Mi mrtvi čujemo, a ti živ a gluh?
Kad država nije država, neg bitka za prijestolje. Oprostite mi na izrazu, jer moje se zdravo rasuđivanje pobunilo. Ko smo mi danas, a bili smo ponosni birani ljudi. Jadni, bijedni,mali. Domovinskog rata nije bilo. Sve se to davno dogodilo i u zaborav palo. Vođama Domovine Hrvatske više ne trebamo, da, zaboravih je li to radi fotelja na Markovu trgu? Mi se smijemo. I pitamo se što radite vi, naši političari mali. Ta vaša fotelja nije nikakva tajna. Mislite pa ludismo, hm…ne…kupiste je na rasprodaji nas. Polako, mozak se hladi, godine prolaze. Pa da sad samo mrtvi čuju, a živi postadoše gluhi!? Sjetih se onih što vidio jesam kako izdišu, umiru. Hrvatskih bojovnika. Onih koji mislili jesu, kako za neku bolju hrvatsku svoj život položiše. Za slobodu, blagostanje. Bojovnci moji su žrtvovali sebe da ne bude žrtvovana njihova Domovina i njihov narod. Ima jedna naša divna pjesma” Bože, čuvaj Hrvatsku” poručuje; Uzmi život od mene, pa ga podaj njoj- Hrvatskoj.” Pa gospodo ovo je naša Domovina Hrvatska,..moj bojovnik zadnje riječi: Ja umirem živjela Hrvatska!