Miro Barišić je, iako u devetom desetljeću života, uspio predriblati Zdravka Mamića na selektorskoj klupi Dinama, koji bi mogao postati “Naš Dinamo”, po uzoru na Hajduka. Istina, ubacio je na teren dvanaestog i trinaestog igrača, odnosno par svojih “igrača” u skupštinu, i to nelicenciranih, ali znamo da u nogometu, kao ni u životu, ne mora biti sve po zakonu, važno je pobijediti. Tko igra za raju, a zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku, kaže stara pjesma Zabranjenog Pušenja.
.
Tako će sad naš pošteni Barišić, kao mlada snaga, zamijeniti nepoštenog Mamića, kojem je tridesetak godina bio vodonoša i desna ruka. Ipak Dinamo treba ostaviti mladima, a Barišićeva energija i želja za vlašću svjedoči da je srcem i dalje mlad. Kao što su i Tito i Castro do kraja ostali na vlasti, a i Manolić se dobro drži. To je ekipa čije vrijeme tek dolazi, i njegovih najbližih drugova. A još fascinantnija od njegove energije je njegova želja za cipelaranjem dojučerašnjih jataka, i potreba da donedavnog svog gazdu doživljava “pravomoćno osuđenim bjeguncem od hrvatskog pravosuđa”. Naravno da Barišić u ovih dvadeset i kusur godina nije imao pojma o tome svemu i ni u što nije bio umiješan! Osim, naravno, u zasluge za uspjehe kluba. Kako su postizani, o tome on pojma nije imao do sad. Sad zna.
Mamić je, istina, kontroverzna osoba, jednog dana mu je Jugoslavija najbolja država koja je ikad postojala, drugog je simbol hrvatstva, jednog je dana vjernik, drugog dana psuje svima sve po spisku do te mjere da se ljudi križaju dok ga slušaju. No, Demamićevizaciju Dinama sad provode oni koji su upravo zahvaljujući Mamiću godinama jako lijepo živjeli na izdašnoj Dinamovoj financijskoj sisi koju je punio Mamić, a oni nisu previše pitali kako i zašto. Usput su Mamića hvalili više nego Njonjo Plenkovića i Sanadera zajedno. “Zdravko Mamić nije Dinamu nanio nikakvu materijalnu ni financijsku štetu”, kleo se Barišić 2018., a sudske procese protiv Mamića je okarakterizirao kao monstruozne. Danas mu je monstrum Mamić, a sudski procesi vođeni protiv njega su legitimni i pravno utemeljeni. Iako je Mamić pošteno platio suce, kao što je uvijek pošteno plaćao za usluge, oni očito nisu pošteno odradili svoje presude prema dogovoru. Novac su ipak uzeli.
Kad porazgovarate s nekim od onih kojima je sad veliki Sotona, to otprilike ide ovako: Oni su protiv Mamića jer je kriminalac i opljačkao je klub. Kad ih pitate oko čega se vodi rat u Dinamu, kažu da su veliki novci u igri. Kad pitate odakle novci, pa… od UEFE, od transfera igrača, uglavnom od bogatstva koje je klubu priskrbio – Mamić. Zajedno s gomilom trofeja.
Pa kao što smo svjedočili detroniziranju brojnih Mamiću sličnih, samo da bismo dobili razne Tomaševiće, “Naše Hajduke”, Plenkoviće i Kosorice, Peruške, sad ćemo dobiti Manolićevog suvremenika i bivšeg hrvatskog nacionalista i “proljećara” koji nekim čudom nije završio gdje i ostali, u Gradiški, nego u legendarnoj udbaškoj firmi Genex, praonici novca za nomenklaturu. Kao što je Mamić svojim makinacijama financirao Dinamo, tako je Genex svojim makinacijama financirao KOS i ostale srpske obavještajne službe, a Barišić je uvijek bio blizu novca.
Preko Genexa je išlo 10% jugoslavenske vanjske trgovine, i to je ostalo tako sve do 1991. Pored toga bio je KOS-ova baza za regrutiranje budućih tajkuna, poput Miškovića, vlasnika Delte, političara, menadžera i “društvenih djelatnika”. Mirko Barišić je bio jedan od njih, a vođa nerealizirane vojne hunte u SFRJ, Branko Mamula, je na njega navodno ozbiljno računao, naravno nakon uhićenja Tuđmana i izabrane vlasti u Hrvatskoj. Kažu, suprotstavio se Tuđmanu oko imena Dinamo. Ali nikad se nije suprotstavio Mamuli.
Nije da je to bilo nepoznato dragovoljcima Domovinskog rata koji su 1991.godine bacali bombe na njegovu rodnu kuću u Levanjskoj Varoši pored Đakova: A nije bilo nepoznato ni Franji Tuđmanu, koji je prema tvrdnjama bivšeg glasnogovornika Dinama Tomislava Marčinka 1995.godine odbacio prijedlog Franje Gregurića, Mladena Vedriša i Nikice Valentića da Barišića imenuje Gradonačelnikom Grada Zagreba. Marčinko postavlja još nekoliko pitanja: S kojim je obrazloženjem Tuđman to odbio? Čijim novcem je za njega kupljen ekskluzivni apartman u Miamiju na Floridi? Kako je stekao vlasništvo nad velebnom kućom na Samoborskom gorju? Ako se već odrekao Zdravka Mamića, kada namjerava vratiti svo zlato, srebro, umjetnine i novac, nekretnine i pokretnine, kojim je od njega velikodušno darivan
Možda bi odgovore na sva ta pitanja znao Joža Manolić, on je svakako u sva ta udbaška pitanja najbolje upućen. Očito zna i Marčinko, nije da nije iz istog legla. A što se Dinama tiče – možda je vrijeme da se oprostimo s njim. Na dobrom je putu da sad, kad ga preuzimaju Manolićevi mališani, postane isti kao i njegov stadion: Ruglo.