Vijest o uhićenjima u INI potvrdila je, nažalost, ono što je Europski parlament prije četiri godine atestirao Hrvatskoj, a to je nepodnošljiva razina korupcije.
Europski parlament je 2018. godine procijenio da u Hrvatskoj u korupcionaške kanale godišnje ode 60 milijardi kuna.
Ne želim prejudicirati ničiju krivnju, za optuženike iz ove afere nikada nisam ni čula, ali za ono za što se optužuju prvo što treba jasno naglasiti: korupcija u Hrvatskoj nije sofisticirana, već je primitivna, a događa se uz izravnu asistenciju tijela državne vlasti.
Jer, kad netko na računu umirovljenika drži pola milijarde kuna, onda se taj osjeća jako sigurno. A ako jedna tvrtka ne primijeti da joj nedostaje na stotine milijuna kuna, onda je to dokaz da ovakvih odlijeva iz te tvrtke ima više, i da to nije pojedinačni slučaj.
Većina medija iščuđuje se visini ove korupcije, a to čine zato što su sami dio korupcije. Jer, nakon afere Žalac, koja je uslugu vrijednu 3 milijuna kuna platila 13 milijuna kuna, a DORH taj posao proglasio nesumnjivim i čistim, svakome treba biti jasno da korupcionaško poslovanje u Hrvatskoj nije pojedinačna ili rijetka pojava, već sustavna pojava.
Kad se ti korumpirani i kontrolirani mediji iščuđavaju kako je ulje u Mađarskoj duplo jeftiniji nego u Hrvatskoj, a općenito prehrambeni proizvodi u Hrvatskoj su uglavnom skuplji nego u Njemačkoj, onda je svakomu jasno da taj apsurd ima svoj uzročnik.
Od milijarde kuna, za koje je INA oštećena, u hrvatski proračun bi na ime dobiti ušlo više od 350 milijuna kuna. Znači, ova afera i općenito korupcije jest glavni uzročnik nedostatka novca u proračunu, a visoke cijene su posljedica korupcije i bezakonja koje vlada u Hrvatskoj.
Modus korupcije u Hrvatskoj je u potpunosti jasan, i svakomu zdravo razumnom razumljiv. A on je – državnu imovinu, to jest, imovinu hrvatskih građana davati po niskoj cijeni, a za Hrvatsku državu kupovati robu i usluge po visokoj cijeni, dvostruko, trostruko, a ponekad i više od toga!
Plastični primjer poslovanja hrvatskih moćnika vidjeli smo u slučaju zagrebačkog adventa i pokojnog Bandića: dati upravljanje posredniku za milijun kuna, a taj posrednik iznajmi dalje za 10 milijuna kuna. To što je Bandić radio petnaestak i više godina, to su Linić i Obersnel radili 30 godina.
Ali, u ovom slučaju nešto posebno upada u oči, a što hrvatski mediji umanjuju – a to je da je uhićen predsjednik Hrvatske odvjetničke komore Josip Šurjak. Naglašavam, predsjednik organizacije u kojoj su svi članovi diplomirani pravnici, i svi imaju položeni pravosudni ispit. Doista je zabrinjavajuće koga su izabrali za predsjednika, i to u drugom mandatu.
Svaki hrvatski građanin morao bi se pitati kakvu mi to krovnu odvjetničku udrugu imamo i kome i čemu one služe!? Ovdje odmah želim naglasiti da, kao u slučaju odvjetnika, tako je i u svim drugim segmentima hrvatskog društva. Jer, kada se zakoni ne primjenjuju, onda znanje nema svoju važnost i nameće se pravilo kao na divljem zapadu – snaga i moć pobjeđuju pravičnost.
U Hrvatskoj je na sceni uvezanost skupine sudaca sa skupinom državnih tužitelja i skupinom odabranih odvjetnika, koji drže pravosudnu moć u svojim rukama.
Zakon logike nalaže da to nisu brojčano velike grupe, ali su uz pomoć političkih moćnika te zaštitom pravosuđa, raspoređene na upravljačke strukture i time kontroliraju društvene tijekove.
Uzmimo primjer afere BORG u koju su upetljani Plenković i Martina Dalić. Jedan od aktera te afere, koja prelazi 1 milijardu kuna, je i odvjetnik Boris Šavorić.
Odvjetnik Šavorić zastupao je VTB banku koja je kreditirala Agrokor, a sam Šavorić sudjelovao je u pisanju tzv. Lex Agrokor. U funkcionalnom sustavu se, naravno, automatski gubi odobrenje za odvjetnički rad, a ovisno o slučaju, vrlo često se završava i u zatvoru. Ali Odvjetnička komora, pod ravnanjem navedenog Josipa Šurjaka, Šavorića je oslobodila svake krivnje. Jer, Šavorić je prijatelj Andreja Plenkovića, koji je u njegovu uredu snimao spot za parlamentarne izbore 2016. godine.
Cijelo tržište odvjetničkih usluga podijeljeno je na nekolicinu odvjetničkih ureda, a tisuće drugih odvjetnika bori se za preživljavanje. Taj Šurjak radi za državnu Poštansku banku. I upravo rad za države tvrtke jest najunosniji odvjetnički angažman, na koji odlaze stotine milijuna kuna.
Znamo za slučaj predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića i njegovih milijuna koje je zaradio upravo radeći s državnim tvrtkama.
Isto tako, poznat je slučaj Plenkovićevog prijatelja, odvjetnika Danijela Klobučara koji radi za državnu agenciju (za privatizaciju) CERP, gdje ispostavlja masne račune i sudjeluje u nizu protupravnosti, kao što je svjedočila Nada Ružić o situaciji u CERP-u.
O ponašanju pojedinih odvjetnika svjedoče mi hrvatski građani. Tako je jedan zagrebački odvjetnik doslovno ucjenjivao jednu protivničku procesnu stranu, da će iznijeti klevete u Jutarnjem listu, ukoliko ta strana odmah ne izvrši njegove zahtjeve. U funkcionalnim državama to se zove prijetnja i ucjena, zbog kojih se ide u zatvor.
Jer, uspješni odvjetnici, koje se proglašava uspješnima, nisu neminovno najbolji, niti imaju najveće pravno umijeće i znanje. Na suđenju u Münchenu odvjetnik Nobilo pokazao je da uopće ne raspolaže pravničkim znanjem, te je sudac Manfred Dauster, doktor prava u Njemačkoj, komentirao Nobila riječima – „Nobilo fantazira”. Jer, Nobilova moć ne proizlazi iz znanja, već iz udbo-komunističkog background-a.
Stotine mladih odvjetnika svjedočilo je neljudskom i bijednom statusu, kojega su imali kao mladi pripravnici. Osobno mi je nekolicina njih posvjedočila da moraju raditi po 12 ili 14 sati za mjesečnu plaću od 4 tisuće kuna.
Nered, korupcija i zlouporabe uvijek isključivo služe uskoj skupini ljudi, a ogromna većina zbog toga ispašta i zlostavljana je.
Nekoliko tisuća odvjetnika ispašta zbog 30 ili 40 „velikih” odvjetničkih imena u Hrvatskoj.
Kada bi naš sustav funkcionirao onda bi, primjerice, napravio provjeru prihoda odvjetnika od strane državnih tvrtki. Od HEP-a, Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma, Hrvatskih cesta, Hrvatske pošte, CERP-a, itd.
Prvo što bi ustanovili je visina cijene usluga savjeta ili pravnih mišljenja, a sve te tvrtke imaju svoje pravne odijele.
No, vratimo se na uhićenja u INI i milijardu kuna za koju Uprava INE nije primijetila da joj nedostaje. Ovaj slučaj se dogodio jer je Ured za sprječavanje pranja novca ministarstva financija napravio dojavu da jedan umirovljenik ima nekoliko stotina milijuna kuna na svome računu.
Usput, o tom Uredu za sprječavanje pranja novca iz međunarodnih sam krugova doznala kako je riječ o kompetentnim i vrijednim ljudima, međutim, taj Ured odradi svoj posao, pošalje informacije DORH-u, ali DORH ih stavi u ladicu.
Metode koje su primijenili osumnjičeni u INI jesu metode koje se primjenjuju u većem dijelu ministarstava i državnih tvrtki. To se događa za vrijeme Plenkovićeve vlade, to se događalo za vrijeme Račanove, Sanaderove i Milanovićeve vlade.
Treba podsjetiti da je nanošenje štete hrvatskoj državi netransparentnim privatizacijskim procesom započela Račanova vlada, a završila Sanaderova.
Ovdje valja podsjetiti i na to kako je upravo oko INE jedan od glavnih negativaca bio Slavko Linić. Počevši od prodaje dionica JPS iz Rijeke, do slučaja Josipa Jagušta iz Petrokemije.
2013. godine saznalo se kako Josip Jagušt, tadašnji direktor Petrokemije, u Londonu ima kuću vrijednu 8 milijuna funti. Svoj cijeli radni vijek proveo je u INI, nešto malo kod Todorića; za direktora Petrokemije postavila ga je Kosoričina vlada, Milanovićeva ga je zadržala, a na tadašnji novinarski upit Liniću odakle toliko bogatstvo direktoru državne tvrtke, Linić je odgovorio: „Pa šta?”, kraj citata.
U normalnoj situaciji uobičajeno bi bilo da je nastupila Porezna uprava i ispitala odakle je to bogatstvo. Ali institucije u Hrvatskoj ciljano se i namjerno blokiraju.
Kad bi netko u svrhu čuvanja svoje imovine angažirao zaštitara, a taj zaštitar mirno gledao kako ulaze lopovi i kradu tu imovinu, svatko bi tog zaštitara otpustio.
Upravo se to u Hrvatskoj događa. DORH, policija, tajne službe – mirno promatraju kako se Hrvatska pljačka. Ta pljačka rezultirala je time da su nam znanstvenici, profesori i učitelji kategorije koje se mogu nazvati siromašnim građanima, a da sve profesije koje se u Hrvatskoj školuju napuštaju domovinu koju smo toliko dugo sanjali te krvlju izborili.
Netko će reći – “pa evo, nešto rade, kao u slučaju INE“. Ne, ovo nije rezultat rada hrvatskih pravosudnih institucija, nego se ovakvi slučajevi događaju upravo kako bi se hrvatskom javnošću manipuliralo i kazalo – “evo, hvatamo lopove“.
Metaforički možemo reći – kolonu kamiona se pušta da ukradene vrijednosti iz Hrvatske odvozi, a onda se svako nekoliko mjeseci zaustavi jedan kombi i kaže se – “evo, borimo se protiv lopovluka“.
Zamislimo si da suzbijemo korupciju, te da od onih od EU parlamenta procijenjenih 60 milijardi spriječimo da se ne ukrade 50. Jer, nema države bez korupcije, i korupcija je postojala kroz cijelu povijest.
Ali one države koje se uspješno bore protiv korupcije jesu države koje imaju spokojan i dobar život. Kada bi Hrvatska uložila 50 milijardi u gospodarstvo, znanost i razvoj, mi bismo Hrvatsku pozlatili.
A kada ne bi bilo ovakve bestijalne korupcije, onda Hrvatskom ne bi dominirali nemoralni, nesposobni i dobrim dijelom nestručni, već bi Hrvatska bila predvođena moralnim, čestitim i stručnim osobama.
Nemamo dvije Hrvatske – imamo samo ovu u kojoj živimo. Zato se moramo izboriti da u njoj zakoni vrijede za sve jednako i da svatko odgovara za ono što čini.
Oni koji zlostavljaju Hrvatsku brojčano su izrazito mala skupina. Na primjeru Odvjetničke komore bilo bi dobro kada bi se odvjetnici organizirali te napravili stvarne i korijenite promjene u svojoj komori, te pokazali da je ogromna većina hrvatskih odvjetnika čestita, moralna i profesionalna, te uspostavljajući profesionalizam u svoju cehovsku udrugu doprinijeli izgradnji Hrvatske.