Braniteljski portal ekskluzivno objavljuje razgovor sa Ivicom Arbanasom -Lipim, prvim službeno ovlaštenim zapovjednikom obrane Vukovara i 4. Bojne treće brigade donesene sa najviših državnih zapovjednih instanci te 1991. godine o tom tko je mogao donositi ratne i taktički važne odluke samostalno , kao što je to uradio Ivica Arbanas prilikom samostalno donesene odluke i zapovijedi, u situaciji kada on kao zapovjednik preuzima odgovornost i samostalno donosi odluku o rušenju prvog zrakoplova u Vukovaru! Nakon svega se odluka Arbanasa pokazala posve taktički ispravnom, nakon čega je i HRT objavio javnu pohvalu Arbanasu od strane prvog hrvatskog predsjednika i tadašnjeg vrhovnika OSRH- e dr. Franje Tuđmana!
Naime, na ovaj razgovor ponukalo nas je previše iskrivljenih teza od strane pojedinih branitelja , medija, ali i nekih povijesničara, i centara kojima je posao da istražuju faktografski točne istine iz obrambenog domovinskog rata, a naročito ovako važne kao što je to slučaj prvog rušenja agresorskih zrakoplova, koje su 1991 bile jako smjele, ali ispravno donesene zapovijedi od tada mladog zapovjednika koji je imao svega 22 pune godine.
Detalje o događaju prvog srušenig JNA zrakoplova u Vukovaru i Hrvatskoj, tog povijesno važnog datuma za noviju hrvatsku povijest 24.08.1991 koji je već sad poprimio etimološko (istinsko i izvorno!) značenje iznosi:Prvi zapovjednik obrane Vukovara puk. Ivica Arbanas, ratnog nadimka”Lipi” za Braniteljski portal.
U nastavku-Detalje iznosi: puk. Ivica Arbanas, prvi zapovjednik obrane Vukovara…
-Situacija na samoj vukovarskoj bojišnici je postala dosta užarena. Neprijateljske snage su imale dosta gubitaka u živoj sili, a neprijateljsko zrakoplovstvo je već od sedmog mjeseca 1991. godine djelovalo po precizno odabranim metama raketirajući vojarne u kojima su smješteni isključivo pripadnici aktivne garde tj. pripadnici 1. i 3. gardijske brigade ZNG-a, stavljajući se već tada otvoreno na stranu srbočetnika.
Zrakoplovi jugovojske raketiraju vojarnu 1. gbr ( Tigrovi ) kod Iloka (Principovac) gdje ima poginulih i ranjenih, zatim 22.07.1991. godine raketiraju vojarnu 1. gbr u Novim Čakovcima gdje ima dvoje mrtvih i nekoliko ranjenih, dok je vojarna potpuno uništena, a preživjeli gardisti preseljeni u selo Đeletovce.
27.07.1991. godine zrakoplovi JNA raketiraju vojarnu 4. bojne 3. gbr ZNG na ekonomiji kod sela Opatovca gdje imamo četiri ranjena pripadnika.
Tijekom sedmog i osmog mjeseca neprijatelj učestalo djeluje po silosu Đergaj tenkovima, topovima i zrakoplovima.
Učestalo djelovanje neprijateljskog zrakoplovstva po vojarnama i objektima koje drže pripadnici ZNG-a, koji su tada bili jedina snaga koja je mogla ugroziti ideju porobljavanja ovog dijela Hrvatske, nije ništa drugo nego početak ostvarivanja tog podmuklog plana.
Razumljivo je što smo se u tom vremenu mi pripadnici ZNG-a tj. aktivnog sastava na vukovarskoj bojišnici ponašali kao da neprijateljski zrakoplovi sa jedne strane i vojnici i tehnika jugovojske smješteni u vukovarskoj vojarni i šumi Đergaj sa druge strane, nisu jedno te isto.
Ovo vrijeme bez otvorenog sukoba sa jugovojskom, koja je sve otvorenije podržavala srpske ekstremiste, koristilo je ne samo nama na vukovarskom bojištu nego i cijeloj Hrvatskoj vojsci koja je svakim danom bila sve snažnija i organiziranija.
Ovdje posebno mislim na gardijske brigade, kao naše glavne snage, koje su trebale dodatno ojačati sa sposobnim ljudima i prikladnim oružjem, dakle što duže potraje vrijeme bez velikih sukoba to bolje ali ne“ po svaku cijenu“.
Kako sam prije naveo neprijatelj sve češće i otvoreno napada silos Đergaj a izraženije 14.08.1991. godine kad ga napada topnički i pješaštvom ali bez uspjeha. Neprijatelj svakodnevno ponavlja topničke i minobacačke napade nekad jačeg a nekad slabijeg inteziteta da bi 24.08.1991. godine zrakoplovi jugovojske raketirali našu vojarnu kod sela Opatovca, a zatim i silos Đergaj koji drže isključivo naši pripadnici.
Silos Đergaj je imao veliki značaj za obranu Borovo Naselja, zatim Budžaka, Lušca i Priljeva ali je bio „kost u grlu“ ekstremistima iz sela Bršadina, Pačetina i ostalih mjesta čije smo pokrete i pripreme za napade mogli vrlo lako uočiti i na vrijeme dojaviti našim snagama. Osim ovog navedenog silos Đergaj je sadržavao i državne robne rezerve žita.
Nakon što su zrakoplovi jugovojske raketirali silos Đergaj, krenuo sam žurno u Štab TO u Vukovaru iz kojeg sam nazvao kapetana Ćurćina, zapovjednika vojarne jugovojske u Vukovaru. Kada se javio kapetan Ćurćin, ja sam se predstavio imenom i prezimenom i rekao: „gospodine Ćurćin, ja sam novi zapovjednik Zbora Narodne Garde i ostalih snaga u Vukovaru! Merčep više nije u Vukovaru i od sada razgovarate samnom, a razlog što vas zovem je da nazovete vaše nadređene i da im prenesete da ću srušiti vaše zrakoplove ako ponovno dođu iznad Vukovara i ponove današnji napad na silos Đergaj!“
Tu je naš razgovor završio i tada sam mislio da je ovaj doduše kratak razgovor imao nekog smisla.
Istog dana nedugo nakon mog razgovora sa kapetanom Ćurćinom dobivam obavijest iz Operativne Zone Osijek da imaju saznanja da se zrakoplovi jugovojske spremaju napasti Vukovar.
Znao sam da će meta opet biti silos Đergaj. Odlazim iz Štaba TO u zapovjedništvo 4. bojne 3. brigade ZNG koje se nalazi u vukovarskoj gimnaziji.
U zapovjedništvu me je dočekao Ivan Anđelić „Doktor“, te još neki zapovjednici vodova. Ukratko sam im objasnio situaciju u kojoj se nalazimo i što moramo učiniti.
Kako sam prije nekoliko dana preuzeo zapovijedanje gardijskom bojnom nisam u potpunosti znao sa kojim oružjem raspolažemo i da je to oružje upotrebljivo što znači ispravno i da imamo odgovarajuće streljivo i ljude koji znaju rukovati sa tim oružjem.
Pitao sam što imamo od oružja za uzvratiti po zrakoplovima jugovojske, na što mi je „Doktor“ i ostali potvrdili da imamo „ trocijevca“ tj. PAT 20/3 A4 i dovoljno streljiva, zatim da imamo kamiončić za vuču (TAM sa duplom kabinom) i ono što je najvažnije ; posadu spremnu za izvršenje zadaće na čelu sa zapovjednikom Lukom Andrijanićem.
Tko je bio sretniji od mene, najzad ćemo jugovojsci pokazati da se neće nekažnjeno uništavati Hrvatska imovina a moje upozorenje kapetanu Ćurćinu neće biti prazna prijetnja.
Ovako ustrojena i spremna posada protuzrakoplovnog topa zasluga je Stipana Radaša zapovjednika bojne prije mene, koji je među ostalim pripremio i osposobio ovu postrojbu te sa njome prošao prve akcije od sela Sotina do Borovo Naselja.
Nakon što sam saznao sa čime raspolažemo rekao sam „Doktoru“ :“ajde Doktore, pali kamion i idemo prema Borovo Naselju pošto ti dobro poznaješ putove“. „Doktor“ mi je odgovorio: „zapovjedniče, ja i Jure Bumbar moramo žurno otići u vojarnu kod Opatovca da utvrdimo stanje našeg voda gardista koji osigurava vojarnu jer su veze u prekidu a i ne znamo da li ima ranjenih i poginulih.
Odmah je predložio da Josip Jakobović bude vozač jer najbolje poznaje Vukovar i Borovo Naselje, što sam i prihvatio jer je posada protuzrakoplovnog topa trebala vozača ali i topografa.
Objasnio sam Luki Andrijaniću i Krci(Josip Jakobović) da sam dobio dojavu da zrakoplovi jugovojske imaju namjeru napasti Vukovar, a ja sam odlučio da im uzvratim i da ih pokušamo srušiti.
Rekao sam da očekujem da će njihova meta biti silos Đergaj, i da moraju žurno krenuti u Borovo Naselje zauzeti najpovoljniju poziciju iznad silosa, pa sam im na karti pokazao otprilike poziciju rubnog dijela Borovo Naselja, iznad Bobotskog kanala, sa koje bi mogla biti dobra pozicija za djelovanje.
Posada je brzo bila spremna za pokret i prije nego su krenuli rekao sam Josipu Jakoboviću da se javi Blagi Zadri, zapovjedniku Borovo Naselja, da zna da ćemo iz njegove zone odgovornosti djelovati po zrakoplovima, ali da ne otvaraju vatru dok ja ne dođem na položaj.
Posada sa zakačenim“ trocijevcem“ je krenula prema Borovo Naselju da zauzme najpovoljniju poziciju, a ja sam pokušao stupiti u kontakt sa zapovjedništvom ZNG-a u Zagrebu da tražim odobrenje da uzvratim vatru po zrakoplovima jugovojske. Nakon kraćeg zvanja javio mi se djelatnik zapovjedništva koji nije znao što bi mi odgovorio kad sam mu objasnio situaciju.
Vidio sam da nema svrhe dalje razgovarati pa sam prekinuo vezu i žurno krenuo u Borovo Naselje.
Po dolasku u Borovo Naselje, vidio sam moju posadu protuzrakoplovnog topa kako sa Trpinjske skreće u Bosansku ulicu pa sam krenuo za njima. Stali smo na kraju Bosanske ulice odakle se pruža odličan pogled na silos Đergaj i njegovu okolinu. Luka Andrijanić je sa ostatkom posade“ raspremio“ protuzrakoplovni top postavivši ga na jednu livadu 10 do 15 metara od Bosanske ulice. Dok je Luka“ nivelirao“ protuzrakoplovni top počeli su se sakupljati neki znatiželjni borci iz Borovo Naselja pa smo ih udaljili uz njihovo negodovanje jer nismo smjeli dopustiti da nam položaj bude otkriven. Nakon“ nivelacije“ Luka je upalio motor na protuzrakoplovnom topu i isprobao kružni manevar uz istovremeno dizanje i spuštanje cijevi i sve je funkcioniralo savršeno. Nakon isprobavanja rada topa Luka je napunio top sa streljivom, ugasio motor, a zatim protuzrakoplovni top prekrio sa šatorskim krilom. Ostalo je samo čekati.
Moram spomenuti da smo u međuvremenu javili našim pripadnicima na osiguranju silosa Đergaj da će vjerovatno biti napadnuti sa zrakoplovima i da se moraju žurno skloniti van silosa Đergaj dok opasnost ne prođe.
Nedugo nakon što smo bili spremni za djelovanje, možda je prošlo nekih pola sata, čuli smo snažan zvuk zrakoplova te njihov dolazak iz pravca Bačke Palanke „Dunavom“ do Borovo Sela a zatim ravno prema silosu Đergaj, baš kako smo i očekivali. Bila su to četiri „Galeba“G4, navodi Ivica Arbanas-Lipi.
Viknuo sam:“ Brzo Luka, evo ih“. Nisam ni završio a Luka je bacio šatorsko krilo sa trocijevca i upalio motor a zatim sjeo na top i počeo pratiti zrakoplove jugovojske.
Nakon što su zrakoplovi prošli ispod silosa i došli iznad šume Đergaj na otprilike 700-800 metara udaljenosti od nas, zapovjedio sam Luki da puca. Luka je odmah počeo pucati po prvom zrakoplovu i jasno smo mogli vidjeti kako streljivo sa“ traserom“ udara u zrakoplov, koji je odmah počeo dimiti.
Kad je pogodio prvi zrakoplov odmah je otvorio vatru na drugi kojeg je isto pogodio, ali iako se dimilo iz njega otišao je preko „Dunava“.
Ostala dva zrakoplova jednostavno su nestala bez traga. Luka je prestao pucati i sve je odjednom bilo sablasno mirno. Sve je potrajalo još nekoliko trenutaka a onda smo čuli viku i plač iz okolnih kuća; ljudi su bili u velikom strahu najprije od napada zrakoplova jugovojske a zatim od paljbe našeg protuzrakoplovnog topa jer smo bili blizu kuća, a i do tada naše snage nisu djelovale sa ovako jakim oružjem.
Posada je ubrzano počela pakirati protuzrakoplovni top jer smo se bojali da je naš paljbeni položaj otkriven. Dok smo se spremali za odlazak vidjeli smo crni dim iz pravca Pačetina, a nedugo zatim je naišao helikopter jugovojske i nadlijetao područje odakle se vijao dim tj. mjesto pada zrakoplova. Helikopter jugovojske je na sebi imao oznaku crvenog križa i zbog toga nisam dopustio da se puca po njemu jer sam znao da traži pilota srušenog zrakoplova.
Ubrzo je helikopter otišao a mi smo, spremajući se za odlazak sa položaja, čuli zvuk zrakoplova te primjetili na velikoj visini zrakoplov jugovojske(MIG-21) kako velikom brzinom prelijeće područje djelovanja.
Dao sam zapovijed posadi protuzrakoplovnog topa da se“ spakiraju“ i vrate u bazu u „Gimnaziji“. Kad smo napustili položaj , ja sam žurno krenuo u zapovjedništvo u „Gimnaziji“ te sam po mom dolasku u zapovjedništvo zatekao svoje podređene zapovjednike, koji su već znali što se dogodilo jer su „Doktor“ i Jure Bumbar, vrativši se iz vojarne kod Opatovca, krenuli prema nama u Borovo Naselje te došavši do željezničkog nadvožnjaka vidjeli zrakoplove jugovojske kako prelijeću šumu „Đergaj“ te pratili čitavu akciju rušenja neprijateljskih zrakoplova.
Nakon što su me izvijestili o stanju u vojarni kod Opatovca, otvorili smo jednu bocu žestokog pića da proslavimo uspješan odgovor drskom neprijatelju dokazujući da se neće nekažnjeno uništavati hrvatska imovina, ali sa druge strane smo bili zabrinuti jer nisam dobio odobrenje za rušenje zrakoplova jugovojske.
U tom iščekivanju i neizvjesnosti zazvonio je telefon. Poziv je bio iz Operativne Zone Osijek i pitali su me da li je istina da smo srušili zrakoplov jugovojske na što sam odgovorio da sam ja zapovjedio“ otvaranje vatre“ te da smo jednog srušili a drugog oštetili i to sa samo jednim „trocijevcem“(20/3 A4) kojeg smo imali. Kad su ovo čuli bili su presretni i doslovce su rekli:“Poljubit ćemo vas u guzicu kad vas vidimo, mi ovdje imamo „trocijevaca“ koliko hoćeš a ne možemo srušiti ni jedan avion a vi sa jednim napravite ovo!“.
„Pao nam je kamen sa srca“ kad je završio razgovor, a mi smo dobili potvrdu da smo učinili jedan veliki korak u Domovinskom ratu,vojničkom preciznošću, do u detalje, rekao je prvi zapovjednik obrane Vukovara Ivica Arbanas Lipi, ekskluzivno za Braniteljski portal.
POGLEDAJTE VIDEO-Javna pohvala Ivici Arbanasu u svojstvu zapovjednika obrane Vukovara od strane predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1991.