Uvod https://fb.watch/bc7RnAmMWW/
Dr. Robin Harris: Srbija vodi nemilosrdan i uspješan propagandni rat protiv Hrvatske, iz godine u godinu.
„Hrvatska je šutnja i dalje loša politika“
„Ostanu li Hrvati tihi, netko će drugi stvoriti buku koja se njima ne će svidjeti“ Upravo to je motiv pisanja ovog feljtona.
Hrvatska je šutnja i dalje loša politika
4.Sve svete srpske zemlje ne samo po SPC-u, nego i po srpskoj skupštini.
Aleksandar Martinović zastupnik u Srpskom parlamentu, dr, prava, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu, rođen u Slavonskom brodu 1976.godine, a živi u Rumi. privukao mi je pozornost sa svojim izlaganjem o svetim srpskim zemljama i srpskim pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj u koje je između ostalih uključio i Istru i Pravoslavnu crkvicu u Puli. Njegovo izlaganje je pomalo smiješno i jadno i ne bi zaslužilo pozornost zbog povijesne netočnosti i izrečenih gluposti, ali kako je sve rečeno javno u Skupštini Srbije u kontekstu Srpskog sveta, odnosno da su to svete srpske zemlje javno ću ga demantirati u onom djelu koji se odnosi na Hrvatsku, a naročito na Istru, ne samo zbog izrečenog u Skupštini Srbije, nego i Mitropolije srpske sa dalmatinskim episkopijama dalmatinsko-istrijskom i bokokotorskom, koja je na popisu crkvenih oblasti koje su se ujedinile u SPC 1920.godine.
Ovo istrijski mi je iskočilo kao nešto nemoguće, jer srpskog pravoslavlja definitivno u povijesti Istre nema, a usput Istra nije ni bila dio Kraljevine Jugoslavije, već je 12.studenog 1920.godine Rapallskim ugovorom koji je potpisala Kraljevina SHS i Kraljevina Italija pripala Italiji. Ujediniti episkopije iz druge države, mogu samo Srbi, a k tome još i potpisati da pripada drugoj državi ( Italiji)
Nelogičnosti koje je izgovorio: Pravoslavna crkva iz šestog vijeka u Puli, dodijeljena grčkoj zajednici koja je živjela u Puli sveta srpska zemlja, a Srba nigdje!? Jesu li Grci Srbi?
Istina je da Istra nema pravoslavnu prošlost. Srbi nisu živjeli u Istri dok nisu došli sa JNA poslije 2.svjetskog rata, kao i članovi njihovih obitelji. Predsjednik Udruge Srba Istre Miomir Jeremić kaže da su se Srbi počeli naseljavati u Istri 60-tih godina prošlog stoljeća, što i odgovara istini.
Međutim protojerej-stavrofor Goran Petković iz Peroja, izjavljuje :“ Sama povijest srpskog naroda u Puli počinje 1583. godine. Istra je u srednjem vijeku bila zahvaćena kugom i kolerom, a u većini slučajeva postoje pisani tragovi da su istarske vlasti pozivale ljude iz regije i okolnih zemalja koji nisu imali priliku doći u Istru gdje bi im dali zemlju. U Istru je, među ostalima, došlo stotinjak ljudi s Cipra i Napulja, današnjeg Peloponeza, nastanili se u Puli i darovali starokršćansku crkvu, posvetili je kao crkvu sv. Nikole, obnovili, o čemu postoje pisani tragovi, a od Godine 1583. pa do kraja 17. st. tom crkvom upravljaju grčki svećenici. Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a drugo doseljavanje naših ljudi počelo je 1657. godine u Peroju kada je sa područja Crne Gore došlo oko 70 ljudi sa svojim svećenikom. Do danas su se ovdje sačuvali vjera i običaji, a crkva je sagrađena 1788. godine, a u današnjem obliku dovršena je 1834. godine“
Znači u Istru su se naselili Grci kojima je u dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba 1579. godine ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Crkva se do sredine 20. stoljeća tradicionalno naziva San Nicolo dei Greci ( Sveti Nikola grčki) Iznad prozora su ploče s natpisima: jedna na latinskom, jedna na grčkom. Isklesani latinski tekst spominje obnovu crkve u doba pulskog podestata Marina Malipiera i dužda Nikole da Pontea, 1583. godine. Natpis definira da je crkva Sv. Nikole namijenjena izbjeglicama pred turskim osvajanjima iz Nauplije (grad na Peloponezu, osvojili su ga Turci 1540.) i Cipranima (otok pada pod tursku vlast 1571.)
U Peroj su se naselili Crnogorci sa svojim svećenikom, koji su do danas sačuvali svoj govor i tradicijske običaje.
Gdje su tu Srbi? Jesu li Grci Srbi? Jesu li Crnogorci Srbi, da povijest srpskog naroda u Istri počinje 1583.godine? Eto to je tipičan primjer manipulacije i laži SPC! Ali Srbi koji dođu Pulu kao turisti, reći će „evo naše pravoslavne crkve“ Tako Srbi na lažima grade svoje mitove!
Svojatati teritorij i proglasiti se kao srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski, na osnovu čega? Grčkih i crnogorskih doseljenika, kojima je darovana Katolička crkva , a kao vlasnik se uknjižila Grčka pravoslavna crkva!? Na taj način SPC prisvaja i druge Katoličke crkve i pretvara sve u Svete srpske zemlje?!
5.Povezanost Četničkog pokreta i Srpske Pravoslavne crkve
Uzajamna povezanost u jednom cilju a to je Velika Srbija, povezuje četnički pokret sa SPC.
Tri su glavne karakteristike SPC koje je prokazuju kao političku instituciju koja provodi velikosrpsku politiku, koja nema nikakve poveznice sa kršćanstvom:
5.1 Sveci koji to nikako, po niti jednim kriterijima ne mogu biti
5.2 Valerijanov memorandum
5.3 Presuda za poticanje na genocid u Srebrenici, jedina Crkva koja ima pravomoćnu presudu za pomaganje u genocidu.
5.4 Sudjelovanje djela pravoslavnog svećenstva i njihovo blagoslivljanje srpskih četničkih vojvoda i vojnika u agresiji na Hrvatsku i BIH
5.5 Rehabilitacija četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića
SPC odnosno tadašnji Patrijarh Irinej svojim pismom je nagovorio papu Franju kako Bl. Kardinala Alojzija Stepinca nipošto ne smije proglasiti svetim jer toga „nije dostojan“, na osnovu optužnice komunističkog montiranog procesa koji ga je 1946.godine osudio na 16 godina robije, a hrvatska strana (uzalud) upozorava na gomilu arhivske dokumentacije koja svjedoči suprotno, ukazuje i na brojne primjere spašavanja Židova, Srba i hrvatskih antifašista od ustaškog nasilja, javno protivljenje rasnim zakonima, netrpeljivost s Pavelićem ( Esther Gitman , židovska povjesničarka istraživala je i u svojim knjigama ponudila mnogo dokaza), a sama SPC ima na popisu svetaca Nemanjiće među kojima ima bratoubojica, umobolnika, pedofila… i četnike koljače .
5.1.1.Sveti Stefan Nemanja (1113./1114. – 1199.) Stefan Nemanja je bio klasični srednjovjekovni vladar koji ničim nije zaslužio da bude proglašen svetim. Cijeli život je ratovao, ubijao ljude, borio se za vlast i za teritorij.
5.1.2.Njegov sin Ratko Nemanjić proglašen je svetim kao Sveti Sava (1175-1236) pa se samo učenje naziva svetosavljem.
Međutim „Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija i tek kad se spozna ta očita činjenica i pogleda koji i kakvi ljudi su proglašeni svetim, postaje jasna sprega četničkog pokreta i SPC-a.
Već sam u tekstu napomenula da je Svet Sava 1221.godine organizirao krvave progone bogumila i poglavara Crkve bosanske (nastale u krilu katoličke biskupije) koja je pružala utočište protjeranim kršćanima. Svi koji nisu pristali na odricanje od svoje vjere i prijelaz na pravoslavlje bili su pobijeni ili mučeni i protjerani. Tako je Sveti Sava „potvrdio“ svoju svetost!
5.1.3-Sveti kralj Milutin (1253. – 1321.) Moćan vladar i jedan od najuspješnijih ratnika među Nemanjićima, koji je osvojio sjevernu Albaniju i veći dio Makedonije. Ženio se pet puta, a bizantski car Andronik II. ponudio mu je svoju sestru Eudociju za ženu, no ona je pobjegla smatrajući Srbiju barbarskom zemljom. Milutin je prihvatio drugu ponudu: petogodišnju carevu kćer Simonidu, a svoju tadašnju ženu, bugarsku princezu Anu dao je kao taokinju u Carigrad!
Tadašnji kroničari sa zgražanjem pišu kako je Milutin osmogodišnju Simonidu seksualno iskoristio i uništio joj maternicu! Kako je vrijeme prolazilo, nesretna djevojka bila je objekt stalnog maltretiranja ljubomornog starca, pa je iskoristila priliku i pokušala pobjeći u Bizant kad joj je umrla majka. Nije uspjela, pa je putem ušla u samostan kako bi postala monahinja. No, brat joj je strgao redovničku halju i vratio je Milutinu.
Milutinov sin Stefan Dečanski usprotivio se ocu i pobunio, na što ga je otac uspio privoljeti da mu se vrati i da će mu sve biti oprošteno. No, Milutin ga je bacio u tamnicu i oslijepio ga! Vidimo kakvog je čovjeka Srpska crkva proglasila za sveca dvije i po godine nakon smrti: svirepog, sebičnog, pohotnog, pedofila!
5.1.4.Sveti Stefan Dečanski (1285. – 1331. U borbi za vlast s polubratom Konstantinom, obećao mu je milost, no došlo je do bitke i Konstantin je zarobljen. Stefan ga je dao „opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klinovima probi mišice i butine, pa ga onda rasječe na dvije polovice, po sredini“. Drugi izvori navode kako je razapeo na križ te ga prepilio po polovici tijela.
5.1.5. Sveti Stefan Lazarević (1377. – 1427.) Despot i najveći ratnik među srpskim vladarima, turski vazal, proglašen za sveca 1927. godine. Presudno je doprinio da na čelo Turaka dođe grana Osmanlija koja je iznjedrila Mehmeda II. Osvajača i Sulejmana Veličanstvenog. Despot Stefan bi zapravo trebao biti muslimanski, a ne kršćanski svetac! Spasio je islam u Europi u bitki kod Nikopolja. U rudnicima u Srebrenici je 1419. godine došlo do pobune protiv Stefanovog upravitelja Vladislava, kojeg su pogubili. Stefan se razjario i poveo osvetnički pohod na Srebrenicu, no glavnina pobunjenika je pobjegla, a on se osvetio na onima koje je zatekao sijekući im ruke i noge.
5.1.6.Sveti Joanikije Lipovac (1890. – 1945.) Za vrijeme Drugog svjetskog rata mitropolit Joanikije je upravljao Crnogorsko-primorskom eparhijom. Tijekom rata bio je suradnik talijanskih fašista, a komunisti su ga likvidirali bez suđenja u srpnju 1945. godine, nakon što su ga uhvatili u pokušaju bijega prema Austriji.
Za vrijeme rata, dok se krv u potocima tekla Crnom Gorom, Lipovac je pozivao na borbu protiv partizana i komunista, a za situaciju okrivljavao Židove, Joanikije diže zdravicu okupatorskom fašističkom zločincu Pirciju Biroliju u vrijeme kad je on, zajedno sa četnicima, organizirao zatvore i logore za porobljene Crnogorce, u kojima je zatvarano, strijeljano, mučeno i deportirano u okupatorske logore preko 50 Crnogoraca.
5.1.7. Sveti Milorad ‘Maca’ Vukojičić (1917. – 1945.) U svibnju 2005. na saboru u manastiru Žitomislić SPC je kanonizirala nekoliko užasnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata među kojima se po zlu ističu Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak, pravoslavni popovi, koje je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama pod optužbom da su sudjelovali u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine.
Posebno su bili okrutni prema suprugama partizana. Na ovu crkvenu odluku reagirale su obitelji poklanih, ali im je odgovoreno kako je to „unutarnja stvar Crkve“ Crnogorska televizija snimila je dokumentarac u kojem pljevaljski svjedoci pričaju o užasnim Macinim zločinima.
5.1.8. Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.) Episkop žički, školovan na Zapadu, u mladosti je bio zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom razdoblju okreće se antieuropejstvu i konzervativizmu, prezirao je europsku kulturu, znanost i napredak. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR.
Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1934. godine, a Velimirović je uspoređivao njemačkog kancelara s djelom svetog Save u svom poznatom obraćanju pod nazivom “Nacionalizam svetog Save” 1935.godine :
“Ipak se mora odati priznanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20. vijeku on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju”. Velimirović nakon toga zaključuje „nama je taj posao svršio Sveti Sava još prije 700 godina i otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi“. Velimirović, kao bezrezervni sljedbenik i štovatelj lika i djela Svetog Save, povlači apsolutnu paralelu između Svetog Save i jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća, nacista – Adolfa Hitlera!?
Njegovoj se kanonizaciji protivio srpski patrijarh Pavle, ali ipak je proglašen svecem 2003. godine.
U svibnju 1945. pobjegao je s Milanom Nedićem u Austriju, a potom u Ameriku, dok je u Jugoslaviji smatran suradnikom fašista i izdajnikom. Državljanstvo mu je oduzeto, a ime stavljeno na listu autora čija se djela nisu mogla objavljivati u zemlji. Tijelo mu je 1991.godine preneseno u Srbiju, a u vjerskim krugovima Velimirovića redovito uspoređuju sa svetim Ivanom Krstiteljem i svetim Ivanom Zlatoustim!
5.1.9. Pop Slobodan Šiljak, poznati četnički koljač, pripadnik četničke trojke, klao i silovao, kanoniziran skupa sa svojim suborcem Miloradom Vukojičićem Macom u manastiru Žitomislić 2005. godine.
Miroslav Ćosović:“ Bizarni sveci Srpske crkve“
Žalosno, pokvareno, licemjerno i bogohulno!
SPC je proglasila 114 svojih svetitelja, pretežito svećenika i monaha doista uzorna života, ali i srednjovjekovne srpske vladare, te grupe mučenika: prebilovačke (žrtve ustaša iz 1941., kanonizirani 2015.), jasenovačke (žrtve ustaškog logora 1941. – 1945., kanonizirani 2016.), momišićke (spaljeni od Turaka 1688., kanonizirani 2012.), prnjavorske (žrtve Prvog svjetskog rata iz 1914., kanonizirani 2014.).Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je 2013. za svoju eparhiju (Sinod SPC je odbio prijedlog jer nije bilo uvjeta) svetiteljem proglasio crnogorskog državnog poglavara, vladiku i književnika Petra II. Petrovića Njegoša, nazvaši ga „Lovćenskim tajnovidcem“ Tako je crnogorski nacionalni ponos postao srpski svetac, pa tom analogijom i – Srbin!
Koji apsurd, četnici koljači postaju sveci, a SPC koči kanonizaciju bl. Kardinala Alojzija Stepinca!
Srpska pravoslavna crkva proglašava svecima ubojice, četnike koljače, koji nisu dostojni Kristova imena, a smeta im Bl. Kardinal Alojzije Stepinac.
nastavlja se
Autor -Lili Benčik/hrvatskepravice
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**