Nakon što je Tomislav Tomašević rekao kako je “jednostavno civilizacijsko pitanje” preimenovanje ulica u Zagrebu koja nose “imena ustaša”, iako se ne radi o ustašama već o umjetnicima i jednom biskupu koji su bili državni zaposlenici u vrijeme NDH ili bliski ustaškom režimu, inače anonimni vijećnik stranke “Možemo” Igor Piet Rešetnik, iz četvrti Gornji grad – Medveščak, je predložio da se jedna od ulica u Zagrebu imenuje po zloglasnoj – Milki Planinc. Dakle, smeta im jedan Bonifačić, koji je prvenstveno bio pjesnik, a tek marginalno se bavio politikom kao nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH, ali im je poželjna Milka Planinc, koja je isključivo bila komunistički satrap i tupo oruđe Titove diktature, a ničim drugim se nije bavila ni marginalno?
.
O njoj je zadnjih dana sve rečeno – najbitnije, prema svjedočenju Sime Dubajića, ubojice s Bleiburga, ona je bila komesarka 11. dalmatinske brigade i izravno uključena u masovna pogubljenja, a prema vlastitim tvrdnjama – komesarka čete za vezu. Ako je tu njena uloga povijesno kontroverzna odnosno sporna, ono što nije sporno je da je nakon sloma Hrvatskog proljeća naredila uhićenja Franje Tuđmana, Dražena Budiše, Vlade Gotovca, koji su godine proveli u komunističkim zatvorima izloženi torturama. Naravno, svima je poznata i njena uloga kao presjednice SIV-a, pa samo ukratko – uvela je građanima plaćanje pologa za svako putovanje u inozemstvo, vožnju par-nepar i bonove za 40 litara benzina mjesečno po automobilu, i tako dalje. Njenu vladavinu obilježile su nestašice, hiperinflacija i dramatičan pad standarda građana.
Od skandaloznog prijedloga, koji je u glasovanju prihvaćen s deset glasova za, tri protiv i jednim suzdržanim od članova Vijeća među kojima se nalazi se i saborska zastupnica Možemo Urša Raukar Gamulin, a predsjednica je Miljenka Buljević, jedna od osnivačica stranke Zagreb je naš, se sad ograđuju – skoro svi.
Nevjerojatno je da su se oko toga na istoj strani našli Tvrtko Jakovina i Zlatko Hasanbegović. Jakovina smatra da je Planinc “kontroverzna”, i da iako nema ništa protiv imenovanja ulica po partizanima, “izbor Planinc nije najbolja opcija”, a Hasanbegović je Planinc ocijenio “najopskurnijom figurom ocvale faze komunizma” i Možemo optužio da od Zagreba žele napraviti “oazu boljševičke nostalgije”.
Čak i Rada Borić je shvatila da se njezina ekipa malo zaletjela. rekavši da većina članova Odbora tome nije naklonjena.
– Većinsko je raspoloženje članica i članova Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova da se ime Milke Planinc ipak ne uvrsti u Fond imena za imenovanje javnih površina. O svemu ostalom moći ćemo reći kad prijedlog dođe na dnevni red Odbora – rekla je Borić.
Ali ne baš svi. SDP-ov Vitkor Gotovac, koji se zalaže za vraćanje trga Maršala Tita, smatra da je još gora odluka sada odustajati od inicijative za Milku Planinc i povlačiti se od svog stava i donesenih odluka.
– Pogubili su se. Sam prijedlog nije bio politički mudar jer ako pogledate desnije portale vidjet ćete da je protivnicima ideje efekt isti, bila to Milka Planinc ili Tito – kaže. On za Milku Planinc kaže da je “Titova sljedbenica iz trećeg ešalona”. Smatra da, umjesto Planinc, jednostavno trebaju vratiti ime Trgu maršala Tita, “što on po svojim povijesnim zaslugama i zaslužuje i to bi bilo najpoštenije. Ali oni se boje društvene reakcije”, kaže Gotovac.
S druge strane, Ivan Zvonimir Čičak, jedan od proljećara, žrtava Milke Planinc, je kategoričan:
“Takvo negiranje hrvatske samobitnosti razotkriva ljude iz Možemo! kao neoboljševike. Onda nas ne treba čuditi što su u Saboru nedavno glasali u korist Putina”.
Onaj tko se još nije oglasio je – HDZ. Stranka čijeg je osnivala Milka Planinc strpala na robiju nema ništa protiv da se ulica nazove po njoj? I suosnivače poput Veselice? Jasno je da gradski SDP više naginje diktatoru Titu nego demokratski izabrano lideru Tuđmanu, ipak su oni pravni sljednici SKH/KPJ i uz sve priče o ljudskim pravima u duši naginju komunizmu koji ih je brutalno kršio. Jasno je i da su zeleni samo mimikrija, da se radi o provedbi starih, prožvakanih kolektivističkih, antislobodarskih politika u novom ruhu, politika egalitairzma i uravnilovke rebrandiranih u “odrast” i slične gluposti.
Od HDZ-a ni riječi o svemu – za sad. Što samo produbljuje sumnje o “prešutnoj” koaliciji s Možemo u Zagrebu, koja bi mogla biti i formalna jednog dana. Šute i branitelji, šuti i crkva. Za branitelje se donekle može razumjeti, oni znaju da ih mediji jedva čekaju, kako bi ih ponovo mogli napasti iz svih oružja. I za crkvu je donekle razumljivo da se ne želi izravno miješati u politiku, no i ona bi trebala ustati u obranu demokratskih i nacionalnih stečevina s kojima je ime Milke Planinc – nespojivo. Naročito bi to trebale učiniti udruge i generalski zbor: Milka Planinc predstavlja sve ono protiv čega su se borili. Dopusti li se ovakva revizija povijesti, idući je očito Tito, a onda vjerojatno kreće i skidanje Tuđmanovih trgova i ulica, pa onih nazvanih po braniteljima, ratnim herojima… jer, jedno s drugim je nespojivo. Kako ćete imati u istom gradu ulicu Franje Tuđmana, i ulicu osobe koja je Tuđmana posalala na robiju? Kakva se poruka time šalje? Koje su vrijednosti koje kao zajednica, društvo, nacija, poštujemo? Ne može jedno ime ulice slaviti komunizam, drugo one koji su ga rušili. Ne može jedna ulica slaviti Tuđmana, druga one koji su ga hapsili.
Jer, ako su Svjetski židovski kongres, Documenta, Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić te Erol Šehu zatražili od Vijeća gradske četvrti Peščenice preimenovanje ulica Vladimira Arka, Antuna Bonifačića, Filipa Lukasa i sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, za koje su naveli da su bili “istaknuti suradnici nacifašističkog, marionetskog i anticivilizacijskog režima NDH”, i ako je to usvojeno, onda i te kako i demokratske snage u Hrvatskoj, i branitelji, pa i crkva, imaju pravo i moralnu obavezu reći kako je Milka Planinc bila istaknuta suradnica komunističkog, marionetskog (do 1948. podređenog SSSR-u i Staljinu, dakle tijekom cijelog rata i kasnije!) i anticivilizacijskog režima SFRJ. Režima kojim je jedan čovjek vladao bez ikakvih ograničenja 35 godina, bez ikakvih demokratskih izbora, samovoljom, postavljajući svoje satrape, od kojih je jedan bila i Milka Planinc. Ona nije bila Antun Bonifačić, koji je bio pjesnik, pa makar i povezan s ustaškim režimom, ona nikad nije bila do li komunistički aparačik, za nju se ne vezuje ništa osim progona disidenata i slobodnomislećih ljudi i poratnih zločina, te premijerskog mandata zapamćenog uglavnom po zlu. Ona je bila nebitan kotačić komunističke mašinerije, mediokritet, a visoke pozicije se domogla kad je pristala provesti pacifikaciju Hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća. Na čelo CK SKH je došla kad je Savka odbila odraditi prljavi posao za diktatora – pohapsiti lidere tog pokreta. Milka je pristala, bez dvoumljenja.
Ne samo što nije bila neki bitan političar, nego je samo po sebi neprihvatljivo imenovati ulice po imenima dužnosnika koji su služili bilo kojem diktatorskom režimu, naročito komunističkom jugoslavenskom od kojeg su branitelji, uostalom, morali oslobađati Hrvatsku i za to su ginuli, i naročito onih koji nisu nikad pokazali niti malo skepse spram tog režima, koji su mu služili slijepo i bez pogovora.
Ali to očito nije dovoljno da se Plenković oglasi oko te ideje: Kao ni bilo tko od viđenijih HDZ-ovaca, koji se inače kunu u Tuđmana kad im to odgovara. Nisu se oglasili ni generali iz Domovinskog rata, iako su se oglašavali u vezi nekih drugih stvari, zašto? I to čak i nakon što je Matica Hrvatska Vladi uputila apel u kom navode kako je potrebno, kako bi se na razini lokalne samouprave spriječila samovolja i populistički aktivizam političkih ultraša, njihove namjere da arbitriraju povijest mijenjajući imena trgova i ulica, Vlada treba predložiti Hrvatskom saboru Zakon o imenima u javnim prostorima na teritoriju cijele države, a u skladu s duhom Rezolucije Vijeća Europe br. 1481 objavljene 2006. kao i Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti o totalitarizmu iz 2009.
Podsjetimo, te rezolucije izjednačuju i osuđuju europske totalitarne režime: nacizam, fašizam i komunizam, a posebno naglašavaju savezništvo nacizma i boljševizma sklopljeno 23. kolovoza 1939. i civilizacijske strahote dugovječnog komunizma kao najstrašnijeg totalitarizma koji, nažalost, još nije vojno pobijeđen.