Žrtve uhićene, a ubojice na slobodi
Nakon što je Slavko Sanković oprao krvave ruke i nož kojim je zaklao don Miroslava Bulešića i „primio njegovu dušu“ kako je ponavljao, svi su se brzo razišli.
Navečer su agenti UDBE počeli po kućama privoditi zamislite ne napadače, nego one koji su branili crkvu od napadača!
Tek tada nastupa pravo lice komunizma u režiji dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić, što je u svom pismu upućenom Mati Žmaku iz Rijeke, potvrdio Zvane Črnja, kajeći se za svoje pisanje neposredno nakon ubojstva don Miroslava Bulešića.
Ubojstvo svećenika osobito na tako svirep i barbarski način bilo je politički vrlo nezgodno u tom momentu, zbog odjeka u inozemstvu, neposredno nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma i definiranju granice sa Italijom u kojem su presudnu ulogu imali baš istarski svećenici.
Stoga su se komunističke vlasti požurile „smanjiti štetu“, svodeći klanje svećenika na jedan „incident“ za koji je kriva skupina svećenika koja je provocirala narod odan Komunističkoj vlasti. Dr, Vladimir Bakarić je imao pripremljen scenarij, jer je dok su trajali pregovori na Pariškoj mirovnoj konferenciji rekao da se u popove ne dira dok ne završi. Kako je Konferencija završila 10.veljače 1947.godine, moglo se krenuti u obračun sa Katoličkom crkvom.
Sa tom zadaćom je Predsjednik Narodne republike Hrvatske, dr. Vladimir Bakarić dao izjavu novinskoj agenciji TANJUG, u kojem je optužio Katoličku crkvu za zavjeru: „Katolička crkva je već neko vrijeme pripremala nekakvu provokaciju i točnije rečeno sve je bilo pripremljeno u Poreču, u Istri, u nekakvoj crkvi Svetog Pavla za vrijeme jednog vjerskog sastanka“
Baš čudno da OZNA ili tada već UDBA ne bi saznala za takav sastanak nedefiniranog datuma u crkvi koja uopće ne postoji u Poreču!?
Bakarić je izjavio da u Lanišću „ postoji jedna dosta jaka grupa ustaški nastrojenih elemenata, koji su naravno bili odmah spremni da u ovakvoj provokatorskoj akciji sudjeluju i da je i dalje proširuju. Ti su elementi i sačinjavali onu naoružanu „zaštitu“, i nastavio: „Smatram da su rečeni incidenti nepoželjni i nadamo se da se neće više ponoviti, jer ćemo biti prisiljeni suzbiti ih radikalnim sredstvima“
Podla zamjena teza, žrtve se optužuje i još prijeti „radikalnim sredstvima“ Mogu li biti radikalnija sredstva od 1 osobe zaklane, jedne pretučene do umiranja i desetine ranjenih i ozlijeđenih“ A vjernici su samo željeli u Crkvi primiti Svetu potvrdu?!
Koje je to bilo razočaranje u hrvatskom vjerničkom puku u Istri!
Iz mnogih katoličkih obitelji u Istri mladi su otišli u partizane u želji za oslobođenjem od talijanskog fašizma i njemačkog nacizma, bilo je i svećenika simpatizera partizanskog pokreta.
A kad ono nova narodna vlast napada vjernike i katoličke svećenike, koji su bili istinski antifašisti, progoni ih i naziva državnim neprijateljima. Mnoge je to zbunilo i prisililo da se moraju opredijeliti, ili za Crkvu, ili za Partiju.
Istra je kroz povijest uvijek bila pod tuđinskom vlašću.
Istarski čovjek, Istranin ili Istrijan, kako se tko osjećao služio je tuđincu, od Venecije-Mletačke republike, Austro-ugarske do Italije. Namjerno ne spominjem posebno Hrvate, a posebno Talijane, jer su žrtve bili i jedni i drugi, ovisi o tome tko je bio na vlasti.
Kada je kapitulirala Italija Istrani su se proglasom od 13.rujna 1943.godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“
Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu.
Upravo suprotno, donijela je teror tih Narodnooslobodilačkih odbora, donijela je nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu.
Tako se istarskom čovjeku nastavljaju progoni samo po drugoj osnovi. Fašistički totalitarni režim ga je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj, vjerskoj osnovi i opredjeljenju.
Mnogi koji su preživjeli fašističke i nacističke progone, ali nisu preživjeli komunističke progone.
Iza tih totalitarnih režima ostale su žrtve, kojih se treba prisjetiti i koje bi trebale biti poduka da se više nikada ne ponove.
Međutim po svemu što se događa, čemu svjedočimo, ljudska narav je takva da brzo zaboravlja, ponavlja iste pogreške i događaju mu se ista ili slična stradavanja.
Tek u slobodnoj Hrvatskoj, čemu je stremio Proglas od 13.rujna 1943.godine došla je sloboda i demokracija, pravda malo sporije zbog nelustriranog Pravosuđa, a jednakost još sporije zbog IDS-ovog totalitarizma i političke podobnosti!
Novinar Zvane Črnja bio je zadužen opisati „incident“ u pravom agitpropovskom stilu upirući pri tome na organizatore kao krivce, kasnije se odrekao tih svojih riječi, jer je shvatio da su bile lažne i montirane.
„Provokatori“ incidenta, potom su osuđeni, nevini na montiranom i lakrdijaškom procesu u Pazinu.
Treba posebno napomenuti za one koji ne poznaju licemjerje , lažljivost i podmuklost komunističke ideologije da komunisti sve događaje tumače iz svoje perspektiva, svoga načina gledanja i svog svjetonazora! Sebe smatraju avangardom, naprednim pokretom, jedinim predstavnicima naroda, jer narod nema što misliti svojom glavom, kada ima njih „avangardu“ komuniste koji umjesto njega misle i u njegovo ime vladaju.
A svi koji ih ne podržavaju, narodni su neprijatelji, izdajice, špijuni, imperjalistički agenti, reakcionari i naravno ustaše! E to je retorika koju i dan danas koriste komunisti, proizvodeći ustaše da sami pred sobom imaju opravdanje za svoju nečistu savjest. Znači za njih je krizma bila ustaška pobuna, a ne vjerski čin?! Na taj način, čim spomenu ustaše komunisti imaju opravdanje za svoje postupke, jer tada smatraju da im je sve dopušteno.
Retorika je to još i danas na portalu čuvara komunističke i titoističke ideologije https://sabh.hr/
Na tom portalu za popis žrtava komunističkog terora pišu bez imalo suosjećanja, pijeteta i kajanja da je to“ kobasičasti tekst, ispisujući imena i prezimena velikog broj osoba koja su nastradala pod jugoslavenskom vlašću, to izmrcvari čitatelje“
„Izmrcvari čitatelja“ popis ljudi koje su komunisti pobili! Treba li komentar?
Svatko koji barem malo zna povijest Istre, zna da ustaša u Istri nije bilo. Istra je bila pod talijanskom vlasti od 12.studenog 1921.godine do 8.rujna 1943.godine. Potom su došli Nijemci-rommelova ofanziva i ostali na vlasti do 15.svibnja 1943.godine, kada su ih pobili titovi partizani. Ustaše nisu bili nikada vlast u Istri!
Kao pozadinu „incidenta“ Vladimir Bakarić smatrao je odluku Zbora svećenika Sv.Pavla da kumovi na krizmi ne mogu biti borci iz NOB-a, a niti omladinci koji su u osnovi ateisti i ne idu u Crkvu. Bulešiću su prilijepili povezanost za tršćanskim biskupom Santinijem kao dokaz njegove suradnje sa „narodnim neprijateljem“, a on je ustvari bio njegov nadređeni! Čak i danas znaju napisati u komentarima da je ubijen jer nije htio vjenčati mladi par partizana!?
A ubijen je iz mržnje prema vjeri, in odium fidei, jer komunisti nisu vjerovanje u njihovu Partiju uspjeli nametnuti kao zamjenu za vjeru u Boga! I nakon 45 godina vladavine, Partija nije uspjela zamijeniti Boga!
Spis o događaju u Lanišću o kojem se vodio krivični postupak pod brojem K-65/47 je nestao! Ostala je samo presuda Okružnog suda za Istru od 2.listopada 1947.godine.
Optužnicu je sastavio i potpisao kao javni tužitelj Andrija Grbac, tajnik Okružnog suda za Istru, Dragutin Peheim kao zapisničar, Božo Bonifačić i Blaž Črneka kao suci porotnici i Ivan Matika kao predsjednik Okružnog suda i kao predsjednik Sudskog vijeća.
Andrija Grbac, bivši radnik, koji je tijekom ubrzanog šestmjesečnog tečaja savladao svo gradivo potrebno za mjesto javnog tužitelja, potpisao je optužnicu protiv svećenika Ceka i Ukmara, protiv sedam župljana Lanišća i protiv trojice napadača i konačno ubojice Slavka Sankovića.
1.Svećenik Stjepan Cek osuđen je na 6 godina zatvora uz prisilni rad, a kaznu je u cijelosti odslužio,
2. Mons. Ukmar osuđen je na 1 mjesec zatvora, a u kaznu se uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru ili istražnom zatvoru,
3. Grbac Ivan na 10 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
4. Žmak Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
5. Grbac Joakim na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
6. Grbac Anton na 7 mjeseci zatvor uz prisilan rad,
7. Žmak Petar, na 7 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
8. Krizmaničć Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
9. Grbac Ivan na 6 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
10. Sanković Slavko, na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
11. Medica Elvio na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
12. Božić Josip, na 3 mjeseca zatvora uz prisilan rad
13. Brajković Srećko na 3 mjeseca uz prisilan rad
Sanković Slavko oslobođen je optužbe da je ubio Miroslava Bulešića, jer se u sveopćoj gužvi nije moglo utvrditi tko je zadao smrtni ubod nožem.
Optužbe prema svećenicima i vjernicima bile su teške, prikazani su kao državni neprijatelji, koji rade protiv tekovina NOB-a, koji su Krizmom provocirali dio naroda koji je bio na liniji KPJ, koja je bila na vlasti. Tužitelj Andrija Grbac teretio ih je čak i za ugrožavanje vojne, obrambene i teritorijalne sposobnosti države.
A sve za to da prikriju i umanje svirepi zločin klanja svećenika Miroslava Bulešića, nanošenja teških po život opasnih povreda mons. Ukmaru, te devastaciju i razbijanje inventara u Crkvi i Župnom stanu. Za ubojstvo don Miroslava Bulešića po presudi nitko nije proglašen krivim, ubojice nema.
Lili Benčik/hrvatskepravice