Poznato je da tvrtke za naplatu dugova posluju tako da od banaka i telekoma otkupljuju nenaplative ili teško naplative dugove po cijeni osjetno nižoj od iznosa izvornog duga. S jedne strane, to je logično, jer se većina duga neće moći naplatiti. Ali koliko nižoj? Ugovori su poslovna tajna, zarada međutim nije: Tvrtke za otkup i naplatu dugovanja ostvaruju vrlo visoke margine profita, služeći se pri naplati prljavim trikovima koji su ne samo na granici zakona, nego često idu i preko njegovog ruba. Problem je što ne postoji nikakva zakonska regulativa, a od nadzora svi peru ruke: i FINA, i HNB, i vlada. Profit takvih tvrtki zavisi od njihove “domišljatosti” pri naplati, odnosno na metodama pritiska na dužnika. Čest je slučaj da dug ode u zastaru, no oni to prešute korisniku – pa ga svejedno naplate.
Poznato je da se dugovi ne prodaju “po komadu”, nego u kompletu – stotine ili tisuće takvih dugovanja prodaju se “u kompletu”. Od čitatelja smo dobili primjer jednog takvog ugovora – gdje je dug od dva i pol milijuna kuna prodan za sto tisuća kuna! Istina – ugovor je starijeg datuma, no kako je to tržište u međuvremenu procvjetalo, iznosi se vjerojatno ni danas previše ne razlikuju.
Dakle, za četiri posto izvorne vrijednosti duga! Uspije li tvrtka za naplatu potraživanja naplatiti samo četvrtinu tog duga, zaradila je preko pola milijuna kuna. Uspije li naplatiti polovicu, zaradila je preko milijun kuna.
Brojni su građani revoltirani ponašanjem agencija za naplatu potraživanja koje ih nazivaju do nekoliko puta dnevno, u neprikladno vrijeme ili ih osobno uznemiravaju čestim posjetama ili raspitivanjem o njima kod prijatelja i rodbine. Agencije za naplatu potraživanja dužne su djelovati sukladno općoj uredbi o zaštiti podataka, ali to ne rade.
Zakonom o zaštiti potrošača definirana je i agresivna poslovna politika kojom je zabranjeno svako neželjeno komuniciranje sa potrošačem osim ako se radi o prisilnoj naplati potraživanja u kom je slučaju komunikacija dozvoljena u prikladnoj mjeri. Predsjednici udruga potrošača slažu se da područje prisilne naplate nije dovoljno regulirano i da ne postoji zakonodavni okvir i nadzorno tijelo koje bi strogo reguliralo poslovnu praksu agencija za naplatu potraživanja i eventualno kažnjavalo njihovu neprimjerenu komunikaciju. Građani su prepušteni sebi a sve neprimjerene radnje uglavnom rješavaju putem privatne tužbe.
