Prvog dana lipnja ’93. godine tzv. Armija BiH uputila je prosvjed pukovniku Blaškiću, zapovjedniku Operativne zone HVO-a Središnja Bosna u kojem je navedeno kako HVO nepotrebno provocira. Blaškić je u odgovoru na prosvjed odbacio njihove optužbe i utvrdio kako incidenti i zbivanja u Travniku pokazuju da tzv. Armija BiH provodi obimne vojne aktivnosti kojima pokazuje da joj nije stalo do implementacije Vance-Owenovog plana prema kojem bi regija Središnja Bosna ostala većinski hrvatska provincija sa sjedištem u Travniku.
Nakon zauzimanja zgrade Sebešića i Doma HVO-a, OZ Središnja Bosna, u izvještaju Glavnom stožeru HVO-a, međunarodnoj zajednici i medijima navodi kako je „stanje u Travniku nepodnošljivo za Hrvate“.
Blaškić je zapovjednika Travničke brigade HVO-a s 1. na 2. lipanj ’93. upozorio kako se „mora izdržati i ne dozvoliti scenarij Zenice, to što se desilo u Zenici, ne smije se ponoviti u Travniku“.
U jednom od dnevnih izvještaja OZ SB navedeno je i kako „MOS i civili sve drskije po gradu pjevaju pjesme npr. ‘Od Zenice do Kupreških vrata neće biti Srba i Hrvata’“. Iako su u gradu trajali pregovori civilnih i vojnih vlasti o uređenju odnosa u provinciji broj 10. prema Vance-Owenovom planu, tzv. Armija BiH, 3. lipnja ’93. napala je položaje HVO-a.
Ključnu ulogu u napadu odigrala je 17. krajiška brdska brigada čiji su dijelovi ubačeni u zaleđe HVO snaga koje su držale crtu prema Srbima.
Agresija tzv. Armije BiH na Travnik počela je u večer 3. lipnja ’93. napadom na sela Dolac na Lašvi, Slimena i Polje koja Travnik povezuju s Novim Travnikom. U napadu je tada poginulo 7 civila, 15 teško ozlijeđeno, a stanovništvo, uglavnom, protjerano.
Iako su u pomoć Travničkoj brigadi HVO-a u sprječavanju spajanja prostora Tarabovca i Slimena pristigli i PPN Vitezovi i dio vojnika novotravničke brigade HVO-a, tzv. Armija BiH zadržala je položaje i zauzela sela Guvna i Gradarac odakle su već ugrožavali hrvatska naselja u Novom Travniku (Nević Polje, Stojkoviće i Bučiće), a prva se na udaru našla i Logistička baza HVO-a smještena u Stojkovićima kod Novog Travnika.
Najveći dio vojnika Travničke brigade HVO-a potisnut je iz grada u zapadni dio općine u Paklarevo, Ovčarevo, Kraljevice i Šipovik.
Prema pouzdanim informacijama Odjela za informiranje HZ Herceg-Bosne, general Sefer Halilović i general-potpukovnik Ratko Mladić, zapovjednici muslimanskih i srpskih snaga u BiH, dogovorili su zajedničku akciju protiv Hrvata u Travniku, Lašvanskoj dolini i na području oko rijeke Neretve.
Zbog takvog kritičnog stanja hrvatski puk tog kraja Travnika trebao se povući prema Novom Travniku ili Novoj Biloj preko Bukovice, međutim, plan je promijenjen, pa je glavnina stanovništva s vojskom preko položaja VRS-a došla u Kiseljak.
Travnička brigada HVO-a tada je u Lepeničku dolinu došla s 800 branitelja i prema nekim izvorima gotovo 4 tisuće civila.
VRS je pripadnike Travničke brigade HVO-a zarobila i odvezla na Manjaču, a 22. lipnja ’93. su prebačeni u Kiseljak.
Dio vojnika Travničke brigade HVO-a i hrvatskog puka izvukao se preko Bukovice i došao u Novu Bilu. Hrvatska sela Kraljevice, Jankovići, Paklarevo, Kokošari, naselja Pirota, Turbe, Kalibunar, tako su „oslobođena“ od Hrvata.
Nakon što su protjerali hrvatskog stanovništvo iz zapadnog dijela Travnika, tzv. Armija BiH napala je i položaje druge brigade HVO-a u Travniku – Frankopan koja je bila raspoređena u širem području Guče Gore, odnosno, na jugu općine.
U napadu, pojačani odredom El-mudžahid, zauzeli su Ovnak, Brajkoviće, Grahovčiće, Radonjiće, Guču Goru i pokušali ovladati prometnicom Han Bila – Nova Bila odakle bi mogli početi napade na Vitez.
Gotovo 8 tisuća Hrvata sa šireg prostora Ovnaka bježalo je pred muslimansko-mudžahedinskim nožem u Novu Bilu.
Britanska bojna UNPROFOR-a evakulirala je zarobljene Hrvate u samostanu u Gučoj Gori. UNPROFOR je jedini zabilježeni put u tijeku opsade Središnje Bosne pucao iz transporeta na tzv. Armiju BiH kako bi zaštitio civile u samostanu.
U napadu tzv. Armije BiH na Guču Goru ubijeno je 7 civila u dvorištu samog samostana. Izabrani navodi iz izvještaja koje je pukovnik Blaškić, zapovjednik OZ SB, slao tih dana Vladi Hrvatske, predsjednicima Hrvatske i HZHB Tuđmanu i Bobanu, kao i međunarodnoj zajednici, dovoljno govore o težini i opsegu tragedije travničkih Hrvata.
„Hrvati Lašvanske regije doživljavaju svoj potpuni egzodus. Muslimanske horde zauzele su Guču Goru, gore kuće, obiteljski domovi. Samostan Guča Gora, vjekovno stjecište katoličanstva i kulture, pusto je nakon stoljeća i stoljeća postojanja. Muslimani razbijaju i pljačkaju“.
„Borimo se zajedno s napaćenim i preostalim Hrvatima protiv desetostrukog nadmoćnijeg agresora. Napada nas 15 muslimanskih manevarskih brigada, a brani se naoružani narod.“
„Stanje na crtama je nebitno jer je otpočeo napad na sve položaje HVO-a u Lašvanskoj dolini. Odnos snaga HVO naspram ABiH je 1:9 za Muslimane“.
„Napad muslimanskih snaga i mudžahedina potpuno je uništio i protjerao Hrvate travničke općine, silovito su napali iz pravca Zenice na Guču Goru, potpuno je iseljeno 39 hrvatskih sela, oko 25 tisuća Hrvata“.
Pokolj u Maljinama i Bikošima
Tijekom agresije tzv. Armije BiH na Travnik najveći zločin počinjen je 8. lipnja ’93. godine u selu Maljine, odnosno, zaseoku Bikoši. Na Bikošima je strijeljano najmanje 24 Hrvata, od kojih se njih 22 i danas vode kao nestali.
Hrvati iz sela Maljine u koloni su protjerani do logora na Mehuriću, a dio iz kolone izveden i odveden na Bikoše gdje su pripadnici 7. muslimanske i mudžahedini strijeljali, prema navodima Haaškog suda, najmanje 24 osobe. Najmlađa žrtva mudžahedinskog pokolja je sedamnaestogodišnjak, Tihomir Peša.
Prema hrvatskoj (nepotpunoj) dokumentaciji najveći broj civila stradao je u hrvatskim selima u dolini rijeke Bile. U selu Ćukle 8.6. ’93., ubiijeno je 19 civila, mahom staraca. U Docu na Lašvi ubijeni su civili (11): Anica Bešlić, Tomo Bilačić, Milka Blažević, Ivo Marjanović, Josip Medić, Juro Herceg, koga su u njegovoj kući u selu Vilenica zaklali pripadnici tzv. A RBiH, zatim Viktor Svalina, Finka Bojanović, Finka Pendeš i Čedo Prošić i jedna nepoznata osoba.
U selu Postinje ubijeni su Mara Balta, Tomo Pušelja, Dragan Jučević, u Podovima Ivo Barać, u Grahovčićima Stipo Čuturić, Ana Čuturić, Markan Barbić, potom u selu Dolac – Bila ubijen su Jadranko Kurt, Franjo Brkić, u Brajkovićima Luca Barbarić, Stjepan Bobaš, Marko Josipović, Alfonso Matković, Peto Matković, Ante Klarić, Marijan Barić.
Ana Čuturić i Luca Barbarić bile su starice, spaljene u vlastitim obiteljskim kućama. Alfons Matković invalid bez obje noge, star 70 godina. Škuco Matković je u Ćuklama ubijen ritualnim odscijecanjem glave, a Šimun Čuturić, rođen 1903., stradao je vješanjem od strane tzv. Armije BiH.
Ratni put “Allahove vojske”: Mudžahedinski kampovi, ezan na oltaru, ritualna ubojstva
Hrvati Travnika, mahom iz sela na južnom dijelu općine, u dolini rijeke Bile bili su žrtvama mudžahedinskog terora. Odred El- mudžahid sa sjedištem u Mehuriću odnosno selu Poljanice, nakon postrojavanja ispred travničke medrese, s borcima, bosanskim Muslimanima iz 7. muslimanske brigade, formirao je logore po privatnim kućama/garažama, staroj zgradi škole, ali i prvi mudžahedinski kamp na prostoru Središnje Bosne.
Nakon što su protjerali hrvatski puk iz sela Orašac, mudžahedini su uselili u hrvatske kuće, a u selu formirali kamp s vojnom i političkom bazom, poligonom za obuku gdje su se kasnije, travnički policajci, nakon Daytona, obučavali za rad u MUP-u SBŽ-a.
U kampu na Orašcu, mudžahedinski su borci, izgradili objekt na tri kata u kojem su stanovali borci – samci s popratnim objektima, kao što je bila improvizirana džamija. U jednoj od hrvatskih kuća formiran je i zatvor za zatočenike u kojima su bili zarobljeni hrvatski i srpski civili odvođeni iz Travnika, poput Ive Fišića, Kazmira Pobrića, Dalibora Adžaipa.
U Orašcu je stradao i Srbin, Dragoljub Popović, kojem je bosanski Musliman iz odreda El- mudžahid, Hasan Alić, odrubio glavu, prethodno se dobrovoljno javivši da izvrši taj neljudski čin.
U zatvoru u sklopu kampa na Orašcu bili su zarobljeni i katolički svećenici i časne sestre. Jedna od njih je i Ljubica Šekerija, koju su mudžahedini ranije oteli iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku.
Prema HVO-ovoj ratnoj dokumentaciji, ali i iskazima svjedoka, u kampu na Orašcu, zarobljene su Hrvate natjerali da ljube odrubljenu glavu Dragoljuba Popovića, a najmlađeg zarobljenika, Dalibora Adžaipa, tjerali na izvršavanje islamskih obreda.
Pored kampa na Orašcu, tzv. Armija BiH i mudžahedini formirali su logor i u Mehuriću u kojem je bilo zarobljeno nekoliko stotina Hrvata susjednih sela u dolini Bile. Hrvati su neko vrijeme bili zarobljeni i u crkvi franjevačkog samostana u Gučoj Gori gdje je ubijeno 7 civila.
Na prostoru općine Travnik ukupno su bila formirana 22 logora kroz koja su prošli 1.773 hrvatska vojnika i civila. Neki od najzloglasnijih su zgrada Osnovne škole na Mehuriću (298 civila), Tvrđava (384), kuća hodže na Slimenima (150).