“Je li čaša poluprazna ili polupuna?” naslov je teksta na blogu Adekvatna teologija koji potpisuje dr. sc. Bruno Petrušić, a u kojem komentira nedavne medijske istupe riječkog nadbiskupa Mate Uzinića. Prenosimo najvažnije naglaske iz teksta, a u cijelosti ga pročitajte na gornjoj poveznici.
Gleda li Crkva na svijet kao na polupunu ili polupraznu čašu – pitanje je, dakle, je li Crkva optimistična ili pesimistična kada je njen odnos prema svijetu (ili odnos svijeta prema njoj) u pitanju?
Ljudi se svrstavaju u progresivno ili tradicionalno krilo Crkve. Dijele se na one koji zagovaraju tolerantnu Crkvu prilagođenu svijetu u kojem živi i djeluje, i na one koji zagovaraju Crkvu koja je čuvarica Istine koju treba štititi i braniti od neprijateljskoga svijeta. Prvi su optimistični kada je u pitanju odnos Crkve prema svijetu; drugi su pesimistični. Prvi smatraju i zahtijevaju da se Crkva otvara, razvija svoj nauk i ide u korak sa svijetom. Drugi smatraju i zahtijevaju da Crkva ostane zatvorena kako bi u ovim kriznim vremenima sačuvala Polog vjere od sekularnih krivovjerja i da radi otklon od svijeta. I sad znam da nisam pravedan, i vjerujem da će mi obojica oprostiti, ali bih ja ova dva krila prispodobio dvojicom ljudi koje iznimno poštujem i cijenim: biskupom Matom Uzinićem i don Jozom Mužićem. Oni koji ih poznaju, lako će ih svrstati u krila Crkve kojima pripadaju. Iako vjerujem da se niti jedan ni drugi (niti ih ja tako vidim) ne vide u tim krilima. Takva je percepcija eklezijalne javnosti – u to sam poprilično siguran.
I naravno da nije moguće da jedan ovakav tekst prođe bez spominjanja 2. Vatikanskog koncila koji stoji u temelju ovih različitih perspektiva na jednu te istu čašu/svijet. (…)
Da. Crkva treba biti otvorena svijetu i treba odustati od proklinjanja jer dijalog jest jedini put do Istine. Istine koju Crkva treba navijestiti svijetu. I trebamo biti svjesni da dijalog nije cilj ili kraj puta. Cilj je Istina, a dijalog je samo metoda ili put. E sad, tu postoji i teološki problem jer nam je Gospodin rekao da je on Put (dijalog), Istina i Život. Pa mnogi uzimaju ovo kao opravdanje inzistiranju na dijalogu kao cilju. Smatram da su u krivu jer na taj način širom otvaraju vrata relativizmu što nije niti dobro niti poželjno.
Da. Crkva treba inzistirati na naravnom zakonu, no u istom trenutku treba biti svjesna da svijet više ne mari za narav niti za naravni zakon. Svijet ima svoju antropologiju koja nije kompatibilna više s teološkom antropologijom. U toj antropologiji sekularnog svijeta ne postoji narav (ljudska narav) nego postoji samo pojedinac kao individua i njegove želje i osjećaji. Pa ako je takva situacija, onda nam naravni zakon više ne može biti polazišna točka društvene zajednice. Znači li to onda da nemamo zajedničku polaznu točku? Mislim da znači. I zato mi katolici moramo inzistirati na dijalogu, slušanju i razgovaranju sa svijetom kako bismo taj svijet mogli „spustiti“ na zajedničku razinu, zajedničko tlo, zajedničku polaznu točku. I mislim da je to moguće, ali pri tome trebamo koristiti inkarnacijsku logiku kenoze.
Da. Crkva treba prilagoditi liturgiju „običnom malom katoliku“ i dalje razvijati svoj socijalni nauk. No, prilagodba liturgije nije tu da bude svrha sama sebi ili da bude svrha običnom malom katoliku. Svrha i cilj liturgije je vršiti djelo našeg otkupljenja očitujući Kristovo otajstvo i izvornu narav prave Crkve u kojoj je ljudsko upravljeno ka i podređeno Božjemu. (SC 2) A razvoj socijalnog nauka Crkve treba konačno uključiti u sebi i kritičku analizu (što se čini, ali ne sustavno i ne drastično) razvoja svijeta i globalnog društva posljednjih pedeset godina, te, rekao bih, ublažiti artikulirani optimizam prema sekularnom svijetu i društvu, nadasve prema međunarodnim institucijama koje su potpuno izokrenule svoju utemeljiteljsku logiku i smisao postojanja.
Rekavši to nije mi do kraja jasno odakle papa Franjo ili biskup Uzinić crpe optimizam kada je u pitanju odnos Crkve i svijeta. Mislim, jasno mi je odakle crpe optimizam (Bog ravna poviješću i Bog jest Pobjednik – no, to je eshatološka a ne unutar svjetska kategorija), ali ne vidim teološkog opravdanja za taj optimizam ako se u obzir uzme stanje u svijetu u kojem vlada relativizam, materijalizam, hedonizam i konzumerizam. Društveni kontekst se bitno promijenio u posljednjih pedesetak godina, pa je možda došlo vrijeme da revidiramo optimizam prema svijetu? Jer mi se čini da ovakav način djelovanja i komuniciranja dovodi do pomutnje unutar Crkve. Ljudi su zbunjeni. Pogledajte samo društvene mreže i komentare nakon gostovanja biskupa Uzinića u Nu2. Rovovi ovih dvaju krila se samo dodatno utvrđuju i ljudi zbijaju redove. Na taj se način riskira rasap katoličke vjere. (…)
Događa li se to da ovaj (pretjerani) optimizam kojega artikuliraju papa Franjo i biskup Uzinić postaje prijetnja zajedništvu, egzistenciji jednog stada? Nadam se da se to ne događa. Ali zbunjenost ljudi u tom stadu svakako zabrinjava. Ovdje nas može umiriti obećanje koje nema eshatološki karakter, a odnosi se na vrata paklena koja neće nadvladati. To označava unutar svjetsko, povijesno obećanje.
Što onda s idejama koje biskup Uzinić promovira u javnosti? Mogu se naći jasni i eksplicitni popisi „upitnih izjava i ideja“ biskupa na društvenim mrežama, pa ih ovdje neću navoditi. Meni se čini da mi obični mali katolici moramo kao prvo moliti za naše biskupe i svećenike. Ako i koliko molimo, onda možemo i toliko biti mirni da će sve biti dobro. Druga stvar je pristupati njima i njihovim izjavama u dobroj vjeri. A to znači da, ako se meni čini da je biskup tu rekao neku herezu ili nešto krivo, onda moram preispitati sebe i svoje katoličanstvo. Ako i nakon preispitivanja postoje prijeporne točke, trebam razgovarati s nekim teološki obrazovanijim od mene (bio to župnik, svećenik ili laik teolog – pa čak i časna sestra ili teologinja) kako bih vidio kakva je situacija, a ako i nakon toga bude nejasnoća, trebam se skupa s tim župnikom/svećenikom/časnom sestrom/teologom javiti biskupu kako bismo to doveli na čistac. Znam da je ovo utopistički scenarij i da ovaj posljednji korak stvarno nije izvediv (i sam sam u takvoj situaciji da ne mogu doći do biskupa iako sam, barem javno percipiran kao katolički aktivan teolog), ali možda steknemo jasnoću i sigurnost da je sve ok u prvom ili drugom koraku… U svakom slučaju dobro je uložiti u sebe i svoje znanje i iskustvo čitajući teološke knjige i sudjelovati u liturgijskom životu župne zajednice. I naravno, razgovor s braćom i sestrama kako bismo se uzajamno podržavali u ovom hodu prema vječnom životu. Pri čemu iskreni i otvoreni razgovori s onima koji ne idu u istom smjeru kao i mi, ne mogu škoditi – ako smo sigurno Kristovi.