Kako smo već pisali, Ante Tomić je i u ponovljenom postupku osuđen dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću zbog teksta “Jadi političkog minotaura” platiti odštetu od 1990,84 eura (15.000 kuna), te parnični trošak od 2972,16 eura (22.393,75 kuna). Tekst je objavljen 2016. u tiskanom i e-izdanju beogradskog tjednika NIN, te je prenesen u više hrvatskih i inozemnih portala.
Tomić je za Hasanbegovića napisao između ostaloga da je “retard” odnosno “nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog”, “ustaški klaun”, “slaboumni zagrebački musliman” i “bijednik”. Hasanbegović se potužio da je prikazan kao čovjek koji ne zaslužuje nikakvo poštovanje, te da malicioznost autora potvrđuje i kad naknadno u kolumni u Jutarnjem listu za njega piše: “ministar kulture kojega je jedan novinarski klevetnik nedavno nazvao slaboumnim i retardom” čime je zapravo podsjetio na vlastiti tekst.
Tomić je uzvratio da su to bili njegovi slikovito izraženi vrijednosni sudovi o ministru i političaru te je citirao kvalifikacije koje je i Hasanbegović koristio u javnim istupima: “slavosrpskim opsjenarima, licemjerima, moralnim nakazama, salonskim apologetima, konjunkturnim povjesničarima i subverzivnim aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija prema kojima osjeća prezir”. Granice dopuštene kritike su šire kad se radi o političarima.
Hasanbegovićeva supruga svjedočila je kako je suprug bio vidno potresen i noćima nije mogao spavati, slabo je jeo i prekomjerno pušio, osjećao bol u prsima te je stoga na njezinu sugestiju posjetio i liječnika. U 20 godina nikad ga nije vidjela takvoga. I djeci su morali objašnjavati jer je sporni tekst prenio i neki naš portal. Doživjeli su i da ih nepoznati ljudi u gradu oslovljavaju da su “retardirani muslimani i bijednici muslimanski”. Tekst je objavljen u vrijeme nesnosne hajke na Hasanbegovića kao ministra kulture, kakva nije bila niti prema jednom političaru od postanka Hrvatske, ali im to nije bilo sporno dok nije bilo na osobnoj razini. Rekla je da ga je osobito smetalo što je vrijeđan kao musliman.
I Hasanbegovićev prijatelj, inače odvjetnik, svjedočio je o situaciji u gradu kad se jedna mlađa muška osoba na Britanskom trgu obratila Hasanbegoviću “ti si retardiran”, a drugi put u Frankopanskoj mu opsovala “majku balijsku“. Tada ga je pitao što je to pa mu je Hasanbegović rekao za tekst u NIN-u. Nakon toga je mjesec ili dva Hasanbegović izbjegavao kave na mjestima u gradu gdje bi inače išli. Tomić je u tekstu napisao: “Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom”.
Hasanbegović je istakao da su o njemu pisani kritički tekstovi kakvi po intenzitetu nisu bili zapamćeni u političkoj povijesti naše države, ali na to je kao ministar bio spreman, sve je to trpio i nije tužio niti jednog novinara ili nakladnika. Ali ništa ga nije tako uznemirilo kao sporni tekst neprimjeren javnoj komunikaciji, koji je povrijedio i njegovu obitelj i prijatelje. Prestao je izlaziti na mjesta gdje su dolazili ljudi koji poštuju njegov lik i djelo. Imao je nesanicu, anksioznost…
Tomić se branio da nikada nikog nije vrijeđao na bilo kojoj osnovi, a posebice ne na vjerskoj. Dobro poznaje hrvatske nacionaliste, iako ne pripada tom miljeu, i zna da nacionalizam ne uključuje toleranciju spram muslimanske vjeroispovijesti, rekao je. Suđenje Tomić vidi kao njegovu političku predstavu odnosno samoljubivu političku lakrdiju.
Obrazloženje presude
Sutkinja Liović Merkaš smatra da svaki od spornih izraza i tekst u cjelini pokazuju da se Tomić obračunava s tužiteljem ad hominem, a ne s njegovim političkim djelovanjem ili ciljevima za koje se zalaže. Ti izrazi pokazuju da članak nije napisan na satiričko zabavni način, koristeći duhovitost, ironiju ili sarkazam na razotkrivanju i ismijavanju politike ili djelovanja tužitelja, već je Tomić zlouporabio mogućnost otvorenog pristupa medijima kako bi ponizio i obeščastio dostojanstvo tužitelja. Iako kao novinar, kolumnist, redovito objavljuje svoje tekstove u hrvatskom tisku, očigledno svjestan neprihvatljivosti načina svojeg izražavanja, izabrao je beogradski časopis za takav protupravni obračun s tužiteljem, ocjena je sutkinje. Obračunavajući se s tužiteljem “”podalje od Hrvatske” posebno odabranim biranim uvredljivim riječima, slijedom čega je evidentno da je unaprijed pripremio slobodu namjernog vrijeđanja zaogrnutom plaštem slobode govora ne vodeći pri tome niti malo računa o etici javne riječi, o kulturi dijaloga, te svjesno kršeći Kodeks časti hrvatskih novinara (članak 6.) koji ga obvezuje na uvažavanje časti, ugleda i dostojanstva osobe ili skupina s kojima polemizira.”
Analizirajući sporni tekst sutkinja ističe da to “nije i ne može biti satira niti u najelastičnijim okvirima sadržaja tog načina književnog ili novinarskog izražavanja, već je nedopušteni način javnog govora protivan svim zahtjevima civilizirane komunikacije. Takav način izražavanja svakako nije doprinos raspravi o pitanjima od javnog interesa.”. Radi se o “osobnom antagonizmu, suprotstavljenoj ideologiji, i ad hominem vrijeđanju u javnom prostoru koji nije od javnog interesa, već je isključivo u osobnom interesu tuženika. Tuženik izborom riječi potiče čitatelja na razvijanje određenih emocija i zauzimanje stavova i iskazuje stanje visoke netolerancije zasnovane na raznim razlikama, a to se stanje postiže tako da se druga strana vrijeđa, blati, ponižava, omalovažava, prezire i ismijava.”
Stoga, sutkinja zaključuje da ne postoji prijeka društvena potreba da se pravu tuženika na slobodu izražavanja pruži prednost pred pravom tužitelja za zaštitu njegovog dostojanstva i časti. Po sutkinji riječ je o vrlo grubom i nedopuštenom načinu omalovažavanja, koji ne predstavlja kritiku političkih stavova tužitelja, niti nudi argumente, već sadrži nizanje uvredljivih izraza kao prevladavajućeg sadržaja i smisla cijelog članka. Autoru nije bila namjera inicirati raspravu o pitanju od općeg interesa o liku i djelu ministra u u hrvatskom javnom i političkom prostoru, a ne predstavlja niti polemički poticaj ni doprinos za demokraciju u Srbiji, a čak i kad bi to bio slučaj, to nije od značaja za ovaj spor.
“Evidentan je izostanak bilo kakvog demokratskog konteksta podnositeljevih invektiva na račun hrvatskoga ministra kulture jer je uvreda u prijepornom članku bila svrha, a ne stilsko sredstvo.“, te predstavlja “napad najvišeg stupnja ozbiljnosti na dostojanstvo i čast tužitelja…”. Sutkinja ocjenjuje Tomićev tekst “ekstremno netolerantnim“, te da je “njegova minimalna društvena vrijednost daleko manja od suprotstavljenog privatnog interesa”, kao i javnog interesa za očuvanjem tolerantnosti javnih polemika “sve kad bi se i uzelo da je bila riječ o javnoj polemici kako to pokušava prikazati tuženik”.
Stoga zaključuje da je Tomić slobodu izražavanja pretvorio u pravo na vrijeđanje političkog i svjetonazorskog neistomišljenika. “Nije pritom odlučno je li podnositelju, uz očitu namjeru uvrijediti, bila i namjera diskriminirati po osnovi tužiteljeve vjerske pripadnosti, već je bitan stvarni učinak trostrukog apostrofiranja muslimanske vjeroispovijesti, odnosno, ovdje je relevantno ono što je stvarno izrečeno i što, zbog izraženo uvredljivog i ponižavajućeg karaktera korištenih izraza, objektivno predstavlja povredu dostojanstva pripadnika islamske vjeroispovijesti, a ne kako to tuženik pokušava prikazati, s motrišta medijskoga prava i članka 10. Konvencije, dopušteni pokušaj “prenošenja informacija ili ideja”.