Kazališna režiserka Saša Broz, javnosti poznatija po prezimenu nego po predstavama, dala je intervju za časopis “Glorija”, u kom na pretenciozno (i neprofesionalno postavljeno, jer se sugerira odgovor) novinarsko pitanje:
“Živimo u vremenu kada su sve glasniji zagovaratelji nametnute ćudorednosti, svakog mjeseca muškarci kleče i mole se protiv tuđih sloboda – odijevanja, predbračnog seksa itd… Uznemiruje li vas to? Nasmijava, ljuti?”
Odgovara:
– Upravo sve što ste nabrojali. Nitko ne može resetirati mozgove tih nesretnih ljudi, ali mislim da je potpuno nedopustiv taj cirkus u javnom prostoru.
Što biste rekli kako bi se trebalo postaviti u njihovom slučaju?
– Zabraniti njihova okupljanja u javnom prostoru. U svojoj kući neka kleče kada, kako i koliko žele, odgovara Saša Broz.
Izgleda da se antidemokratski geni naslijeđuju, jer je i njen djed bio sklon zabranama okupljanja u javnom prostoru, koja su inače jedno od temeljnih demokratskih i ljudskih prava.
Nitko, pa ni ako je kršćanin, ne mora biti suglasan s formom i porukama ovih okupljanja, kao što nitko ne mora biti suglasan niti s porukama i formom Gay pridea. Ali tražiti zabranu bilo kakvog aktivizma, posve neovisno za što se on zalaže – pa bilo to i uvođenje šerijata ili legalizacija heroina – nije u redu i nosi dozu totalitarizma u sebi. Trgovi su oduvijek bili mjesta za razmjenu ideja i javni aktiviizam, a javne vjerske procesije dio europske kulturne baštine. Što reći recimo za procesiju reda naranče kroz katoličke četvrti Belfasta? Ona je duboko uvredljiva za katolike, naravno, no sud je uvijek odlučivao u njenu korist.
Mnogi misle da su neki drugi javni cirkusi nedopustivi u javnom prostoru. Od gay pridea do Labrovićevog mokrenja po hrvatskoj zastavi na Trgu Svetog Marka. Stvar je u tome da se “protuprosvjedi” ne dozvoljavaju (kao što ne bi ni trebali!) kad se radi o Prideu, već se za takvo što, kao i uvredljiva dobacivanja ide – ravno u zatvor. Pa čak i za pisanje po Facebooku protiv prava homoseksualaca na povorku.
Kad se pak radi o pravu branitelja na prosvjed, ili molitvi na trgu država ne radi ništa da spriječi ometanje prosvjeda, što je po zakonu dužna. Ne samo to, nego je i aktivno sudjelovala u protuustavnom i protuzakonitom suzbijanju braniteljskog prosvjeda, pa i slala batinaše u samu crkvu. Kamoli da bi spriječila “govor mržnje” ili dobacivanja poput “katolibani”, “klečavci”, ili u slučaju braniteljskog prosvjeda “kockoglavi ognjištari” i slično. Spada li i to u govor mržnje, protiv određene religije i uvjerenja?
A što se zaštite prava žena tiče – podsjetili bismo Sašu da je njen djed osnovao konc-logor samo za žene, Sveti Grgur. Na tom i susjednom Golom otoku su 1949. osnovani logori za jugoslavenske političke zatvorenike koji su ostali lojalni izvornom vođi antifašističkog pokreta, Josifu Visarionoviču Staljinu, nakon razlaza s Titom, a lokacije su izabrane zbog nenaseljenosti i nemogućnosti bijega – no i zbog nedostatka vode. Zatvorenici, koji su dobivali čašu vode dnevno, nedovoljno za preživljavanje, bi dobivali biljku koju su morali posaditi, i brinuti o njoj. Dobili bi vodu i za biljku: Ako bi biljka uvenula, smatralo se da su pili vodu umjesto da su pošumljavali otok, a kazna je često bila smrt. Tako su bili stavljeni pred izbor – smrt od žeđi, ili smrt od streljačkog voda. Ili od ludila, suočeni s takvim izborom. Mnogi bi pokušali piti morsku vodu, što bi samo ubrzalo smrt.
Žene su mučene, silovane, i – ubijane na vrlo surove načine, najviše žeđu. Kroz logor je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s informbiroom. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.
S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. “Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas”, rekla je Vera Winter, jedna od zatočenica.
Novinarka Branka Weil je tamo završila zbog veze s Ivanom Furlanom, također novinarom, upravo pristiglim iz partiza. Ivan 1948. biva uhićen i sproveden na Goli otok, a uskoro nakon toga uhićena je i Branka, isključivo zbog svoje veze s njim. Ivan na Golom otoku provodi dvije godine, dok Branka ondje ostaje tri godine, navodno zbog „lošeg ponašanja“, tj. nespremnosti da sudjeluje u mučenju drugih zatvorenica. Spomenimo da joj je otac kao Židov stradao u Jasenovcu.
To je slika humanizma i poštivanja ženskih prava njenog djeda. No možda bi Saši najviše odgovaralo da narod i dalje javno nosi štafetu njenom djedu. I da javno kleči pred njim i odaje mu počast za njegov rođendan na “stadionu mladosti”. Jer klečati stvarno nije u redu, osim ako se kleči pred “najvećim sinom”.