“U Europskoj uniji zakon o jeziku nemaju samo Austrija, Njemačka i Hrvatska. Očito je da nam je nasljeđe takvo da s takvim propisima imamo određena negativna povijesna iskustva. Ja sam odavno protiv takvog stava. Mislim da moramo biti jako svjesni pogrešnosti toga što se radilo u ustaškoj vlasti, ali ne možemo to rješavati tako da ne donosimo zakon, nego da donesemo zakon koji je po svom duhu i svemu suprotan onome što se radilo onda. Na taj način ćemo se izliječiti od nekih kompleksa svoje prošlosti”, rekao je u “Briefingu” jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca, akademik Stjepan Damjanović, član radne skupine Matice hrvatske koja je izradila Nacrt zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Ističe da je predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran za to dobio podršku premijera, kao i ministra znanosti i ministrice kulture nakon čega je tekst predan Ministarstvu znanosti čiji pravnici sad na njemu rade.
“Mi nećemo pristati da se zakon promatra kao prijedlog Matice, ako bi ga netko dramatično izmijenio. To ne očekujem, nego samo kažem. Službeni predlagač zakona u Saboru bit će Ministarstvo znanosti, a prethodit će javna diskusija. Zakon nam treba da se zaštite temeljna ljudska prava. U Zagrebu kao i drugim hrvatskim gradovima postoje zgrade na kojima ima 50 natpisa i svi su na engleskom, a niti jedan na hrvatskom. Ne govorimo ništa protiv engleskog, nego samo o tome da negdje i hrvatski mora biti u Hrvatskoj. Odnosno svagdje mora biti, jer ovako netko tko ne zna engleski, ne zna što se u tim zgradama ili prodavaonicama nalazi čime su mu ugrožena elementarna prava. Zakonom se ne brani da natpisi budu na engleskom ili nekom drugom jeziku, ali moraju biti i na hrvatskom.
Hrvatski građanin ne smije biti kažnjen zato što zna samo hrvatski. To je temeljno i u zakonima o jeziku u drugim državama. U zakonu nema niti jedne zabrane. Nema ni govora o tome da će se nešto moći ovako ili onako reći”, kaže Damjanović i navodi primjer jednog fakulteta koji je prije nekoliko godina na završnim godinama maknuo hrvatski jezik iz nastave uz objašnjenje da će studenti tako biti konkurentniji u Europi.
“Zar se ta konkurentnost ne može postići tako da se isti kolegij predaje i na hrvatskom i na engleskom? U Norveškoj su htjeli uvesti studij medicine na engleskom, ali su se susreli sa situacijom da norveška baka dođe norveškom liječniku i da se njih dvoje međusobno ne razumiju”, ističe Damjanović napominjući da mi danas upotrebljavamo brojne latinizme i grcizme koje doživljavamo kao svoje riječi. Tako je, dodaje, moguće da će u hrvatski standardni jezik ući i neke riječi iz engleskog jezika.
“Jezik ima neku svoju logiku. Na primjer, brzojav i telegram. Normalno je reći i jednu i drugu riječ. Ali da umjesto telefon kažete brzoglas, to je malo sumnjivo. Znači, život je pokazao da nešto naprosto nije prihvaćeno iako su brzoglas i brzojav nastale po istim tvorbenim pravilima. Za 70 godina Hrvati neće razgovarati istim jezikom kojim vi i ja danas razgovaramo. Život donosi određene promjene, ali one moraju biti u skladu s temeljnim zakonima jezika u kojem se događaju”, objašnjava Damjanović. Tvrdi da se novi zakon o jeziku ni na koji način ne odnosi na umjetničko izražavanje kao niti privatnu komunikaciju.
“Pravnici tvrde da zakon koji ne propisuje sankcije nema smisla. No ovdje je to jako blago. Predviđa se da se one koji se ne budu pridržavali zakona zamoli da isprave neki natpis, a tek onda određuju neke kazne i to ne po ovom, nego nekim drugim zakonima. Nije jezikoslovcima palo na pamet nikoga terorizirati. Također, mnogi ljudi misle da sad taj zakon nešto govori o odnosu hrvatskog i srpskog jezika. A o tome nema niti jedne riječi. To nema nikakve veze”, tvrdi Damjanović.
Dodaje kako su Socijaldemokrati već rekli da će podržati zakon, a vjeruje da bi to mogle učiniti i druge lijeve stranke koje najviše govore o ljudskim pravima. Možda će se, dodaje, nekim desnim strankama činiti da je u zakonu premalo onoga za što se one inače zalažu.
Daje i odgovor na pitanje trebaju li učenici u hrvatskim školama učiti ćirilicu.
“Mislim da da. Potrebno je razviti svijest da se kroz stoljeća veliki dijelovi hrvatskog naroda služe ćirilicom. Bosanski franjevci su se kao Hrvati i katolici njome dugo služili. Osim tih povijesnih razloga, imamo susjede s kojima poslujemo pa nam je dobro da znamo ćirilicu”, poručuje Damjanović.
Mi bismo ovdje ipak dodali da učenje bilo kojeg pisma apsolutno nema nikakvog smisla ukoliko se ne uči i jezik koji se tim pismom služi, kao i obrnuto – učenje pisma obavezno ide uz učenje jezika, na primjer grčkog i alfabeta, ili kineskog i njihovog pisam – ali i samo uz učenje jezika, pa nas čudi da jezikoslovac zastupa učenje pisma kao takvog, što je presedan. Učenje srpske ćirilice bez učenja sprskog je besmislica.
Usto, istina je da su se veliki dijelovi hrvatskog naroda služili ćirilicom – ali se njome ne služe već stoljećima, a usto, ta hrvatska srednjevjekovna ćirilica, bosančica – apsolutno nema nikakve veze s današnjim srpskim pismom.