Na ‘crni petak dubrovački’, 6. prosinca 1991. godine u ranim jutarnjim satima agresorska JNA i srpsko-crnogorska vojska pokrenula je sveopći napad na Dubrovnik…
Agresorska žestoka vatra na grad trajala je od rane zore, a najžešći napadi bili su usmjereni na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ ponad grada, kao i na povijesnu jezgru, hotel Belvedere te naselja Nuncijata i Sustjepan.
Nekolicina branitelja u tvrđavi Imperial u jednom je trenutku zatražila od branitelja iz grada da se vatra otvori baš po tvrđavi, na čiji su gornji dio već kročili daleko brojniji pripadnici srpsko-crnogorske agresorske vojske.
Bio je to učinkovit odgovor jer je agresor uz velike gubitke uskoro bio prisiljen povući se.
U jednom danu život je izgubilo 19 civila i branitelja, a ranjeno je njih 60. Tijekom Domovinskog rata na dubrovačkom području poginulo je više od 300 branitelja i civila, svoja ognjišta je bilo prisiljeno napustiti više od 30 tisuća stanovnika, a nanesena je i nemjerljiva materijalna šteta.
U ovom srpsko-crnogorskom i jna zločinu bombardiranja uže i šire jezgre Dubrovnika ubijeno je 19 civila u opkoljenom gradu, a srpska javnost i mediji su se manipulirajući izrugivali tvrdeći da dim koji se diže ponad Dubrovnika dolazi od paljenja guma koje pale Hrvati, što je bila notorna laž i manipulacija srpskih službi i Tv kuća koje su sve redom bile pod teškom kontrolom JNA,KOS-a i UDB-ae…
Tijekom opsade Dubrovnika 1991, dok je JNA granatirala grad, informacije su glasile da je Dubrovnik samo blokiran i da se ne vrši nikakvo bombardiranje niti razaranje grada. Kada su informacije o granatiranju Dubrovnika procurile u srpsko-crnogorsku javnost, predstavnici agresorske vojske su priopćili da “crni dim ne potiče od razaranja grada već od paljenja guma”, što je bila još jedna u velikom nizu srbočetničkih manipulativnih laži na koje su nasjedali samo oni koji su bili u potpunoj medijskoj blokadi u srbiji i crnoj gori koje su velikom žestinom napale Dubrovnik misleći da će se samo ušetati u njega, ali su s grdno prevarili, kao i poslije u drugim napadima na Hrvatsku i njene gradove.
Radio-televizija Srbije je prikazivala slike Dubrovnika sa oblacima dima objašnjavajući kako lokalno stanovništvo Dubrovnika pali automobilske gume da bi simulirali ratna razaranja grada, pokušavajući na taj način izmanipulirati cijelu svjetsku javnost koja je tek poslije shvatila da je Dubrovnik granatiran i žestoko napadnut od strane srbočetničko, crnogorskog i jna agresora- Grad koji će zaštititi UNESCO.
Prigodnim programom u Dubrovniku se danas obilježava Dan dubrovačkih branitelja i 31. obljetnica uspješne obrane grada u Domovinskom ratu.
Napad jugosrpske i crnogorske agresorske vojske, tog crnog petka 1991., počeo je u ranim jutarnjim satima, a od zore se po Dubrovniku pucalo s kopna i mora. Tog dana živote je izgubilo 19 civila i četiri branitelja, deseci su ranjeni, a broj projektila koji je pao na Dubrovnik i povijesnu jezgru mjerio se u tisućama. Oštećeno je više od 460 zgrada, a tijekom agresije na Dubrovnik i okolicu, u ratu je poginulo više od 300 branitelja i civila, dok je više od 30 tisuća ljudi bilo primorano napustiti svoje domove. Materijalna šteta bila je neprocjenjiva. Najžešći napad je bio na tvrđavu Imperial na brdu Srđ poviše Dubrovnika, staru gradsku jezgru, kao i na područje naselja Sustjepan i Nuncijata te hotel Belvedere koji je do danas stoji neobnovljen.
Napad na sve crte obrane, koji je započeo oko šest sati, trajao je cijeli dan, a u jednom trenutku nekolicina branitelja koji su bili u tvrđavi i odbijali agresorske napade zatražili su da se upravo na tvrđavu Imperial otvori vatra iz svih obrambenih položaja. To je bio jedini način kako zaustaviti neprijateljske snage koje su, daleko brojnije i bolje naoružane, napredovale i došle do samih bedema Imperiala.
Tog najtežeg dana, 6. prosinca 1991., Dubrovnik su na prvim crtama obrane obranila 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada Hrvatske vojske kasnije i dobiti svoju brojčanu oznaku.
Komentar na tekst…
Hvaljen Isus i Marija i dobar dan, neki su dva mjeseca prije toga bili teško ranjeni i operirani ali su se s 9 dalmatinskom bojnom HOS-a vratili i to prkoseći brodovima JNA odlazili u obranu grada kroz koji su bili obični putnici za razliku od onih koji su krili svoje guzice a imali su kuće i apartmane za iznajmljivanje. Kada smo “zauzeli Trebinje” a iz Trebinja pobjegli Hrvati i Bošnjaci kao i zapovjednik trebinjskog garnizona i njegov zamjenik koji su se kasnije pridružili HV koja je to “pametna glava” donijela odluku da JNA slobodno instalira dalekometno topništvo i ukopa elitne postrojbe.
U vrijeme dok smo se iz hotela Kupari sukobljavali s postrojbama čejena i JNA na Ivanici tko je s njima bio u dobrim odnosima? Ja sam “siguran da Đurović ne bi napao Dubrovnik”. Na našem zadnjem sastanku u Herceg Novom 19. rujna osobno mi je kazao kako dok je on zapovjednik nijedna granata neće pasti na Dubrovnik. Velike sile mogle su, a nisu spriječile patnju ljudi u Hrvatskoj, koji se također zapitao zašto hrvatske vlasti nisu kontaktirale nijednog od šest Dubrovčana, svjedoka u tom procesu…Pa zašto se nije sudilo Blagoju Adžiću kao tadašnjem vrhovnom komandantu? To sam 2007. godine pitao i Carlu Del Ponte. A zna se da je baš Adžić izdao zapovijed svojim majorima i pukovnicima da „ubiju izdajice na licu mjesta“. Del Ponte je to ignorirala. Čak je, kad službeni Zagreb nije uložio žalbu na definiciju udruženog zločinačkog poduhvata, organizirala i party .