Miroslav Ćiro Blažević, ime koje je bilo poznato svakom Hrvatu. Nije potrebno objašnjavati tko je on bio, sve ste do danas pročitali u osmrtnicama, a znali ste ionako. No Ćirina važnost za Hrvatsku i njenu povijest debelo prelazi granice nogometa. Ako i nije bio najveći živući Hrvat, bio je među nekolicinom. Zašto?
Svi znamo, najveći trenuci su mu bili osvajanje prvenstva s Dinamom 1982., i osvajanje trećeg mjesta na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Prvo je ostalo zapamćeno po bijelom šalu, drugo po kapi francuskog policajca, koju je nosio u čast žandara kojeg gotovo na smrt pretukli huligani. I, naravno, po rezultatu. I ti detalji puno govore o Ćiri, njegovom smislu da na sebe privuče pažnju medija.
Bio je šoumen i zabavljač koliko i nogometni trener, imao je nevjerojatan osjećaj za brendiranje, tako važno u tom poslu. No, vratimo se 1982. i 1998.
Osvajanje prvenstva je u Jugoslaviji bilo rezervirano za klubove iz Srbije i onog jednog hrvatskog koji je tada bio percipiran kao “projugoslavenski”, Dalmaciju su ionako u Srbiji smatrali “svojom” iako to tada nisu preglasno govorili. Osvajanje prvenstva, protiv volje moćnika, dovelo je Ćiru u nemilost partije, a nije mu kupilo ni univerzalnu naklonost Zagreba. Za neke je bio Ćiro majstor, za neke Ćiro peder. Nije ga smetalo, Ćiro nije bio tašt, bio je šarmer, volio je publiku, znao je da od nje nogomet živi, a i publika je – uglavnom – voljela njega. Bio je to svakako hrabar čin nepokoravanja nepisanoj hijerarhiji u Jugoslaviji u kojoj su Hrvati bili, današnjim riječnikom, “drugotni”, i prvi put nakon Hrvatskog proljeća rezigniranom i, nakon čistki sedamdesetih, poniženom narodu vratio volju, vrati vjeru u sebe. Hrvati su tu negdje naslutili, duboko u sebi, u tom nezaustavljivom pohodu Dinama na prvenstvo, da se ipak mogu suprotstaviti Beogradu. Da ne prolazi baš svaka direktiva, i da je otpor moguć.
A sad premotajmo na 1998. i pobjede protiv Njemačke u četvrtfinalu i Nizozemske u borbi za treće mjesto, nakon što smo u osmini finala eliminirali Rumunje, a prije toga prošli grupu. Tada je čitav svijet po prvi put čuo za Hrvatsku – izvan konteksta rata. Jer, ako su do tada za nas i čuli, čuli su samo to da se tamo negdje na Balkanu neka divlja lokalna plemena tuku međusobno, pri čemu se ne zna tko je kriv i tko što zapravo hoće. Nešto kao europski Tutu i Hutsi u Ruandi. Nikog, zapravo, nije bilo previše briga za državicu priznatu tek šest godina ranije, i u kojoj je još za prošlog prvenstva bio rat. Ćiro je postavio Hrvatsku na kartu svijeta! Po prvi put su milijuni čuli za Hrvatsku a da to nije bilo vezano za ratna zbivanja, i odjednom smo svima bili simpatični: Jer, ljudi su po prirodi na strani onog kog percipiraju kao manjeg i slabijeg, pogotovo ako je to netko kom nitko ne daje šansi. Ćiro je možda napravio tada brend od sebe, ali napravio je i brend od Hrvatske nogometne reprezentacije, i od Hrvatske kao takve. I to ne samo nogometni!
Nitko tada nije mislio da Hrvatska može do postolja. Brojni Hrvati su sebe tada još doživljavali kao “mali”, nebitan narod, kojem je ukloniti se s puta velikima. Pobjeda u ratu, Oluja, pomogla je jednom broju naših ljudi da prevladaju komplekse inferiornosti koje im je Beograd stalno nabijao, ali mentalitet većine je i dalje bio mentalitet gubitnika: Nismo se spram poražene Srbije i spram svijeta odmah postavili kao pobjednici. Tuđman jest, ali brojni su i dalje smatrali da bismo se mi možda trebali ispričati Srbiji jer smo ih porazili!
Ćiro je bio sjajan motivator, još bolji psiholog. To ga je dovelo do medalje koju nitko nije očekivao, i to je udarilo temelje reprezentacije koja je od onda bila neusporedivo uspješnija nego što tako mala zemlja, s tako malom bazom igrača, ima uopće pravo biti. No sama ta medalja sa svjetskog prvenstva otvorila je mnogima oči: Da, mala smo zemlja, ali možemo biti ravnopravni velikima – i ne moramo se nikom ispričavati ako smo uspješniji od njega. Hrvati su bili skloni omalovažavanju samih sebe i Hrvatske, no uspjeh Ćire u Francuskoj pridonio je razvoju samopouzdanja i sazrijevanju nacije gotovo koliko i Oluja. Neki su još uvijek, no takvih je sve manje. Hrvatska je danas, velikim dijelom zahvaljujući i Ćiri, osjetno zrelija nacija, osjetno više svjesna sebe i svojih mogućnosti. Jedini koji je možda usporediv nakon njega je Mate Rimac, koji je zemlju stavio na kartu tehnološki visokorazvijenih država, a tu je i Dalić, njegov nasljednik, koji je donio još dvije medalje sa svjetskih prvenstava i time učvrstio kult reprezentacije: Ona nije “čudo od jednog dana”, ona je davno prošla test konzistentnosti što se rezultata tiče. Iako imamo manje stanovnika nego Njemačka registriranih nogometaša. Kad smo kod toga – sva trojica spomenutih su Hrvati iz BiH, od onih kojima bi neki oduzeli građanska prava i pravo glasa!
No Ćiro je bio prvi – ako izuzmemo Tuđmana, koji je bio političar – u za sad ne prevelikom nizu onih koji su ime Hrvatske ucrtavali na svjetske karte. Tuđman je stvorio državu: Ćiro je tri godine nakon rata od nje napravio brend, nadareno nogometno čudo od djeteta, koje bi moglo postati čudo u još ponečemu, kad ne bi bilo naše vječne potrebe da omalovažavamo vlastite uspjehe i siječemo glave svojim uspješnim ljudima. Ćiro je, u zemlji koja iz nekog razloga najviše od svega mrzi uspješne, promijenio paradigmu. Pokazao da se može i drukčije, napravio potpuni odmak od Jugoslavije i njenog načina igranja nogometa. Sjećate li se Miljana Miljanića i reprezentacije SFRJ? One koja bi zabila gol u desetoj minuti pa “čuvala rezultat” da bi dobila tri gola do kraja? Koja je igrala na simuliranje faulova i odugovlačenje s prekidima, varanje suca, kojoj je reprezentacija služila za koruptivne radnje vrha “fudbalskog saveza” i prodaju igrača? Ćiro je uveo zapadni način razmišljanja i igre, i meritokratski sustav biranja igrača, gdje nisu političari i savez odlučivali tko igra i zašto, nego izbornik. Gdje se igralo na prolaz, ne na dokazivanje tko ljepše igra nogomet. Jugoslavija ja je odlazila na svjetska prvenstva s ogromnim očekivanjima i još većim kompleksima, s igračima poput Džajića i Šurjaka, da bi im se pripreme svele na bocu Štoka i šteku Marlbora dnevno, pijančevanje nakon pobjeda i tučnjave u svlačionici nakon poraza, i da bi sve otišlo k vragu zbog svađa oko plaćanja u markama ili dinarima. Ćiro je stvorio duh zajedništva, i naciji koja je stoljećima njegovala mentalitet gubitnika pokazao kako pobjeđivati. U nogometu, ali i šire. Ćiro je, kažu, bio trener svih trenera. Ali Ćiro je bio i više od toga: Njegov utjecaj na stanje duha nacije ide puno dalje od nogometa, i već zato zaslužuje spomenik, i vječnu zahvalnost. Šarmantan, skroman, pristupačan čovjek s kojim ste na ulici uvijek mogli porazgovarati, nikad se nije uzoholio, nikad nije postao umišljena veličina. Takav je ostao do zadnjeg dana. Jedinstven i neponovljiv!
Marcel Holjevac