Prije točno 31 godinu, 21. veljače 1992., osnovan je UNPROFOR – “United Nations PROtection FORces”, odnosno Zaštitne snage Ujedinjenih Naroda, temeljem rezolucije 743. vijeća sigurnosti UN-a. BiH tada još nije bila međunarodno priznata, niti održan referendum koji je kasnije bio okidač rata. Za Izetbegovića, to tada još uvijek “nije bio njegov rat”. Hrvatska je bila međunarodno priznata, ali i dijelom okupirana. Tuđman je inzistirao na teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske, govorio kako neće pristati na manje od granica u kojima je priznata, no mnogi su se pribojavali uloge UNPROFOR-a.
Od nekih su dočekani s nadom da će prekinuti rat, od drugih sa skepsom, kao oni koji će zacementirati okupaciju Hrvatske, i koji će zapravo štititi liniju tadašnje fronte kao liniju budućeg razgraničenja “Velike Srbije” i Hrvatske. Njihovi su se strahovi ubrzo pokazali opravdanim: Srbija, pristavši na dolazak UNPROFOR-a, ne samo da nije odustala od svojih teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj, nego je očekivala da će joj UNPROFOR pomagati. I pomagao je.
Istina – dolazak mirovnih snaga prorijedio je sukobe i napade na hrvatske gradove; međutim, ostale preuzete obveze mirovne snage nisu ispunile. Očito, smatrali su – vođeni politikom velikih sila – da je njihov cilj prekinuti rat tamo gdje se u tom trenutku nalazio, i razdvojiti tzv. “zaraćene strane”. Srpska vojska je nastavila izvoditi povremene topničke udare na hrvatske gradove i sela uz bojišnicu: pritom povijest Domovinskog rata ne ne bilježi niti jednu vojnu akcija UNPROFOR-a koja bi bile usmjerene na onemogućavanje takvih terorističkih napada kojima su meta uglavnom bili civilni ciljevi. No kako je UNPROFOR uglavnom bio razmješten na okupiranom teritoriju, to je Hrvatskoj često vezalo ruke i onemogućavalo joj da učinkovito uzvrati na napade. Tako je 6. rujna 1993. Hrvatska vojska pred novinarima optužila UNPROFOR da se na zadarskom bojištu razmješta uz četničke položaje kako bi ih zaštitio od hrvatskih odgovora na topničke napade na slobodni teritorij.
Tako su se branitelji nerijetko našli u situaciji da moraju ratovati protiv dva neprijatelja – četnika i međunarodne zajednice koja ih je vrlo očito štitila. A bilo kakav napad na UNPROFOR bi označio Hrvatsku kao “neprijatelja mira”.
U mirovnome planu bila je predviđena uspostava lokalnih vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prema popisu prije rata, ali su u stvarnosti sve postojeće srpske vlasti priznate od UNPROFOR-a kao legalne. Svojim odnosom spram njih mirovni su posrednici kod četničkih vlasti poticali osjećaj sigurnosti i osiguravali im legitimnost. Ne samo da su jednako gledali na agresora i napadnutog, nego su nerijetko aktivno pomagali agresorima, pa i obavještajno, dajući im dojave o pomacima hrvatske vojske.
Mandat kojeg su imale za povratak protjeranog hrvatskog stanovništva zaštitne snage UN-a nisu nikad i nigdje provele. Ne samo da nisu vratili niti jednog Hrvata, nego je preostali hrvatski živalj na okupiranim područjima bio izložen pljački, nasilju i zlostavljanju od strane lokalnih četničkih vlasti, a brojni su Hrvati i ubijeni – opet, uz blagoslov UNPROFOR-a, koji se nikad nije angažirao na sprječavanju napada na civile. Budući da su se u nazočnosti mirovnih snaga osjećale sigurnima i zaštićenima, srpske su vlasti na okupiranim područjima nastavile s proganjanjem preostalih nesrba, te s pljačkom i uništavanjem imovine Hrvata i njihovih crkvi i spomenika, te kulturnih obilježja. Samo na području Slunja, 52 hrvatskih civila je ubijeno dok su bili – pod zaštitom UNPROFOR-a. Valja spomenuti da je na “zaštićenom području” prije 1991. godine živjelo približno pola Srba, a pola Hrvata i pripadnika drugih narodnosti. Ponekad je, doduše, zbog nasilja UNPROFOR prosvjedovao kod lokalnih srpskih vlasti – pa povremeno s vremenom čak počeo i poduzimati akcije zaštite preostaloga nesrpskog pučanstva, ali njegovi pripadnici uglavnom su bili nijemi svjedoci nasilja, kojeg ili nisu uspijevali, ili nisu ni pokušavali spriječiti.
Da stvar bude gora, UNPROFOR nije omogućio, suprotno svojim obavezama, prometovanje hrvatskih civilnih vozila preko dijelova Hrvatske pod okupacijom; od prometnih teškoća je osobito trpjela Dalmacija.
Hrvatska je, svjesna toga da UNPROFOR niti ima volju a niti mogućnosti spriječiti nasilje, i da postojeće stanje ide na ruku pobunjenim Srbima jer zapravo čuva ne mir nego plodove agresije, u razdoblju 1992-95. svoja diplomatska nastojanja kombinirala s povremenim munjevitim oružanim operacijama na okupiranom području, uz česte prigovore UNPROFOR-a. Već u tijeku svibnja i lipnja 1992. oslobođeno je dubrovačko primorje od Ošlja do Mokošice te Župa dubrovačka. Miljevački plato u zaleđu Šibenika oslobođen je nakon oružane akcije u lipnju 1992. U listopadu 1992. jugoslavenska vojska povukla se iz Konavala na temelju sporazuma hrvatskog i jugoslavenskoga predsjednika, Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića, u Ženevi, a samo na krajnji jugoistočni dio, na poluotok Oštru ili Prevlaku raspoređena je promatračka misija UNMOP (UNMonitors on Prevlaka).
U siječnju 1993. hrvatske snage su u Operaciji Maslenica oslobodile zadarsko zaleđe s Masleničkim ždrilom i dijelom Velebita te područje oko brane na Peručkom jezeru kraj Sinja. Ukupno je u svim tim akcijama oslobođeno oko 850 km2 oko 100 naselja, prije agresije uglavnom naseljenih Hrvatima. U rujnu 1993. hrvatske snage potisnule su Srbe iz nekoliko sela u okolici Gospića (tzv. Medački džep). Sve hrvatske akcije bile su popraćene negodovanjem UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih posrednika; međutim se postrojbe UNPROFOR-a nisu otvoreno sukobljavale s hrvatskim snagama – jednako kao što nisu sprječavale niti vojna djelovanja srpskih postrojbi.
No ovdje, u vezi Maslenice, valja ipak spomenuti jedno od rijetkih pozitivnih djelovanja UNPROFOR-a: Zahvaljujući britanskom marincu Marku Nicholasu Grayu, koji je tijekom kolovoza 1992. godine samoinicijativno, znajući za planove Srba, u dva navrata pustio vodu kroz pomoćne kanale brane i tako spustio razinu vode za puna 4 metra, brana nije popustila kad su 28. siječnja srpske snage aktivirale eksploziv postavljen u nadzornoj galeriji brane namjeravajući njenim rušenjem stvoriti veliki vodeni val. Naboji su eksplodirali ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila što je spriječilo katastrofu velikih razmjera.
Gray je Hrvatskoj vojsci uspio dostaviti dokumentaciju i nacrte o brani, kao i podatke o miniranosti brane, izloživši se se velikom riziku s obzirom na to da je brana bila pod okupacijom neprijateljske vojske.
Odmah nakon detonacije postrojbe HV-a su krenule u napadna djelovanja i ubrzo su ovladale kompletnim područjem oko brane. Nakon oslobođenja brane, brana je zatrpavana i osiguravana da ne bi došlo do proboja čime bi se ispustio vodeni val od 460 milijuna prostornih metara vode koji bi potopio sva naselja koja se nalaze nizvodno uz rijeku Cetinu.
Za iskazanu i osvjedočenu hrabrost i junaštvo u sprečavanju rušenja brane u prigodi 20. obljetnice oslobađanja Peruće časnika Graya odlikovao je Redom kneza Domagoja s ogrlicom tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Zahvaljujući časniku Grayu izbjegnuta je humanitarna i ekološka katastrofa uz vodotok Cetine. “Vodio sam se savješću i činio sam ono što sam u tom trenutku smatrao ispravnim. Znao sam da sam došao spašavati živote i to mi je bila glavna nit vodilja. Nikad nisam sumnjao u ono što trebam učiniti u određenim okolnostima. Nisam ni razmišljao o opasnosti u kojoj sam se nalazio, nego samo kako činiti dobro”, rekao je kasnije. General major JNA Borislav Đukić, koji je naredio miniranje, je kasnije osuđen u Zagrebu na 10 godina za ratni zločin.
Najveća pak sramota UNPROFOR-a, koji je kasnije proširio djelovanje i na BIH kad je tamo počeo rat, svakako je bila Srebrenica. Sredinom srpnja 1995. vojska bosanskih Srba osvojila je Srebrenicu, navodno zaštićenu UN-ovu zonu koju su čuvali slabo naoružani nizozemski vojnici u sastavu UN-a te su se oni zatvorili u svoju bazu, pa isprva primili u nju tisuće izbjeglih muslimana. Kada su bili pretrpani najprije su zatvorili vrata za novopridošle pa zatim dopustili bosanskim Srbima da odvedu izbjeglice i izdvoje muškarce i dječake te ubiju njih oko 8.000.
Zbog Srebrenice je 2002. pala nizozemska vlada, a zemlja je postala prva država koja je odgovarala za djela UN-ovih mirovnih snaga kada je nizozemski sud presudio 2013. da je država odgovorna za smrt 300 dječaka i muškaraca iz BiH. Vojnici su pak tužili Nizozemsku državu, jer ih je poslala u “nemoguću misiju”, bez mogućnosti da se brane ili ovlasti da spriječe Srbe, nakon čega su “izloženi kritici i nepravednoj negativnoj medijskoj pozornosti”.
Do kraja mandata UNPROFOR je potpuno izgubio legitimitet. “Gledajući općenito mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj mogu reći kako su u pravilu oni bili na strani neprijatelja, iako se može reći kako je razlika bilo ovisno o kontingentima pojedinih država pa tako možemo reći da je, primjerice, Rusija bila naklonjena više toj još uvijek imenom Jugoslaviji, nego Hrvatskoj. Općenito možemo reći kako oni jesu na neki način kontrolirali da li se provodi primirje i to je bilo sve“, rekao je Ivan Grčić, ratni zapovjednik 2. bojne 109. vinkovačke brigade, stacionirane od Privlake do Komletinaca, koji je imao svakodnevne kontakte s lokalnim UNPROFOR-cima
Sredinom siječnja 1995. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zatražio je od glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa-Ghalija okončanje mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Zahtjev je obrazložen neučinkovitošću UNPROFOR-a u ostvarivanju bitnih odrednica Vanceovog plana i provođenja odluka Vijeća sigurnosti UN, posebice pitanja vezanih uz povratak izbjeglica i prognanika, demilitarizacije UNPA područja, te efikasnog nadzora nad međunarodno priznatim hrvatskim granicama. Generalni tajnik Boutros-Ghali izrazio je bojazan kako bi povlačenje UNPROFOR-a iz Hrvatske izazvalo obnovu neprijateljstava i nepredvidive posljedice za mirovni proces. Istodobno, priznao je kako UNPROFOR u Hrvatskoj nije u cjelini izvršio svoje zadatke. U živoj diplomatskoj aktivnosti koja je uslijedila, postignut je kompromisni dogovor, nakon sastanka američkog potpredsjednika Al Gorea i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u Copenhagenu 12. ožujka 1995., kojim je hrvatska strana prihvatila daljnji boravak snaga UN-a, ali uz uvjet novog mandata. Rezolucijom 981 Vijeća sigurnosti (31. ožujka 1995.) okončan je mandat UNPROFOR-a i donesena odluka o novom mandatu, te preimenovanju UN snaga u UNCRO-a.
No nakon Oluje, oni više nisu bili potrebni – 15. siječnja 1996. okončan je i mandat UNCRO-a. Time je završio efektivni mandat UNPROFOR-a, koji je nestao s područja nekadašnje RSK zajedno s četnicima, a osnovana je Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, čiji je mandat ipak bio posve drukčiji – vratiti Hrvatskoj što joj pripada, mirnim putem.