Da se Gospić nije uspio očajnički obraniti srpski bi agresor Hrvatsku presjekao na sjeverni i južni dio, a što bi to značilo, nije potrebno objašnjavati: Obrana Gospića tema je teksta Ivana Kozlice u Hrvatskom Tjedniku, kojeg prenosimo u cijelosti.
Gospić je grad slučaj, grad zločina! Ovakvu ocjenu o Gospiću možemo pronaći u najvećem broju tekstova na internetskim portalima, u tiskovinama i drugim izvorima koji govore o ratnim zbivanjima u tom ličkog gradu. Rijetki su izvori koji o tom vremenu kazuju u pozitivnom svjetlu, o onomu što se ondje dobroga i korisnoga za cijelu Hrvatsku događalo. U sljedećih nekoliko nastavaka ispričat ćemo priču o junaštvu malobrojnih branitelja, o podvizima koji su često jedinstveni, tijekom cijeloga trajanja Domovinskoga rata. U ovom broju donosimo pregled stanja ratnih zbivanja od početka srpske pobune 1990. do kraja kolovoza 1991., do prvih topničkih napada na sam grad. U sljedećem broju upoznat ćemo vas s trotjednim junačkim podvizima tijekom kojih se grad obranio, podvizima u kojima je osvojeno sedam objekata JNA s cjelokupnim naoružanjem te zarobljeni svi vojnici, podoficiri i oficiri, oslobođena polovica grada, deblokirani Bilaj i Lički Ribnik. Na kraju ćemo pokazati kako se one najzaslužnije za obranu podmetanjima pokušavalo smjenjivati, premještati i progoniti. Ovo je naš mali prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz Domovinskoga rata, sjećanje na one kojih više nema i spomen svima koji su bili dio veličanstvene junačke obrane grada Gospića i njegove okoline
Neprijateljske snage prije napada na grad: odnos snaga 10:1
U gospićkoj općini 1991. živjelo je 29 049 stanovnika od kojih su 18 613 bili Hrvati, a 8 976 Srbi. Sam grad imao je 9 025 stanovnika, 5 015 Hrvata i 3 243 Srba. Gospić je bio cestovno i željezničko čvorište između hrvatskoga juga i sjevera, a najprije administrativno, gospodarsko i svako drugo središte cijele Like. Položaj grada Gospića i njegove šire okolice u geostrateškome smislu među najznačajnijima je za obranu cijele Hrvatske. Njegov prostor označavaju tri cestovna prijevoja – Ljubovo, Oštarijska vrata i Pločanski klanac. Ovladavanjem tim točkama neprijatelj bi ga doveo u beznadan položaj, Hrvatsku bi presjekao na sjeverni i južni dio, a što bi to značilo, nije potrebno objašnjavati.
Srpska pobuna u ljeto 1990. zahvatila je i gospićko područje, sela naseljena Srbima (Divoselo, Čitluk, Medak, Raduč, Počitelj, Ornice i dr.) otkazala su poslušnost hrvatskim institucijama i oružjem se podigli protiv nove demokratske vlasti. Istočni dio Gospića, pretežno naseljen Srbima, u njihovim je planovima trebao postati općina u sastavu zamišljene SAO Krajine, a poslije zauzimanja cijeloga grada planirali su ga preimenovati u Bogorodičinu Palanku. Njihovo paravojno organiziranje započelo je prije izbora u travnju i svibnju 1990., za to im je poslužio već ustrojeni sustav Teritorijalne obrane (dalje TO) uz koji su organizirali seoske straže, udarne skupine, trojke i razne naoružane odrede. Već početkom 1991. osnovan je tzv. Sekretarijat unutarnjih poslova SAO Krajine, milicijske stanice Gračac i Titova Korenica. Na širem području ustrojena je 4. brigada TO sastavljena od udbinskoga, koreničkog, bunićkog i “teslingradskoga” bataljuna, a uz njih još i samostalne postrojbe jačine voda, čete i bataljuna pa je tako ustrojen i Gospićki odred TO. Potpunu pomoć pri ustrojavanju ovih postrojba pružala je JNA, služba državne sigurnosti i druge institucije Srbije.
Tijekom srpnja 1991. srpske su snage pripremale obruč oko Gospića. Na području novoga Ličkog Osika koji su Srbi preimenovali u Teslingrad, osim već spomenutoga bataljuna TO, ustrojeno je odjeljenje Martićeve milicije i Jedinica milicije za posebne namjene čiji su pripadnici prošli obuku u Golubiću kod Knina. Milicijskim snagama zapovijedao je Radomir Narančić. JNA je tada u novi Lički Osik rasporedila ojačanu mehaniziranu četu iz sastava 4. oklopne brigade čije je sjedište bilo u Jastrebarskom. U selima Medak, Čitluk, Počitelj, Raduč i Kruškovac četnički vojvoda Rade Čubrilo osnovao je Velebitski četnički odred koji je brojio oko 700 pripadnika. U Metku je ustrojena postaja Martićeve milicije, a JNA je svoje snage ojačala u skladištu u Svetom Roku. U istočnom dijelu Gospića Srbi su osnovali Odred TO koji je popunjavalo oko 400 dobro naoružanih pobunjenika, građana Gospića. Zapovjednik mu je bio Simo Japundžić, načelnik Vlade Počuča (kasnije Milan Krajinović-Bekić), a politički komesar Mile Rajčević, direktor jedne gospićke osnovne škole. JNA je u Gospiću imala snage iz sastava 236. proleterske motorizirane brigade, 35. partizanske divizije, odnosno 1. partizanske brigade. Te su snage bile raspoređene u sedam objekata, glavna vojarna “Staniša Opsenica” (zapovjednik p.puk. Miodrag Đorđević do kolovoza 1991., a potom puk. Pero Ćavar, ujedno zapovjednici garnizona i 35. partizanske divizije), Dom JNA, skladišta u Kaniži (zapovjednik p.puk. Ahmet Krasniqi do kolovoza 1991., a potom maj. Stevo Pražić, ujedno zapovjednici 1. partizanske brigade), Podoštri (zapovjednik por. Slobodan Dotlić), Pazariškoj ulici i Jasikovcu te objekt Panos koji je služio za elektroničko izviđanje. Neprijateljske snage, srpski pobunjenici i JNA, raspolagali su s oko 3 000 vojnika.
Hrvatske snage
Obrambeni sustav SFRJ bio je organiziran u dvije komponente, JNA i TO. Teritorijalna obrana ustrojavana je na republičkim razinama pa je Hrvatska imala svoj štab TO i postrojbe brojnosti više od 200 000 vojnika. Oružje za te postrojbe čuvano je u posebnim skladištima TO, policijskim postajama i skladištima u objektima JNA. Po objavi rezultata izbora 1990. i pobjede HDZ-a, JNA cjelokupno naoružanje povlači u svoja skladišta čime potpuno razoružava hrvatski narod. Tako je i naoružanje s gospićkoga područja uskladišteno u objektu JNA Kaniža u Gospiću. Jedino naoružanje imala je policija, međutim nepovoljni odnos popunjenosti u korist srpskoga kadra zahtijevao je traženje novih rješenja. Hrvatsko je vrhovništvo odlučilo započeti s tečajem Prvi hrvatski redarstvenik kako bi policijske postaje zanovili mladim hrvatskim ljudima te ustrojili specijalne snage. Srpska pobuna izmijenila je predviđene planove pa su polaznici nakon desetak dana ubačeni u vatru, intervenirali su protiv srpskih pobunjenika u Petrinji i drugim mjestima Banovine, Pakracu, Plitvicama i dr. Redarstvenici su ujedno bili temelj ustrojavanja postrojbi ZNG i gardijskih brigada. U vrijeme izbijanja srpske pobune u ljeto 1990. jedino je policija od službenih naoružanih sastava bila u nadležnosti nove hrvatske vlasti. Međutim, u strukturi gospićke policije bilo je gotovo 90 posto Srba pa se pribjeglo jačanju pričuvnoga sastava. Tijekom čitavoga razdoblja do topničkog napada na Gospić policija je imala stalne okršaje s pobunjenicima, bila je na Ljubovu, na Plitvicama gdje je držala policijsku postaju i dr. Trojica policajaca oteta su 22. lipnja 1991. na cesti koja vodi prema Gračacu, a nekoliko dana kasnije zabilježen je niz napada na policijske snage. U sastavu temeljne, pričuvne i specijalne policije bilo je oko 200 policajaca koji su bili razvučeni na široki prostor. Početkom srpnja 1991. u Bilaj je pristiglo pedesetak policajaca iz Policijske uprave krapinsko-zagorske, a nešto kasnije došla je skupina riječkih “Ajkula” pod zapovjedništvo Marina Jakominića (1993. poginuo na Velebitu). Poslije izbora 1990. do srpnja 1991. načelnik gospićke policije bio je Josip Bulog, potom kratko Josip Bučić, a do početka rujna tu je dužnost obnašao Petar Karlić. Zapovjednik specijalne policije bio je Nikola Pemper, a njegov zamjenik, ujedno i zapovjednik gospićke satnije, bio je Miroslav Cindrić.
Tijekom jeseni i zime 1990. te proljeća i ljeta 1991., uz postojeće policijske snage, u hrvatskim sredinama organiziraju se dragovoljačke skupine naoružane ponajviše lovačkim naoružanjem, ali i automatskim koje se na kapaljku uvozilo tajno iz inozemstva. U Gospiću je bila specifična situacija, iako su u Sekretarijatu za narodnu obranu i štabu TO s novom vlasti došli novi čelni ljudi, u tim tijelima i dalje je radila većina Srba. Zbog toga je ministar obrane Martin Špegelj zadaću tajnoga organiziranja dragovoljačkih skupina na gospićkom području povjerio Paji Šimiću Conjaru. Šimić je tu zadaću provodio kako je znao i mogao. U mjesnim zajednicama, okolnim hrvatskim selima, dragovoljci se organiziraju samoinicijativno, nabavljaju naoružanje i pripremaju se za obranu
Pripreme za obranu i razvoj događaja do napada na Gospić
Prema dostupnim podatcima koji dolaze iz kruga dragovoljaca koje je organizirao Pajo Šimić, već u ožujku 1991. organizirani dragovoljci imali su pedesetak komada uglavnom lovačkoga naoružanja. Prema istome izvoru (knjiga Stjepana Blažanovića “Lički junak Pajo Šimić) Josip Perković je po nalogu ministra Špegelja 20. ožujka 1991. predao prvo naoružanje i opremu kojim se mogla naoružani jedna satnija, a njegovi ljudi su 28. ožujka predali 20 automatskih pištolja “Škorpion”, šest automatskih pušaka M70, 250 bomba te 1 480 kapa, grbova i oznaka ZNG-a. Josip Kovač iz Morha je 30. travnja predao određenu količinu protutenkovskih mina i drugih sredstava. Na poligonu vojarne Lički Osik 14. svibnja gospićki su dragovoljci oteli minobacače 120 mm, 82 mm, ZIS 76 mm i top 120 mm i predali ih Josipu Perkoviću. U Gospić je 15. svibnja stiglo 128 pušaka M48 i 30 000 komada strjeljiva za njih te 150 komada eksplozivnih sredstava. Od privrednoga eksploziva preuzetoga 16. svibnja iz gospićke šumarije, jedna je skupina dragovoljaca počela proizvodnju eksplozivnih sredstava. Druga je skupina 17. i 18. svibnja provalila u skladište TO i pokupila razna sredstva i opremu, ali ondje oružja nije bilo. Početkom rujna iz Zagreba je dovezeno osam ručnih bacača M57, dva puškomitraljeza M53 s pripadajućim strjeljivom te veća količina ručnih bomba. Autor ne može jamčiti da su ovi podatci posve točni. Naime, ako je već u ožujku stiglo naoružanje za jednu satniju, značilo bi da punih pet mjeseci nikakvo oružje nije ni dodijeljeno ni kupljeno jer je u kolovozu bila naoružana samo jedna satnija. Jasno da je uz navedene količine naoružanja bilo i drugih dostava koje nisu zabilježene te osobnih nabava iz različitih izvora, međutim nije teško zaključiti kako je sve to bilo jako nedostatno, uzevši u obzir strateški značaj Gospića i njegove okolice za obranu ne samo grada i Like nego i cijele Hrvatske. Osim nabave naoružanja kao dijela priprema za obranu, gospićki su dragovoljci provodili razne aktivnosti kako bi bili spremni onoga trenutka kada se za to ukaže potreba. Oni su sudjelovali s drugim građanima Gospića u okruženju tenka JNA koji se 3. svibnja 1991. iskrcao u blizini policijske postaje, zbog čega se tenk ipak povukao u glavnu gospićku vojarnu JNA koja je nekoliko dana bila potpuno blokirana. Tu se posebno istaknuo Pajo Šimić, što je znao raditi i u drugim sličnim prilikama. Poslije toga događaja dragovoljci su gospićke vojarne držali pod stalnom prismotrom i svojevrsnom blokadom. Šimić je s desetak dragovoljaca 28. svibnja sudjelovao na prvom svečanom postrojavanju Zbora narodne garde u Zagrebu. Važno je istaknuti da su se organizirani gospićki dragovoljci od lipnja 1991. sve češće mogli vidjeti s oružjem na gospićkim ulicama čime su hrvatskom stanovništvu ulijevali određeno povjerenje, a neprijateljski raspoloženim Srbima davali do znanja da nisu samo oni naoružani. U tu su svrhu provodili različite radnje kako bi pokazali da ih ima daleko više od broja koji je bio stvaran.
Prva žrtva na gospićkome području bio je Mirko Hećimović iz Perušića kojega su 7. siječnja 1991. srpski teroristi teško ranili iz vatrenoga oružja. Lipanj i srpanj 1991. protekli su u sve češćim srpskim napadima na hrvatska naselja, policiju i ZNG. Prve žrtve koje su pale na gospićkom području 6. srpnja 1991. bili su pripadnici 2. A. brigade ZNG Pero Juriša i Ivica Kolar. U Metku je uhvaćen Milan Župan, na smrt je isprebijan i izbačen iz automobila, umro je u bolnici 22. srpnja. Upravo toga dana bio je napad na Barlete kada je hrvatska policija pružila žestok otpor. Srpski četnici vojvode Rade Čubrila dana 5. kolovoza 1991. u Lovincu su odveli i ubili petoricu pričuvnih policajaca, Ivana Ivezića, Stjepana Katalinića, Jurja i Milana Sekulića i Martina Šarića. Bilo je posve jasno da je JNA stala uz Srbe i da je pitanje dana kada će doći do otvorenoga napada na Gospić i hrvatska sela. Dragovoljci u selima bili su čvrsti u nakani da brane svoje domove i obitelji, međutim bili su nedovoljno osposobljeni i naoružani. U takvim uvjetima Morh u Gospić šalje prebjega iz JNA kapetana I klase Davora Peitla za zapovjednika obrane gospićkoga područja. On uspostavlja suradnju s policijom i Pajom Šimićem koji je predstavljen kao zapovjednik “brigade” od gotovo 1 500 ljudi. Međutim, iako je taj broj ljudi bio na popisu, stvarnost je bila nešto posve drugo. Na gospićkoj stočnoj tržnici 25. kolovoza 1991. postrojene su raspoložive snage ZNG – četiri naoružana voda 25. satnije kojima su zapovije dali Pajo Brkljačić, Frane Zorić, Ivica Živković Živa i Pajo Šimić. Uz njih je postrojena i 26. satnija iz Pazarišta kojom je zapovijedao Ante Ćaćić, ali za tu satniju nije bilo oružja, imali su samo kape i ambleme. I to je bilo sve od “brigade”. Te će snage postati okosnica ustroja 118. brigade ZNG, a kasnije i 9. gardijske brigade HV-a. (o nesporazumima oko ustrojavanja 117. i 118. brigade ZNG te 58. sam. bataljuna ZNG bit će riječi u jednom od nastavaka). U Gospić je 24. kolovoza 1991. stigao predsjednik Kriznoga štaba i vladin povjerenik za Liku Ante Karić sa svim ovlastima u civilnom i vojnom području. Nakon upoznavanja sa stanjem koje se može označiti zabrinjavajućim, on se poslije nekoliko dana boravka u Gospiću vratio u Zagreb kako bi upoznao nadležne te zatražio pomoć. Zaključno: pred sami napad na Gospić i okolicu hrvatske su snage brojile oko 300 naoružanih pripadnika, uglavnom s pješačkim lakim naoružanjem dok su srpske snage i JNA brojile oko 3 000 pripadnika uz podršku topništva, oklopa i zrakoplovstva JNA! Pri takvom odnosu snaga, 10:1, u noći 29./30. kolovoza 1991. započeo je topnički napad na Gospić.
Nastavit će se