prognanika i nastojanja da se vrate u svoje domove. Oni trebaju pružiti ruku onima, koji nisu okrvavili ruke, a i hrvatski prognanici i vi ovdje ne dopustite ekstremistima, kojih ima svuda, onemogućite ih u interesu svih, i ne dopustimo nova zla”.
Dolaskom “Vlaka mira” u Vukovar, Hrvatska se zauvijek vratila na svoje istočne granice, na obale Dunava.