Piše: IVAN KOZLICA
U prošlome smo broju donijeli priču o pripremama Gospića za obranu od topničkog napada na grad, ovdje donosimo pregled najzanimljivijih zbivanja u prva dva tjedna, do zauzimanja vojarna JNA.
Srpski topnički napadi na gospićko područje počeli su 28. kolovoza 1991. granatiranjem Ličkoga Osika, 29. kolovoza napadnut je Bilaj, a prve mine na Gospić pale su nakon ponoći 29./30. kolovoza. U jutro je u automobilu, dok je išao na posao, u istočnom dijelu grada mučki ustrijeljen djelatnik Ine Ivan Biljan. Grad su u tom trenutku branile malobrojne policijske snage i još manje snage ZNG, naoružane pješačkim naoružanjem, a okolna su mjesta branili ranije organizirani dragovoljci.
Osim malobrojnosti i loše naoružanosti, njihova organiziranost bila je kaotična. Prve granate pogodile su policijsku zgradu, civili su počeli napuštati domove, a gospićki Srbi napustili su zapadni dio grada dva-tri dana pred sam napad što pokazuje kako je veliki broj njih ranije bio uključen u terorističke planove. Tako je započela trotjedna, neizvjesna agonija grada koji su gotovo svi unaprijed otpisali.
Dan prije napada na Gospić iz Zaboka je u Bilaj pristigla smjena od pedesetak policajaca pod zapovjedništvom Mate Šege. Bilaj je bio gotovo u obruču, branili su ga domaći dragovoljci na čelu s Josom Mraovićem te skupine policajaca iz Hrvatskoga zagorja i Rijeke. Važno je istaknuti i ulogu mjesnoga župnika don Stipe Zebe koji je brinuo o vjerskim i logističkim potrebama branitelja i mještana Bilaja. Susjedni Lički Ribnik branili su domaći dragovoljci koje je organizirao umirovljeni puk. JNA Nikola Dukovac rođ. 1935. te skupina pričuvnih policajaca.
Nekoliko je zagorskih policajaca 2. rujna 1991. krenulo iz Bilaja po hranu u Gospić, iz zasjede je pucano na njihovo vozilo i tada gine policajac Danijel Puhek, a sutradan od zadobivenih rana umire Tomica Stubičar. Zbog nemogućnosti uspostave veze s Bilajem, iz Gospića su isti dan prema tom okruženom mjestu, s ciljem da utvrde kakvo je stanje, krenuli zapovjednik ličke specijalne policije Nikola Pemper, zapovjednik specijalne policije iz Zaboka Ignac Ivanuš, pomoćnik zapovjednika PU Gospić Josip Kazda i djelatnik te uprave Ante Marinić. Njihov je automobil u istočnom dijelu grada naišao na tek postavljenu srpsku zapreku gdje su ih četnici zarobili, odveli u Medak, potom u Gračac, Knin, Korenicu, Željavu i naposljetku na Manjaču. U svim tim logorima prošli su strahote mučenja, nakon 72 dana razmijenjeni su s tristotinjak pripadnika ZNG i policije zarobljenima u Hrvatskoj Kostajnici.
Dolazak dragovoljaca u pomoć malobrojnim gospićkim braniteljima
U Zagrebu je skupina Ličana predvođena dr. Milanom Vrkljanom i Mladenom Rogićem potkraj kolovoza 1991. organizirala dragovoljce spremne braniti rodni kraj. Oni su od MUP-a dobili popis Zagrepčana podrijetlom iz Like te su kontaktirali s njima oko mogućega odlaska na ratište. Ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić dao je zadaću svom savjetniku Tomislavu Merčepu da te dragovoljce prihvati, opremi i naoruža te ih što prije uputi u Gospić. Bivši zamjenik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija, inače Ličanin, smatrao je kako je taj odlazak besmislen jer je Gospić pred padom i nemoguće ga je obraniti, predlagao je njihovo upućivanje u zapadnu Slavoniju. Degoricija nije bio usamljen u takvom stavu, dobar broj odgovornih u vojnoj i policijskoj strukturi mislio je slično. Dragovoljci su ipak odlučili braniti Liku, a Merčep je kao “prethodnicu” uputio osam svojih suboraca iz Vukovara, predvođenih Jozom Schmuchom. Oni u Gospić stižu 2. rujna, istoga dana kada onamo dolaze i Ante Karić, prvi čovjek Kriznoga štaba i povjerenik Vlade RH za Liku, u pratnji braće Ivice i Tihomira Oreškovića. Sutradan, 3. rujna, u Gospić dolazi oko 120 zagrebačkih Ličana i drugih dragovoljaca, a zatim još njih devedesetak te sam Tomislav Merčep. Taj dan pada još jedna hrvatska žrtva, ubijen je pripadnik narodne zaštite Vladimir Alar.
Pripadnici jedinice za posebne namjene Morha Antonio Lekić i Ivan Drviš odlaze u Gospić na poziv Tihomira Oreškovića gdje se upoznaju sa stanjem obrane te zaključuju kako je neophodna pomoć u naoružanju, ali poglavito u kvalitetnim i iskusnim borcima. U Zagrebu predlažu zamjeniku ministra obrane Gojku Šušku upućivanje nekoliko pripadnika Antiterorističke jedinice iz Lučkoga, što im on odobrava. Međutim, zapovjednik Mladen Markač protivio se cjepkanju postrojbe, ali četvorica mladih specijalaca odlučuju otići bez njegove suglasnosti. U dvama automobilima napunjenima naoružanjem, strjeljivom i opremom, u Gospić 4. ruj
na stižu Mirko Norac Kevo (dalje samo Mirko Norac jer kraćim prezimenom je općepoznat), Miro Laco, Davor i Branko Škara te se odmah pridružuju gospićkim braniteljima. Zbog napuštanja postrojbe u MUP-u su poslije nekoliko dana dobili otkaz! U isto vrijeme stižu Lekić i Drviš, a nešto prije njih na Oreškovićev poziv stigao je i iskusni legionar Boris Prebeg.
Zamjenik ministra obrane Šušak u Gospić upućuje i 29 pripadnika Bojne “Zrinski” pod zapovijedanjem Milenka Filipovića, oni onamo stižu 5. rujna i ubrzo zauzimaju položaj u selu Lipe. Uz navedene, tih su dana u Gospić i njegovu širu okolicu pristigle i skupine Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) s Grobnika, iz Retkovca u Zagrebu te iz Senja predvođene Božidarom Pettyjem Miškom. Došla je i skupina dragovoljaca iz Senja na čelu s Milanom Prpićem Meduzom. Bila je tu i skupina pravosudnih policajaca, kasnije uključenih u 98. brigadu HV-a, ubrzo dolaze i dragovoljci iz drugih zemalja, o čemu u jednom od nastavaka. Tako su u samo nekoliko dana, dok su na grad padale tisuće granata, braniteljima Gospića u pomoć došle brojčano male snage, ali presudne u obrani gotovo izgubljenoga grada. Do njihova dolaska prvi udar prihvatila je policija kojom je koordinirao Petar Karlić te ZNG, 25. satnija s četirima vodovima kojima su zapovijedali Pajo Brkljačić, Franjo Zorić, Ivica Živković Živa i Pajo Šimić Conjar. Svim snagama zapovijedao je Davor Peitel. Najbolje naoružana i osposobljena postrojba bila je specijalna policija sa šezdesetak pripadnika kojom je zapovijedao Miroslav Cindrić, no ona je bila raspoređena na prostoru Baških Oštarija sa zadaćom sprječavanja eventualnoga prodora srpskih snaga prema Karlobagu i presijecanja Jadranske magistrale. Dolaskom nove zapovjedne strukture, o čemu malo kasnije, postrojba je prebačena na prve crte obrane jer ta nova struktura u svojim planovima nije uopće uključivala mogućnost a zauzimanja Gospića!
Lički dragovoljci pristigli iz Zagreba odmah doživljavaju šok – 5. rujna u središtu grada gine njihov pripadnik Dane Dujić. Nakon toga dio pridošlih dragovoljaca prebacuje se u Perušić, dio se vraća u Zagreb, a ostali nastavljaju ratovati i dalje. Ističemo kako je među tim dragovoljcima bilo i onih koji su
Liku imali samo na srcu, jedan od njih je Damir Kranjčec Dida rođ. 1953. On je profesor glazbe, sin jedinac slijepih roditelja! Istaknuo se hrabrošću i odlučnošću te postao zapovjednikom satnije HOS-a “Dr. Ante Starčević” u sastavu 118. brigade HV-a,zajedno s Božidarom Pettyjem Miškom. Drugi je primjer rođeni Ličanin Stipe Rukavina, rođ. 1947., koji se u ljeto 1991. vratio iz Australije, darovao značajan prilog za obranu Hrvatske te postao prvim zapovjednikom Vojnoga redarstva u Gospiću. Glavni organizator zagrebačkih ličkih dragovoljaca dr. Milan Vrkljan, danas saborski zastupnik, bio je docent na Medicinskom fakultetu, ali zov Domovine i rodne Like bio je jači. Organizirao je vojni sanitet u Gospiću i ostao ratovati do konačne pobjede. Ivan Rukavina, zapovjednik policijske postaje na zagrebačkom Črnomercu, dragovoljno je otišao sa svojim Ličanima, bio na prvim crtama i preuzeo dužnost zamjenika načelnika policijske uprave Gospić. Takvi su bili ti dragovoljci, samo zato su pobjeđivali, iako daleko malobrojniji i slabije naoružani.
Mirko Norac zapovijeda obranom Gospića
Dolaskom u Gospić momci iz ATJ Lučko, Merčepove skupine i Postrojbe za specijalne zadatke Morha nametnuli su se kao već iskusni borci u akcijama na Banovini, Pakracu, Plitvicama, Vukovaru, zaleđu Biograda na Moru. Odmah su uvidjeli da su branitelji malobrojni, slabo naoružani i loše organizirani. Zapovjednik obrane Peitel 5. rujna na sastanku u zapovjedništvu pokušavao je izložiti prijedloge sustava obrane koji je uključivao i uređivanje crte obrane izvan grada, prema Velebitu. To je razljutilo mladoga i nadasve hrabroga pripadnika MUP-a iz Merčepove skupine Jozu Schmucha, on je dao uhititi Peitela vezanjem policijskim lisicama, što pokazuje kakva je ozračje vladalo u to doba – predaja grada nije dolazila u obzir ni u snovima!
Svi ključni ljudi obrane Gospića na čelu s Antom Karićem (tu su bili Tomislav Merčep, Tihomir Orešković, Mirko Norac, Miro Laco, Davor i Branko Škara, Antonio Lekić, Ivan Drviš, Ivica Orešković, Davor Peitel…) sastali su se 7. rujna u motelu Velebno, razmatrali su stanje obrane grada i odlučili o novim kadrovskim rješenjima. Prvi čovjek gospićke policijske uprave postao je Ivan Dasović koji se do tada istaknuo na prvim crtama obrane (Karić je tu dužnost nudio Tihomiru Oreškoviću, što je on odbio.) Čelnik SZUP-a postao je Mirko Kasumović, a potvrđeno je i imenovanje već postavljenoga sekretara za narodnu obranu Jure Premuža. No glavni razlog ovoga sastanka bilo je imenovanje novoga zapovjednika obrane gospićkoga područja. Tihomir Orešković koji je bio na dužnosti tajnika Kriznoga stožera predložio je da to bude Boris Prebeg, ali se u dogovoru s Antonijem Lekićem izišlo s prijedlogom da tu najodgovorniju dužnost preuzme Mirko Norac, s čime se suglasio i Karić. Norac u prvi mah nije prihvatio taj prijedlog, smatrajući da nije dovoljno iskusan za tu dužnost, on sam je predlagao da to bude Miro Laco, međutim, u konačnici je imenovan zapovjednikom obrane, uz obećanje da će mu svi maksimalno pomoći kako Gospić ne bi pao u srpske ruke. Dotadašnji zapovjednik Peitel određen je za savjetnika Norcu, ali on je ubrzo napustio Gospić i otišao u Otočac gdje je kasnije imenovan zapovjednikom 133. brigade HV-a.
Srpski napadi na središte Gospića početkom rujna postajali su sve brutalniji, četnici su nasrtali prema mostovima na rijeci Novčici kako bi se spojili s uporištima JNA u zapadnom dijelu grada pod kontrolom hrvatskih snaga, a JNA se pripremala za proboj iz vojnih objekata. Svakodnevna razaranja, snajperi, topnički napadi i naleti jugoslavenskih zrakoplova utjecali su na osipanja branitelja grada, na položajima ih je ostajalo sve manje. Davor Peitel ranije je izvijestio Zagreb da Gospić ima 984 naoružana pripadnika policije i ZNG, međutim stvarno stanje bilo je sasvim drukčije. Gospić je napustila većina stanovnika, gotovo svi Srbi i većina Hrvata, mobilizaciju nije bilo moguće provesti jer nije bilo ni ljudi ni oružja. U takvim kaotičnim uvjetima zapovijedanje obranom preuzima Mirko Norac, izrazito hrabar mladi čovjek star 23 godine. On za prve suradnike postavlja momke koji su došli s njim iz Zagreba, a za zamjenika ostavlja Milana Čanića Biću koji je istu dužnost vršio i kod Peitela. O hrabrom Norcu već prvih gospićkih dana počele se kružiti priče da se radi o iskusnom borcu koji je obuku završio vani, u legiji stranaca, a za njegovo prezime svi su mislili da se radi o ratnom nadimku. Norac svojim primjerom ulijeva povjerenje ostalim braniteljima, stalno je na prvoj crti obrane.
Organizator gospićke obrane prije izbijanja otvorenoga sukoba Pajo Šimić nije prihvatio ponuđenu Norčevu suradnju i ubrzo napušta ZNG, u aktivnoj obrani grada sudjelovao je do potkraj rujna. Za razliku od Šimića, vod kojim je on zapovijedao, popunjen izrazito mladim i hrabrim ljudima, nastavio je ratovati vrlo uspješno, u njegovu su sastavu često u akcije išli Miro Laco, Davor Škara i dr. Istodobno dolazi i do ukidanja regionalnih kriznih stožera, ustrojavaju se općinski stožeri, a u Gospiću čelnu dužnost preuzima dr. Dražen Jurković kojemu dolazi i Pajo Šimić. Međutim, povjerenik Vlade RH za Liku Ante Karić na prijedlog tajnika Oreškovića ustrojava Operativni stožer koji preuzima ulogu u vojnim poslovima, Norac i Orešković uspostavljaju odličnu suradnju, sve se koordinira, crte obrane se drže, objekti JNA pod stalnim su nadzorom. Jedan od njihovih prvih suradnika za Oreškovića je napisao: “Ogromna je i iznimno značajna uloga Tihomira Oreškovića koji je kao tajnik Kriznoga štaba za Liku, uz prilično usporenoga, ali mudroga i lukavoga predsjednika Antu Karića, organizirao, poticao, a kad je trebalo zagalamio i oštrije nastupao, kako bi sve te nepovezane grupe i grupice branitelja i civilne vlasti kao i institucija u uvjetima općeg kaosa rata, uvezao i koordinirao, u cilju učinkovitijega funkcioniranja.
‘Srpska garda’ Vuka Draškovića u napadima na Gospić
Srpski napadi i pokušaji proboja i spajanja sa snagama JNA u zapadnom dijelu Gospića nisu rezultirali pomakom crte bojišnice pa im iz Srbije i BiH stižu pojačanja. Tako 9. rujna 1991. iz Beograda u Medak dolazi 128 pripadnika Srpske garde pod zapovijedanjem Đorđa Božovića Giške, paravojne postrojbe koju je organizirala stranka Srpski pokret obnove Vuka Draškovića. Njima je prota Sreto Medić održao molitvu u mjesnoj crkvi nakon čega su se priključili ostalim teroristima u napadu na grad. Ubrzo stiže još 78 gardista na čelu sa Zvonkom Osmanlićem, a iz Šipova u BiH; napadačima na Gospić dolazi u pomoć oko 400 četnika. Napadi postaju sve žešći, borbe se vode prsa u prsa, najgore je na Alarevu brdu, dijelu istočnoga Gospića u blizini rijeke Novčice. Tu se iskazalo junaštvo mnogih hrvatskih boraca, ističemo zasluge Mirka Norca, Mira Lace, Davora Škare, Branka Škare, Joze Schmucha, Nikole Rukavine Popa, Božidara Pettyja, Damira Kranjčeca Dide i dr., jasno da je još mnoštvo neimenovanih hrabrih branitelja MUP-a, ZNG- i HOS-a. Istodobno dok su vođene žestoke borbe na prilazu gospićkim mostovima, JNA je sve žešće tukla po gradu i položajima hrvatskih branitelja, posebno ističemo bolnicu koja se nalazila preko puta glavne vojarne i koja je svakodnevno razarana (o Gospićka bolnica organizaciji saniteta i ulozi zdravstvenih djelatnika u jednom od nastavaka).
General JNA Rašeta i nizozemski diplomat u misiji ‘smirivanja’ stanja
U Gospić 10. rujna 1991. dolazi zamjenik zapovjednika 5. vojne oblasti JNA general Andrija Rašeta u pratnji predstavnika Europske zajednice, nizozemskoga diplomata Henryja Wijnaendtsa. Razgovori se vode u glavnoj vojarni, cilj je stabilizacija stanja, primirje. Izaslanstvo je obišlo hrvatske položaje u gradu i okolici, upoznalo se s razmjerima stradanja grada, međutim već nakon njihova odlaska Srbi su nastavili s granatiranjem i stalnim napadima tako da nije bilo velike koristi od njihova dolaska. Toga dana poginuo je pripadnik MUP-a Milan Frković, a 13. rujna život je izgubio Zdenko Ružić iz 118.brigade ZNG. Istodobno na srpskoj strani bilo je devet poginulih terorista (prema njihovim izvorima: Milan Plećaš, Mile Galović, Vasilije Vujin, Milan Delić, Nebojša Simić, Dragan Đaković, Nikola Nikšić, Dušan Mazinjanin i Miodrag Ostojić). Ovaj odnos ljudskih gubitaka pokazuje da je došlo do sređivanja stanja u organizaciji hrvatske obrane, što će se vidjeti u nastavku ovoga feljtona. U sljedećem nastavku donosimo priču o zauzimanju objekata JNA te veličanstvenoj akciji oslobađanja istočnoga Gospića i deblokadi Bilaja i Ličkoga Ribnika.
(nastavit će se)