Jelena Ivezić imala je 4 godine, Jure Ivezić imao je 3 godine, Manda Ivezić imala je 5 godina, Jakov Ivezić imao je 3 godine, Luka Ivezić imao je 6 godina, Ana Ivezić imala je 7 godina, Kaja Ivezić imala je 9 godina, Pero Ivezić imao je 9 godina, Ika Ivezić imala je 8 godina… u jamu su bačene i trudnice…
Sjetimo se, obnovu spomenika i morbidnu proslavu ustanka, zapravo općeg pokolja Hrvata, obnovio je HDZ u periodu od 2009-2011. godine.
Radi se o čitavim obiteljima s djecom, njih ukupno 37 iz roda Ivezića, od kojih su polovina bila djeca, većinom do 10 godina starosti.
Koliko god to bolno bilo za razne antifašističke i druge nevladine udruge, riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići kod Srba, koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Ono je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od 3 do 18 godina.
Nedaleko Srba na lokaciji Dabin vrh u gustoj šumi 2014. godine otkrivena je masovna grobnica u koju su nakom „ustanka“ 27. srpnja 1941. bačeni pobijeni Hrvati koji su tu živjeli (selo Ivezić).
Takozvani ustanak u Srbu se slavi pod pokroviteljstvom hrvatske države, ponajprije Sabora koji je bio i prvi pokrovitelj tzv ustanka u Srbu(u vrijeme vladavine HDZ, kao i danas). Hrvatski poreski obveznici su oštećeni u iznosu oko 4 milijuna kuna koje je Hrvatska dala za obnovu spomenika u Srbu.Tadašnji predsjednik države Josipović sa ushićenjem je pozdravio “lijepe kape partizanke” za koje je rekao da nose poruku ljubavi i mira. Poslije su mu se počele priviđati “puzajuće ustaške zmije” za koje je rekao da svakog trenutka treba biti spreman za njih i odgovarajuće reagirati…
Pogledajte VIDEO
Gospićko-senjski biskup Mile Bogović u svojoj je nadahnutoj propovijedi u Boričevcu izjavio:”Koja je fašistička ili ustaška krivnja male Marije koja je ubijena kada je imala 8 godina, Marka od 5 godina i Jure od samo 3 godine. Kakvi su to fašisti bili?.
To djelovanje tzv. ‘prve puške’ trajalo je sve do Domovinskog rata, ta je ‘prva puška’ bila protiv svakog hrvatstva , taj duh je bio protiv svake samostalne hrvatske države, taj duh je prognao Hrvate s njihovih ognjišta iz tzv “SAO Krajine”. Treba li tu ‘prvu pušku’ u samostalnoj Hrvatskoj slaviti i veličati? “, zapitao je biskup Bogović još 2015. godine.
Međutim, dan ustanka je imao svoje naličje koje se dugo skrivalo – žrtve su bile tisuće nevinih Hrvata koji su pobijeni od kolijevke do staračke dobi gdje god bi ‘prva puška’ opalila. Često su ubijani ritualnim klanjima, silovanjima, nabijanjima na kolac, bacanjima u jame, živi spaljivani u svojim kućama.
Sva hrvatska sela i kuće na tom području ‘ustanka’ su spaljena i sravnjena sa zemljom.
Sve katoličke crkve su srušene ili zapaljene.
Svaki katolički svećenik koji je pronađen je okrutno ubijen, a don Juraj Gospodnetić iz Bosanskog Grahova je živ nabijen na kolac i ispečen pred očima rođene majke uz klicanje i odobravanje ‘ustanika’.
Zar je to ustanak protiv fašizma ili su ova djela slična ili čak gora od onih koje su radili fašisti?
Budimo iskreni, bio je to klasičan zločin iz mržnje koji se ponovio u Domovinskom ratu po sličnom ili identičnom obrascu.
Bio je to prvi genocid na području NDH, a žrtve su bili Hrvati – etnički je očišćeno područje veličine preko 2000 km2.
Strašna sudbina Udbinskog dekanata – patološki zločini nad Hrvatima
Samo ustaničko mjesto Srb pripadalo je crkveno Udbinskom dekanatu.
Prije 2. svjetskog rata postojao je Udbinski dekanat na području dekanata živjelo je više od 16 000 Hrvata katolika. Udbina ne samo da je bila etnički hrvatska, već je i crkveno-povijesno imala golemo značenje za hrvatski narod, čak i veće nego što su Srbi to paranoidno naglašavali za Kosovo.
Ali to se nije smjelo spomenuti u Jugoslaviji jer bi odmah bio proglašen ustašom ili fašistom.
Zatvor ili progon je čekao svakog onoga koji bi spomenuo Udbinu, koja je bila 100% hrvatsko etničko mjesto, jer je pred Božić 1942. došlo do velikog zločina partizana kada je pobijeno na stotine Hrvata ovog gradića i okolice (Podudbine, Rebića, Vrbe, Ćojluka i Mutilića),
Svi Hrvati su morali napustiti mjesto i okolna sela sa zabranom povratka.
Sve hrvatsko na tom području je spaljeno i zatrto, uključivo katoličku crkvu sv. Nikole na Udbini, sv. Marka u Podudbini, sv. Augustina u Mutiliću kao i uništeno i preorano groblje Hrvata na Koriji.
To je bio Titov “partizanski antifašizam”.
U ustanku u Srbu i kasnijem djelovanju nisu prvenstveni cilj bile vojne postrojbe NDH, već civili i ljudi hrvatske nacionalnosti.
To se vidi po po tome da su potpuno uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana). Nad Hrvatima katolicima počinjen je genocid koji nikada nije kažnjen. Što više Hrvatski sabor i Vlada RH za vrijeme Ive Sanadera financirala je obnovu spomenika u Srbu milijunskim iznosima.
Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA.
U pobuni su istaknuto mjesto imali i partizani: komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknuti lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan.
“Četnici, komunisti i talijanski fašisti zajedno su 27. srpnja 1941. ustali protiv Hrvata i Hrvatske, te počinili neopisiv pokolj i genocid nad Hrvatima!”, kaže dr. Zlatko Begonja za Zadarski list.
“Pojednostavljeno, četnička pobuna, potpomognuta manjim brojem komunista i uz značajnu, ali i znakovitu talijansku fašističku vojnu pomoć, proglašava se antifašističkim ustankom, premda su u njemu neupitno sudjelovali i talijanski fašisti. Zar to nije apsurd? – talijanski fašisti kao sudionici antifašističkoga ustanka?”, tvrdi dr. Begonja i nastavlja: “U tome kontekstu čak se i ne skriva činjenica da su u događaju predvodnici bili četnici, ali što je napose zanimljivo, takvi se tretiraju kao srpski seljaci koji su pokrenuli nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma. Iz toga proizlazi da su i četnici bili zapravo krilo antifašističkoga pokreta, što bi onda značilo da su uz onaj partizanski, činili cjelinu otpora prema fašističkim snagama. Takav pojednostavljen i nekritički pristup izravno potpomaže afirmaciji ideje o rehabilitaciji četništva i stoga hrvatsko društvo svjesno dovodi u pomućeno stanje.”
Stoga potomci pobijenih Hrvata i mnogi drugi, sasvim opravdano, postavljaju pitanje hrvatskim političarima i hrvatskoj Vladi: do kada će se slaviti zločine nad Hrvatima kao antifašistički ustanak?
Naime, ono malo Hrvata što je preostalo ili vratilo se u svoje domove (88% Hrvata je na tom području nestalo što je obilježje genocida) živjelo je od 1945. pod stalnim strahom i teorom, uhićenjima, optužbama za ustaštvo, a uplakane majke su morale promatrati lica zločinaca koji su ubili njihove sinove i djecu, često vrlo brutalnim mučenjima.
Druga mjesta nepoznata pokolja – Vaganac, Palanka, Otrić…
Pošto su u početku ustanka zajednički djelovale mase srpskih seljaka, komunista, četnika, naoružanih bandi i hajduka, pokolji koji su počinjeni bili su isključivo na nacionalnoj osnovi, a žrtve srpskih ustanika – Hrvati.
Tek mjesecima kasnije dolazi do segregacije ustanika pa tako na ličkom području počinju prevladavati komunistički partizani, a na južnoličkom i sjevernodalmatinskom četnici.
Poznati su pokolji u Srbu, Lapcu, Boričevcu, ali ne i drugim mjestima gdje su živjeli Hrvati u Udbinskom dekanatu. Tako je obližnji Vaganac tijekom II. svjetskog rata bio mjesto zločina gdje su partizanke iz susjednih sela pojedine mladiće ispekle na ražnju. Nakon rata uplakane majke su morale gledati u lice tih žena-monstruma, a milicija je redovito posjećivala i privodila u zatvore ljude iz Vaganca. Potpunu devastaciju župa Vaganac, koja je 1915. brojila 1889 Hrvata, doživjela je u Domovinskom ratu kada je sve porušeno, spaljeno i uništeno, a crkva po drugi put srušena nakon što su prvu minirali partizani.
U blizini crkve u Vagancu samo je jedna od niza masovna grobnica koja krije, prema procjenama, 50 žrtava.
Vaganac je samo jedan primjer sudbine Hrvata istočne Like, koji je počeo masovnim pokoljem 36 članova obitelji Ivezić iz Brotnja pored Srba upravo na današnji dan.
Drugi primjer je župa Palanka kod Gračaca iz koje su 1941. godine ubijeni ili protjerani svi Hrvati, obitelji: Sulentić, Ivanković, Lisica, Martinović. Ta je župa zbrisana sa lica zemlje i za nju je čak malo tko od ljudi i čuo da je postojala.
Godine 1941., nakon početka ustanka koji je počeo u Srbu, na Otriću je ubijeno više djece hrvatske nacionalnosti, uz brojne druge civile:
- 9- godišnjeg Ivanković Dragana ,
- 6- godišnju Ivanković Mandu ,
- 3- godišnju Ivanković Marija
- 11- godišnjeg Ivanković Petra,
- 5- godišnjeg Ivanković Ivicu,
- 3- godišnju Ivanković Jeku,
- 7- godišnjeg Ivanković Milana ,
- novorođenče Sulentić Milanu, kći Milina (bebu su zaklali, zatim rasjekli i dijelove tjelešca objesili na vješalicu)
Popis zločina koji su učinjeni nad Hrvatima u ustanku u Srbu i mjesecima nakon nadilazi okvire ovog teksta i podsjećanja što se zapravo dogodilo na današnji dan 1941. i mjesecima koji su slijedili.
Ponavljamo, stoga, pitanje: što to onda to Hrvatska “slavi” na današnji dan?
Neka putokaz ka konačnom odgovoru i lažima koji su lasiraju o tzv. antifašističkom ustanku bude i donji dokumentarni film u produkciji HRT-a 1999. godine gdje je na početku filma (3:30 nadalje) rečeno:
“U Srbu se godinama slavila i slavi laž… Pod okriljem boljševizma slavili su se zločini nad hrvatskim narodom, a Hrvati su morali gledati, pljeskati i čak veličati zločine učinjene nad sobom samima, nad Hrvatima.
I biti krivi.”
Imena žrtava tzv ustanka u Srbu objavljena su u knjizi Josipa Pavičića »Dossier Boričevac«:
Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).
I.V.