Sačekao sam da prođe jedan dan, jedna noć i da mi se slegnu utisci sa jučerašnjega hoda kroz muku, bol, vapaj i smrt za Život. U subotu 25. ožujka sam kao hrvatski ratni veteran, vjernik i član Udruge Macelj 1945. nazočio pobožnosti križnog puta koju organizira župa svetog Jurja iz Đurmanca, a poslije i u slavljenju svete mise zadušnice u crkvi Muke Isusove na Macelju. I ne samo da sam nazočio, nego sam i proživljavao bol i patnju mučenika koji su taj put od malo manje od deset kilometara vjerojatno po prvi puta prošli, a zasigurno i posljednji, jer su u svibnju i lipnju 1945. godine mučeni i pobijeni. Slijedili smo put kojim su maceljski mučenici, nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, odvođeni s željezničke postaje u Đurmancu prema maceljskim šumama, gdje su od strane komunističkih postrojbi pobijeni i bačeni u brojne jame, od kojih je do današnjih dana tek manji broj otkopan. Pronađeni zemni ostatci pokopani su u zajedničkoj grobnici uz crkvu Muke Isusove na Macelju. Dužina križnog puta je oko nepunih deset kilometara i hodali smo nepunih pet sati uz dvije stanke gdje su nas dragi i ljubazni stanovnici kod pete i desete postaje križnoga puta okrijepili domaćom hranom, kolačima, vodom, sokovima i vinom i lijepom riječju. Ove godine su se uz mladež i ostale vjernike župe, zagrebačke hodočasnike i uz tradicionalno članove Udruge Macelj 1945. pridružili i članovi Udruge hrvatski domobran iz Dubrovnika i Omiša. Križni put je predvodio izvrsni fra. Vlado Mustač i budući da bez franjevaca i njihovog blagoslova nema doista te punine sam osjetio, a prošao sam puno križnih putova! Naravno da je ovo moje osobno stajalište i doživljaj .
Kroz četrnaest postaja smo razmatrali muku Kristovu, smisao našeg i dolaska na ovaj svijet nevinih mučenika hrvatskih. Bol je na momente bila najjača od svih čuvstava koje su se događale! Razmišljalo se o tome kako su nevini ljudi stradavali, od žena i djece, preko starica i staraca i cvijeta mladosti razmišljalo se i boljela je misao da je čovjek čovjeku poput zvijeri, da takva zvijer postaje kada mu se pruži prilika, kao što se i lopovom postaje kod većine ljudi kada im se pruži prilika! Sve te misli svi ti osjećaji su se ispreplitali tim putem kao što se na tom putu ispreplitao potok, lokalna cesta, magistralna cesta i autoput. Bilo je momenata kada je bol više boljela i fizička i duhovna i psihička, bilo je momenata kada se više nije moglo hodati, ali je bilo i momenata kada križnim putem čudom koje su smislili naši franjevci i koji je čini se najblagoslovljeniji i najučinkovitiji kada ga oni vode i najviše darova daje, jer oni izgleda mogu slati taj blagoslov koji izvire iz muke i patnje i ljubavi prema nama Isusa Krista Boga Ljubavi. Bilo je momenata, a to se događalo najčešće kako su se nizale postaje, da su olovne noge postajale lake poput pera i lebdimo ka vrhuncu, a to je euharistija, koja daje svemu smisao i koja oslobađ od patnje i uvodi nas u misterij Krista i križa i uvodi nas bar na moment u ovome svijetu u blizinu Božju, u njegovu Ljubav u Vječnost, jer Ljubav je pobjedila i Smrt i Vrijeme i ona je vječna i Bog je Ljubav.
Na postajama se molilo, čitale su se molitve iz molitvenika Križnog puta moga ljubljenoga profesora Biblijske teologije fra. Bonaventure Roka Dude, koji je taj molitvenik napisao na trajan spomen maceljskim žrtvama i žrtvama hrvatskog križnog puta.
Pomislih u jednome momentu kako se i Hrvatima i njihovim Vitezovima svih ratova, pa i ovoga Domovinskoga, dogodilo kao i sa dragim Isusom Kristom, od osude na smrt, nošenja teškoga križa, padanja po prvi puta pod težinom križa, susreta sa ožalošćenim majkama hrvaticama, rijetke pomoći u nošenju križa, rijetkoga davnja rupca da otaremo lica, drugoga pada pod križem, tješli smo rasplakane žene, treći puta smo pali pod teškim križem, svlačili su nas i žuću pojili, razapeli nas, umirali smo tisućama godina na našim bezbrojnim križevima i stupovima srama, mnoge su skidali i predavali majkama, a velikoj većini se i za grobove ne zna, i onda nas postaviše u grob, ali uskrsnimo i mi još jednom kao i naš ljubljeni Spasitelj Hrvatski rode!
Korak ide za korakom i stigosmo do XIV postaje križnoga puta kada ja pročitah:
ISUSA POLAŽU U GROB
Na Isusovu grobu čujmo što progovara naš blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, u Lepoj Bukvi 1991. godine: „Braćo i sestre, kršćanska nada prožima naše misli i naše osjećaje na ovim grobovima, na grobu svake nevine žrtve. Kršćanska nada nas učvršćuje u slobodi sinova Božjih. Tko ljubi, taj je slobodan, jer Bog prebiva u čistu srcu. Osluhnimo kakvu poruku upućuju duše pokojnika s kojima se povezujemo u ovoj Euharistiji. Njihova poruka iz vječnosti je poruka opraštanja, pomirenja, mira i ljubavi! Bila bi najteža uvreda za njih kad bi ih netko zlorabio da u njihovo ime potiče na osvetu, da na račun njihove žrtve sije osvetu. To bi bila najtamnija ljaga na njihovu spomenu. Onima koji su – u zabludi svoje savjesti – skrivili njihovu smrt, ako su preminuli s ovoga svijeta, sudio je pravedni Bog, a ako ima još živih, molimo za njih da se pokaju i da im milosrdni Bog oprosti. Tako je Isus molio na križu.“
Isuse, ti nisi imao svoga groba, stavili su te u grob Josipa Arimatejskog. Ovdje su još mnogi grobovi i jame skrivene, nemaju ni križa ni znamena. Daj nam ljubavi i poštovanja, Isuse, da svaki grob dostojno obilježomo i svoje hrvatske mučenike nikada ne zaboravimo. I molimo s našim kardinalom Kuharićem „… za obraćanje i mir Domovine, svih ljudi i svih naroda. Ako se oslobodimo grijeha, vjerujemo u pobjedu dobra, u pobjedu mira, slobode i ljubavi! Za to mole s nama svi nebeski spašenici zajedno s Presvetom Bogorodicom i našom Majkom Marijom!“
Amen.
Od samoga početka križnog puta Nebo je plakalo, lila je kiša sve do Amen, nakon toga je bila Euharistija i domalo je zasjalo Suce. Na kraju mise zapjevali smo Rajska Djevo kraljice Hrvata i ja sam tu zaplakao i sjetio sam se da su i autora pjesme Pericu na Daksi ubili osloboditelji života!
Misu je predvodio p. Božidar Nagy kojemu su i vrijedno je makar jednu njegovu misao čuti:
Osobno vjerujem da je svaki od naših stradalnika, kojih se danas poštovanjem sjećamo, a koji je odlazio s ovoga svijeta u tim momentima prijelaza kada se duša dijelila od tijela, čuo riječi Vječnog Sudca kojemu je išao u susret, tj. one riječi koje je Isus Krist u posljednjim časovima svoga zemaljskog života uputio svome desnom supatniku zajedno s njime raspetom na križu. „ JOŠ DANAS ĆEŠ BITI SA MNOM U RAJU!“ To su riječi pune utjehe i pune nade!
Bog i Hrvati i svi ljudi dobre volje.
Mili Lozančić
U Zagrebu 26. ožujka 2023.A.D.