Svjetski židovski kongres izradio je prije nekoliko godina studiju Primjeri povijesnog revizionizma u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji, u kojoj su kao primjeri tog revizionizma navedene i ulice u hrvatskim gradovima i općinama nazvane po osobama koje su izravno ili neizravno povezane s ustaškim pokretom i NDH. Ernest Herzog, izvršni direktor Svjetskog židovskog kongresa, kaže da je istraživač u toj studiji bio Vladimir Veselinović, koji je detektirao “sumnjiva” imena ulica, a onda je povjesničar i profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić dodao povijesne podatke, tko su i što su bili ti ljudi, piše Večernji list.
Sporna su imena, pored naravno Mile Budaka, ulica Pere Bakića i Ante Sugje u Dubrovniku, trg u šibenskom Zatonu koji nosi ime Gabrijela Cvitana, a u Vinkovcima Ulica Šime Debelića. I u Zadru postoji Ulica Filipa Lukasa, a po njemu je nazvana i osnovna škola u Kaštel Starom. U općini Davor jedna ulica nosi ime Vladimira Krena. U Svetom Iliji pak postoji Ulica Vilima Cecelje.
No pored ulica za koje se traži preimenovanje, nazvanih po pjesnicima, intelektualcima, poslovnim ljudima i svećenicima čiji je grijeh bio da su surađivali s ustaškim režimom – iako s izuzetkom Budaka nisu imali nikakva istaknuta mjesta u njemu, niti su na bilo koji način povezani s bilo kakvim zločinima – u Zagrebu postoji, o čemu smo i pisali, ulica nazvana po krvavom komunističkom sucu vojnog prijekog suda Vladi Ranogajecu, koji je stotine ljudi poslao u smrt bez ikakvog dokaza krivnje ili čak suvisle optužbe; Ona je bila ista kao i ova optužba koju sad slušamo: “Suradnja s neprijateljem”.
U Zagrebu postoje i ulice istaknutih antihrvata i neprijatelja hrvatske države, poput češkog političara Tomaša Masaryka. Masaryku se pripisuje izjava “Hrvati su niža vrsta Srba”. Apologeti takvih imena ulica kažu, citiram: “Možda Masaryk i nije zaslužio ulicu u središtu Zagreba, no on nije bio zločinac”.
Nisu zločinci bili ni Bonifačić, ni Arko, u krajnjoj liniji nije niti Budak koji je sad na udaru – iako je osuđen kao ratni zločinac od strane komunističkog suda.
Odvjetnik Ivo Politeo ovako zapisuje tijek suđenja Budaku i drugim čelnicima NDH: “Šestoga lipnja 1945. rasprava od osam ujutro do 13,30, nastavak u 15 sati, svršetak oko 20, proglašenje oko 20:40, čitanje presude od 20:40 do 21:15. Predsjedao sudski pukovnik Hrnčević, članovi vijeća major Divjanović i kapetan Ranogajec. Javni tužilac Jakov Blažević.” Član sudskoga vijeća Gabrijel Divjanović izjavio je šezdesetak godina kasnije kako se ne sjeća da je uopće čitao spis, dodajući da on ionako nije “imao osobitih ingerencija” i da je Budaku postavio “nekoliko pitanja više reda radi”.
Zajedno s ostalim članovima vlade NDH likvidiran je 7. svibnja 1945. god. u Maksimirskoj šumi i pokopan u zajedničkoj grobnici čije je mjesto sve do današnjega dana nepoznato.
Tijekom čitavog rata je njegov osobni vozač bio Židov, te je Mile Budak koliko je mogao odugovlačio s primjenom rasnih zakona koji je NDH uvela na zahtjev Njemačke. Štitio je i neke profesore Srbe kojima je omogućio da nastave predavati na Sveučilištu u Zagrebu. Ne zna se niti za jedan slučaj da je nekome izravno nanio kakvo zlo.
Njegovu kćer Grozdanu Budak ubili su partizani u Sloveniji u svibnju 1945.
Dakle, da skratimo: Ulice po bilo kome tko je povezan s ustaškim režimom će se preimenovati, bio kriv za bilo što ili ne, “iz principa”. Ne znamo hoće li se ruštiti i spomenik Tinu Ujeviću u Imotskom, jer i on je bio “ujkan”. Radio je za propagandnu agenciju NDH, kao i Budak koji je bio na čelu propagande. I koji ipak nije bio beznačajan kao književnik. Naprotiv, književna vrijednost Budakova je neprijeporna.
Isti ti principi ne važe za neprijatelje Hrvatske, za komunističke dželate i koljače, čije ulice ti isti ljudi zahtijevaju ili ih ne žele mijenjati. Za Milku Planinc, Vladu Bakarića, spomenutog Ranogajeca, za brojne komuniste koji se vode pod “partizane”; nerijetko ratne zločince koji ni po čemu nisu zadužili nikog osim što su ubijali ljude i radili na suzbijanju ideje o hrvatskoj neovisnosti i na tome da budu potčinjeni Beogradu.
Naravno, taj princip ne važi ni za Tita, tvorca jednog od najkrvavijih staljinističkih režima, jer ga je, eto, “liberalizao” nakon sedam godina revolucionarnog terora nevjerojatnih razmjera i zatim još petnaestak godina stroge diktature. Dozvolio nam je nakon svega toga da idemo u Trst po traperice, pa nema veze što je sve one ljude poslao na Goli i logore, ili dao ratne zarobljenike masovno pobiti na križnom putu. Ili što je uhićivao hrvatske intelektualce, Gotovca, Čička, Tuđmana, pa i jednom Krleži je nakon proljeća prijetio zatvor jer je podržao “Deklaraciju”.
Istovremeno, posve se ignorira Rezolucija Vijeća Europe br. 1481 iz 2006. kao i Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti o totalitarizmu iz 2009. Obje Rezolucije izjednačuju i osuđuju europske totalitarne režime: nacizam, fašizam i komunizam, a posebno naglašavaju savezništvo nacizma i boljševizma sklopljeno 23. kolovoza 1939. i komuniham kao najopasniji totalitariza koji, nažalost, nikad nije vojno pobijeđen i koji je opasan i zato što je, za razliku od nacizma koji nema širu podršku nigdje, naročito u intelektualnim i višim krugovima, iz nekog razloga i dalje privlačan brojnim utjecajnim ljudima, akademicima i intelektualcima koji smatraju da ipak nije “tako loš” kao nacizam i da u njegovim korijenima stoje plemenite ideje.
Dodajmo da je u susjednoj Sloveniji Ustavni sud pred nekoliko godina neustavnim proglasio imenovanje jedne ceste po Josipu Brozu Titu, jer je zaključio da Josip Broz Tito nije bio nikakav simbol “antifašizma” već totalitarnog komunističkog sustava i da je korištenje njegovog imena uvredljivo za nevine žrtve tog režima. Ista sudska odluka je potrebna u Hrvatskoj.
Zaključno: Protjerivanje “ustaša” iz naziva ulica i trgova nije ni upereno protiv ustaša, a nije ni principijelno jer se na komuniste primjenjuju posve druga pravila. A sve se pokriva “židovskim kongresom”. Radi se naprotiv o manipulaciji domaćih ljudi koji pokušavaju iskoristiti “ustaštvo” kao alibi za reviziju povijesti, pa je pitanje i kad će i branitelji i ulice nazvane po njima nekom zasmetati i kad će stići i zahtjev da se ulice i mostovi nazvani po “ustašama” poput Blage Zadre ili Jeana Michela Nicholiera (HOS-ovca, dakle ustaše i simpatizera ustaškog režima) preimenuju, najbolje po nekim “antifašistima”. Radi se o planu koji ide šire od imena ulica.