Božićni ciklus: Prva nedjelja došašća…Došašće je važno vrijeme za važne i velike stvari. To je vrijeme buđenja koje nas želi osvijestiti za vječno spasenje

Ciklus liturgijske godine

Prvom nedjeljom došašća, za razliku od građanske godine čiji ciklus započinje 1. siječnja (svetkovina Svete Marije Bogorodice i Svjetski dan mira), započinje novi ciklus liturgijske godine tijekom koje Crkva „slavi spasonosno djelo svojeg božanskog Zaručnika. (…) Slaveći tako uvijek iznova otajstva otkupljenja, ona otvara vjernicima bogatstvo krjeposti i zasluga svojega Gospodina, tako da na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se milošću spasenja“ (SC 102).

Koliko god se čovjeku činilo s jedne strane da je Gospodin dalek, osobito kada se tijekom povijesti suočavao s raznim krizama (ratovi, izbjeglištva, bolesti…), s druge strane s piscem Knjige Ponovljenog zakona može se pitati: „Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?“ (Pnz 4, 7). I to je ono što čovjek današnjice želi osjetiti na poseban način: blizinu i dodir. Te pak dvije božanske stvarnosti očituju se u liturgijskim slavljima tijekom cijele godine.

Dodir i blizina čovjeku su danas uskraćeni. Možda su čovjeku te dvije stvarnosti bile i toliko svakodnevne da se na njih naviknuo i u toj navici nije im pridavao posebnu i dužnu pažnju. Gledajući pak dodir i blizinu u smjeru Gospodina, one dobivaju sasvim drugačiji smisao jer Njegova blizina i dodir čovjeku donose spasenje (usp. Mt 9, 20; Mt 8, 8; Mk 5, 41), a to je smjer i cilj čovjekova ovozemaljskog hodočašća.

Tako se u prvoj Ulaznoj pjesmi u Rimskom misalu, koja je ujedno i Ulazna pjesma prve nedjelje došašća, pjevaju riječi Psalma (25, 1 – 3): „K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.“ Živeći tako, uzdignute duše prema Gospodinu, čekajući Njegov dolazak u slavi i uzdajući se samo u Njega, čovjek se neće postidjeti i ostati nijem (usp. Mt 22, 12), već će moći sa svima svetima pjevati riječi posljednje Ulazne pjesme (svetkovina Isusa Krista Kralja svega stvorenja) u ciklusu liturgijske godine: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 12; 1, 6).

Riječi tih Ulaznih pjesmi zaokružuju i daju smisao liturgijskoj godini te se u njima uočavaju i dva subjekta koji se nalaze u stalnom djelovanju: Gospodin koji traži čovjeka i izlazi mu u susret te čovjek koji putuje prema Njemu i iščekuje Njegov dolazak – ne u strahu već u radosti, a na to nas priprema vrijeme došašća ili adventa (od lat. advenire – doći, dolaziti).

Vrijeme došašća

Zašto došašće u liturgijskoj godini?

„Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Iz ova dva razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja“ (Opća uredba Rimskog misala, br. 39).

Kako se određuje nadnevak prve nedjelje došašća?

U Općoj uredbi Rimskog misala dalje čitamo da „vrijeme došašća počinje I. Večernjom nedjelje što pada na dan 30. studenog [blagdan sv. Andrije apostola, op.] ili mu je bliža, a završava pred I. Večernju Božića, Rođenja Gospodnjega“ (br. 40).

Povijesni pregled

Još od apostolskih vremena, a tako je ostalo sve do danas, središnja svetkovina Crkve jest Uskrsnuće Gospodinovo. Tako „svakoga tjedna, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodinova uskrsnuća; skupa s njegovom blaženom mukom ona ga svetkuje također jednom u godini najvećom svetkovinom Vazma“ (SC 102). No, oko te svetkovine tijekom vremena razvijala su se i druga liturgijska slavlja koja su uvijek imala isti cilj – istaknuti čudesna Gospodinova djelâ koja je tijekom povijesti spasenja činio za čovjeka, a jedno od tih djelâ svakako je i događaj Gospodinova utjelovljenja (25. ožujka) i s njim povezan događaj Njegova rođenja devet mjeseci kasnije (25. prosinca). Budući da svetkovine Gospodinova uskrsnuća i Njegova rođenja čine „stupove“ liturgijske godine, Crkva se za njih na poseban način i pripremala, osobito intenzivnijom molitvom i pokorničkim djelima.

Vođena time, u Crkvi se tako oko svetkovine Uskrsnuća Gospodinova razvilo korizmeno vrijeme, a oko svetkovine Njegova rođenja vrijeme došašća čije početke pronalazimo oko 4. stoljeća, što nam potvrđuju i tekstovi sabora u Zaragozi (381.) koji spominje vrijeme priprave od tri tjedna za blagdan Bogojavljenja kada se primao i sakrament krsta.

Tijekom 6. stoljeća javlja se tendencija da se priprema za božićne dane izjednači s korizmenim vremenom. Tako je ovo vrijeme priprave trajalo od blagdana sv. Martina biskupa do Božića (a depositione Martini usque Natale Domini) – 40 dana, a tu činjenicu potvrđuju i dva sabora održana u Toursu 576. i Maçonu 583. Budući da je ovo vrijeme priprave počinjalo na liturgijski spomen sv. Martina, ono je na Zapadu poznato i kao „Korizma sv. Martina“. Koliko je ovo vrijeme priprave za Božić slično korizmenom vremenu, govore i činjenice da se tijekom došašća nosi liturgijsko ruho ljubičaste boje, ispušta se pjevanje Slave, a treću nedjelju došašća prepoznajemo kao nedjelju Gaudete („Radujte se!“), što je pak pandan četvrtoj korizmenoj nedjelji Laetare.

Nakon nabrojanih sličnosti s korizmenim vremenom, ima i jedna razlika. Naime, tijekom 8. i 9. stoljeća bio je (galikanski) običaj da se u vremenu priprave za Božić posti i ne mrsi srijedom, petkom i subotom. Ovaj običaj potekao je od monaha, a kasnije se proširio na sve vjernike. S vremenom, običaj je ili zaboravljen ili ispušten i kao takav nikad nije ušao u liturgijske tekstove Časoslova ili Misala.

Iako se može činiti da je vrijeme došašća „izgubilo“ pokornički karakter ili ga je čovjek u silnim pripremama za Božić „jednostavno“ zaboravio, brojni otpjevi, ali i molitve, kako u Časoslovu, tako i u Misalu, potiču čovjeka da se očisti od grijeha da bi jednoga dana mogao spreman dočekati, ali i stati pred svoga Otkupitelja. U tom smjeru, čovjeku od velike pomoći može biti i pristupanje sakramentu svete ispovijedi da bi sada mogao imati sretan Božić, a na kraju vremena sretno uskrsnuće.

Ovaj novi ciklus liturgijske godine ponovno se daje čovjeku da bi svoje vrijeme, ali i prostor, ispunio djelotvornom ljubavlju prema Gospodinu, bližnjemu i sebi samom te je onda i pozvan vrijeme svoga proputovanja proživjeti u bogobojaznosti (usp. 1 Pt 1, 17). Vrijeme došašća svojim liturgijskim izričajem (čitanjima, molitvama, pjesmama) na tom proputovanju može čovjeku biti od velike pomoći. Stoga, kako potiče sluga Božji biskup Josip Stadler, u ovom vremenu „pristupite k malenom Isusu dok je malen, dok se čini kao da je zaboravio na svoje veličanstvo. Upravo zato htio se tako maljušan roditi jer je htio da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo“.

Izvor-IKA

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko