Povodom obilježavanja 25. godišnjice smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška razgovarali smo s jednim od njegovih suradnika, koordinatorom dragovoljačkih postrojbi u istočnom dijelu Zagreba u rujnu 1991. godine.
„Poznavao sam Gojka Šuška i bio jedan od njegovih bližih suradnika, bio sam izvršitelj određenih njegovih zapovijedi i naloga, njega i Tuđmana”, kaže Kolak.
„Ja sam osoba koja je objavila rat JNA”
Početkom rata, formalno, bio sam dopredsjednik kriznog štaba. U tom su svojstvu meni su 13. 9. 1991. izdali zapovijed da izvršim blokadu vojarni te pred kamerama TV Zagreb obznanim da hrvatski narod i dragovoljci više neće trpjeti prisustvo JNA; ja sam dobio zadatak da izvedem dobrovoljce i da zauzmemo sve vojne objekte u Zagrebu.
14. smo zauzeli Sopnicu, idućeg dana Šija vrh, a 17. rujna i Duboki jarak. U Dubokom jarku je ukupno zarobljeno 36.000 cijevi, tamo se zapravo nalazilo kompletno naoružanje Teritorijalne obrane grada Zagreba koje je prethodno predano JNA.
U tim akcijama nitko nije poginuo, niti stradao. Sve sam riješio ultimativno pregovarajući, bez nasilja. Naravno, bilo je opkoljavanja vojarni i puškaranja, no prošlo je bez žrtava.
Nakon toga sam dobio zadatak da zauzmem vojarnu Ivan Gošnjak i vojarnu u Dugom selu, no politika je odlučila umjesto mene to nastave Dražen Budiša i još neki iz SDP-a. Politika nije spoznala da se vojnik ne predaje političaru. Kad je Budiša došao u Dugo selo, nisu ga doživjeli ozbiljno. Nije imao odlučan vojnički stav, nastupio je kao političar, dok su nas doživljavali kao specijalce, a tako sam bio i istreniran, da nastupam kao specijalac HV.
Nakon toga sam dobio zadatak dizanja Sesvetske brigade, zajedno s načelnikom za obranu koja se poslije proslavila i na Banovini, Sinju i Dubrovniku. Moj prvi zadatak je bio, dobio sam ga izravno od dr. Tuđmana, provođenje politike pomirenja. Ja sam tada pitao „što ta politika znači”, a dobio sam odgovor da je potrebno sve Hrvate, sve hrvatske oficire JNA I Teritorijalne obrane pridobiti na hrvatsku stranu od 9. do 12. mjeseca 1991., uključujući generala Stipetića kojem je trebao dodatni legitimitet, da uz njega bude hrvatski dragovoljac.
Bitna stvar je bila komunikacija s njima, na koji se način prihvaća čovjeka, da se osjeti da je to stvarna želja i Predsjednika i pregovarača, da budu svjesni da se ništa ne radi s figom u džepu i to je bio jedan od ključnih Tuđmanovih političkih modela koji je omogućio brzo ustrojavanje HV.
Nismo morali ispočetka stvoriti brigadu od 2,500 ljudi, jer smo već imali ljude koji su bili u sustavu TO. Pridobili smo ih na svoju stranu, dali im povjerenje. Stvoriti brigadu od toliko ljudi, vidi se sad u Ukrajini, baš ne ide lako ni brzo, a u Zagrebu je stvaranje takve brigade trajalo oko 2 mjeseca. Ključ je bio da se u svim brigadama, zapovjedništva su brojala do najviše 100 ljudi, zadrži postojeći zapovjedni kadar. Zato nam je, među ostalim, bilo bitno da prijeđu na našu stranu, jer je to znatno ubrzalo stvaranje profesionalne Hrvatske vojske.
Šuškov dolazak – prekretnica
Šuškov dolazak je bio prekretnica, došao je na dan kad smo zauzeli Duboki jarak i stvorili su se uvjeti za dizanje brigada, s čim je on odmah krenuo. Bio sam na sastanku gdje se o tome raspravaljalo, gdje je on decidirano rekao da mi moramo prihvatiti američki model profesionalne vojske, nikakve partizanske modele kakve su zagovarali Manolić, Boljkovac i drugi. „Mi moramo stvoriti profesionalne brigade”, rekao je, „i usvojiti američki model komunikacije i izvješćivanja”. Znao je da vojska mora biti potpuno pod središnjom političkom kontrolom ako želimo pridobiti povjerenje i podršku Amerike.
Šest dana je trajalo izvlačenje naoružanja iz Dubokog jarka, i stvoreni uvjeti za preuzimanje vojarni u Varaždinu. To se prešućivalo da bi se dalo značaj Čačiću, čiji je otac bio u JNA, ali presudan za predaju vojarni u Varaždinu je bio veliki pritisak vojske iz Zagreba.
Sve je to diglo moral, zauzimanje vojarni na istoku grada nam je dalo polet i nakon toga je uslijedila predaja „Maršalke” i Dugog sela. I danas ne mogu prežaliti tih stotinjak tenkova koji su otišli iz Dugog sela jer Budiša nije dovoljno vojnički pregovarao. Trebali su ostati u našim rukama.
Ja sam sebe tada više doživljavao kao koordinatora nego zapovjednika, što je stvorilo povjerenje kod dragovoljaca, ali u pregovorima kod neprijatelja sam se naravno postavljao kao zapovjednik i autoritativno.
Dolaskom Šuška stvorilo se povjerenje kod međunarodne zajednice jer je on mogao neposredno sa strancima razgovarati, govorio je odličan engleski, i nije puno pričao već je, kako je rečeno, bio čovjek od riječi. Svi sastanci s njim koje sam imao su bili vrlo kratki. U pravilu je prihvaćao sve naše prijedloge i mi smo kod njega išli po potrebna sredstva, a on bi ako bi obećao to je izvršio nije nikad to gledao s visoka, imao je vremena za saslušati i kratko odgovoriti.
Šušak je bio izuzetno odlučan, ponašao se vojnički. U miru ministar obrane je političar, a u ratu je vojnik a on se ponašao vrlo vojnički iako nije imao formalnu vojnu obuku. Političar, kad kaže da, to je možda, kad kaže možda to je ne, a kod Šuška je da bilo da, a ne ne.
Što sam vidio kod Šuška tako sam i ja postupao, pogotovo je bitan bio taj odnos prema bivšim oficirama JNA, zbog čega sam imao problema unutar stranke jer je dio bio protiv toga, no zapovijed je bila da dobijem na svoju stranu sve. Zato sam neke izbacio sa sastanka jer su nastupili ponižavajuće prema oficirima koje je trebalo pridobiti, i to mi je dalo legitimitet da pomirim te vrlo antagonizirane skupine.
Bile su prisutne 63 skupine dragovoljaca iz cijele Hrvatske, a svaki zapovjednik je stavio automat na stol, pa su se riječi morale birati. A posebno je bilo zahtjevno smiriti Merčepove Vukovarce i Ličane i pomiriti ih s tim da HV mora imati jedinstveno zapovjedništvo i da kadrovi JNA moraju biti dio toga i da se neće praviti nikakva razlika.
Ljudi misle da je HV ustrojena svetom vodicom, ne. To je radila struka, iz Sekretarijata narodne obrane, svih 14 zagrebačkih su bili izrazito kvalitetni i to se uvažavalo
Moj zadatak je bio i tumačiti dragovoljcima važnost poštivanja struke na čemu je inzistirao Šušak, jer su oni u rat išli više srcem nego razumom. Što je bitno naglasiti, kad je Martin Špegelj predlagao totalni napad, Tuđman je rekao da on ne želi izgubiti 10.000 najboljih sinova, da narod nije ni spreman ni naoružan za rat i izravni sukob.
Kasnije smo dobili zadatak da ujedinimo cijelu zajednicu u Hrvatskoj i BIH i stvorimo jednu jedinstvenu organizaciju. Obzirom na odlično izvršene prethodne poslove dobio sam zadatak krajem 1993. godine organizirati Drugi sabor dragovoljaca hrvatske, objediniti sve dragovoljačke postrojbe, njihove zapovjednike, uključujući Gardijske brigade, uključujući HOS, te stvoriti zajedništvo i motivirati ih za pedstojeće oslobodilačke akcije. Na Saboru je bilo i 100 ljudi iz HOS-a. Dragovoljci HV i HOS-a, iz Hrvatske i HRHB.
Zapravo se radilo o prvom saboru, iako je formalno nazvan Drugi sabor, jer prvi nikad nije održan. Sabor UHDDR bio je prvi i jedini veliki skup tokom Domovinskog rata u Lisinskom! Održan je 26. veljače 1994. na poticaj Predsjednika Tuđmana, a imao je zadatak :
1. Ujediniti sve Hrvatske dragovoljce ( HV, HVO i HOS) i duhovno ih pripremiti za predstojeće oslobodilačke akcije Bljesak i Oluja,
2. Organizirati jednu hrvatsku braniteljsku udrugu koja će biti čvrsti temelj RH,
3. Štititi dostojanstvo Domovinskog rata,
4. Zaštititi sve dragovoljce od udbaških podmetanja,
5. Prenositi vrijednosti na kojima je stvorena država i obranjena domovina na nove generacije.
Bitno je naglasiti da je to prvi put tijekom rata da je takav događaj dobio pokroviteljstvo Predsjednika republike, tu su bili u ime Predsjednika za sprovođenje tog zadatka Jure Radić koji je radio statut kao glavni tajnik, Šušak kao osoba od najvećeg utjecaja, i načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko.
Šušak i Bobetko su zapravo smirili strasti dragovoljaca, Bobetko je rekao: Nećemo ići u akciju. Nećemo ići u rat da bismo ga izgubili, nego kad budemo spremni i 100 posto sigurni da ćemo ga dobiti. Podržalo ga je 95 posto glavnog odbora, čak je to Tuđman dao na glasanje.
