Možemo nikad nisu skrivali da im osvajanje Zagreba treba poslužiti kao odskočna daska za preuzimanje vlasti u državi. A na današnjoj Izbornoj skupštini Možemo! je Sandra Benčić poručila da je Možemo “Snaga za koju se zna da nije pitanje hoće li doći na vlast, nego kada će preuzeti upravljanje čitavom zemljom”.
Istaknula je i da su oni treća politička snaga u državi. Doduše, zaboravila je istaknuti da im popularnost sporo, ali konstantno, opada: Bili su oni u jednom trenutku i druga politička snaga, ispred SDP-a, ali sad im već za vrat pušu Most i Domovinski pokret. A za SDP-om sve više zaostaju, iako se isti svojski trudi izvršiti ritualno političko samoubojstvo pred kamerama. Ipak, iz nekog razloga, još uvijek je živ i dobro kotira.
No, unatoč ekstremnoj neučinkovitosti i potpunom nesnalaženju u upravljanju Zagrebom, uz vječni izgovor “Bandić je kriv za sve”, i padu u anketama, Možemo ne gube ni trunku ambicije. Na izbornoj skupštini – održanoj u strogoj konspiraciji komunističkog stila – Tomašević je preuzeo dužnost koordinatora, dakle polit-komesara, samo pod novim nazivom. Tomaševićevo preuzimanje te uloge znači njegov ulazak u kampanju za nacionalne izbore koji kucaju na vrata. Dakle, od sad će Tomašević, uz redovan posao vođenja Grada, koji mu baš i ne ide, djelovati kao predsjednik “vlade u sjeni”.
Je li to malo previše za stranku za koju svi znaju da je potkapacitirana, da su njeni članovi aktivisti bez ikakvog znanja ili poznavanja činjenica, bez ikakvog iskustva, da nemaju na raspolaganju sposobne ljude, i da im je stalo samo do nametanja svoje idiotske ideologije i preodgoja hrvatskog društva u skladu s njom? Dakle, oni žele voditi državu, iako nemaju pojma o ekonomiji, geopolitici, a i demokracija im zapravo smrdi, bliži im je socijalizam?
Ne treba ih potcjenjivati. Kao prvo, dobro su financirani i instruirani iz inozemstva, oni su de facto franšiza njemačkih Zelenih, a znamo da Hrvatska nije imala sreće s preuzimanjem njemačkih političkih franšiza, naročito kad zaudaraju na totalitazam. Ali zato svakako treba računati da će i dalje imati apsolutnu zaštitu i simpatije medija, pa i kad su upleteni u svinjarije poput one u Zambiji. A i podršku EU, gdje je njihova grupacija izrazito jaka. Nitko ih neće obilježiti kao “ekstremnu ljevicu”, niti opasnost za demokraciju, iako to nesporno jesu. S druge strane, svaka desnica je danas medijima “ekstremna”, čak je i jedan Karamarko dobio tu etiketu, i to čisto temeljem suprotstavljanja totalitarnom “antifašizmu”, eufemizmu za staljinizam.
Kao drugo, valja se sjetiti kako su osvojili vlast u Zagrebu. Komunističke, fašističke i slične političke opcije uvijek su vlast osvajale na negativnim kampanjama, na valu velikog narodnog nezadovoljstva, a tada se obično traži čvrsta ruka i radikalizam. U Zagrebu, Možemo su došli na vlast na valu ogromnog nezadovoljstva korupcijskim modelom vođenja Zagreba, oličenim u Milanu Bandiću. Građani su htjeli nekog tko nije Bandić, tko je sve suprotno od Bandića, a Tomašević se nametnuo kao njegov najveći protivnik, kao “anti-Bandić”. Naravno, glasanje “protiv” umjesto “za nešto” rijetko ikom donese išta dobrog, pa nije ni Zagrebu.
Ali valja računati da se takav model može ponoviti i na državnoj razini. Građani su sve nezadovljniji i HDZ-ovim modelom vođenja države, koji je također u osnovi korupcijski i nepotistički. Mogu li Možemo na valu nezadovoljstva HDZ-om ponoviti zagrebački model?
Neke stvari ipak govore protiv toga. Prvo, Hrvatska nije Zagreb, i Zagreb nije Hrvatska. Zagreb je, kao i svaki veliki grad, izrazito lijevo od svog okruženja. To je jednostavno socioekonomska datost. A ni u Zagrebu nisu svi bili oduševljeni s Možemo kao alternativom za Bandića, Škoro je zapravo u drugom krugu postigao nevjerojatan uspjeh obzirom da se kao desni političar kandidirao u gradu koji s prezirom gleda na sve što je desno od Tita. Gradu koji je i Bandića godinama birao – jer nije bio HDZ. Jer nije bio od “Tuđmanovih”.
Drugo, oni su se u Zagrebu razotkrili ne samo kao prilično nesposobna nakupina, nego i kao prilično ideološki zatucana. Iako su obećavali da će se baviti samo komunalnim problemima, time se najmanje bave. Zanimljivo je spomenuti da je program DP-a za Zagreb bio ne samo posve dezideologiziran, nego i odlično osmišljen, vrlo realan, provediv, i detaljno razrađen. Program Možemo je bio spisak lijepih želja bez ikakvih ideja o tome kako bi se to provelo. No mediji su to prezentirali javnosti posve drukčije. Na kraju, kako svi znamo, Možemo su više zainteresirani za preimenovanje ulica po komunističkim kasapima i farbanje klupica nego za ikakvo vođenje grada, za što nemaju ni kapaciteta, kamoli za vođenje države, što svakako mora izazvati podozrenje kod birača u drugim gradovima, gdje ni nemaju neko uporište.
No ono njihovo “ne ako, nego kada” treba uzeti kao ozbiljnu prijetnju. Povijest pamti mnoge radikale ideološke opcije koje nisu prelazile desetak posto u anketama, da bi ona planula kad bi došlo do velikih ekonomskih i društvenih kriza, a takva jedna je pred nama. Možemo su svakako velika prijetnja ne samo za demokraciju u Hrvatskoj, nego i za kompletnu ekonomiju, o kojoj apsolutno nemaju pojma, i tu prijetnju nipošto ne treba potcijeniti, kako to radi HDZ. Jer, ako dođu na vlast, krivac za to neće biti birači, nego korupcija i lopovluk u HDZ-u.
Marcel Holjevac