Prije trideset i dvije godine, dana 25.6.1991. Hrvatska stranka prava službeno je osnovala Hrvatski obrambeni savez, skraćeno HOS, kasnije nazvan Hrvatske obrambene (ponekad i oružane) snage, piše Tanja Belobrajdić za Direktno.hr
Hrabro se odazvavši apelu za pomoć, u obranu Vukovara uputilo se pedeset i osam pripadnika HOS-a porijeklom iz cijele Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine te onih koji su do početka Domovinskog rata živjeli ili privremeno radili u nekoj drugoj državi, poput Švicarske, Austrije, Njemačke itd. U grad na istoku Hrvatske, koji se do tada gotovo potpuno nalazio u okruženju, kroz kukuruze, pod okriljem noći, ušli su u tri grupe, u prvoj, najvećoj, 26./27.9.1991 njih četrdesetorica, pod zapovjedništvom Roberta Šilića – Rore.
Druga grupa od četrnaest pripadnika HOS-a, od kojih će većina ostati u Bogdanovcima, selu šest kilometara udaljenom od Vukovara, doći će 29. rujna te sljedeći dan, 30. rujna 1991. još četiri hosovca.
U Vukovaru, pripadnici HOS-a će u svoju postrojbu primiti braniteljicu Violetu Antolić i branitelja, pravoslavca, Gorana Kitića, jer su s njima bili od prvog do posljednjeg dana te u Bogdanovcima, tada tek osamnaestogodišnjeg Ivicu Jurčana.
Tijekom Bitke za Vukovar i u obrani Bogdanovaca, u direktnoj borbi ili u četničkoj odmazdi nakon sloma obrane grada te u pokušajima proboja, poginulo ih je gotovo pola, njih dvadeset i petorica, računajući i Gorana Kitića, dvadeset i šest, a od ukupnog broja, samo trojica nisu bila lakše ili teže ranjena. S današnjim danom, pripadnici HOS-a, branitelji Vukovara, kao nestali, iako je njihova sudbina izvjesna, vode se Jean Michel Nicolier, Duško Smek Bosanac i Jadranko Anić Antić – Šnicla.
U spomen na njihovu hrabrost i žrtvu, podsjećamo na priče o nekima od njih.
Robert Šilić – Rora; I Vukovar je umirao s Robertom
Odrastanje Roberta Šilića, zapovjednika pripadnika HOS-a iz Vukovara, obilježit će ubojstva bliskih članova obitelji na Križnom putu. Njegov djed, dva djedov brata te dva bliska rođaka, živi će dočekati kraj Drugog svjetskog rata, ali se nikada neće vratiti kući niti će se saznati mjesto njihova ubojstva, kao ni mjesto posljednjeg počivališta. Odrastajući u vjeri i domoljublju, Robert Šilić među prvima će se priključiti organiziranju obrane domovine.
Godine 1987., u potrazi za poslom Robert će šest mjeseci boraviti u Švedskoj, potom će se vratiti u BiH, te nakon nekoliko mjeseci otići u Australiju. Iz Australije, gdje se povezao s emigracijom, vratit će se 1989. i otići u Austriju. Njegov brat, Miro Šilić će ispričati:
“Od Roberta sam bio mlađi osam godina i otac i on nisu preda mnom htjeli razgovarati o ozbiljnim stvarima. Ipak, radoznao, nastojao sam čuti o čemu razgovaraju. Robert je tati rekao da će se Hrvatska uskoro odcijepiti, čak je pogodio i koje će države prve priznati njenu samostalnost. Otac se zabrinuo zbog takvih izjava i rekao mu je da ne govori to i da pazi da ga netko ne čuje. Ipak, Robert se uključio u nabavku prvog naoružanja. Obitelj ga je sve manje viđala i sve rjeđe čula. Posljednji put je to bilo za Božić 1990., a zadnji put su ga čuli u lipnju 1991. kada je javio kako neće moći doći na svadbu bliskog rođaka”.
Iz ratnog puta Roberta Šilića, Robija – kako su ga zvali suborci, a neki su ga poznavali i po prvom nadimku “Armbrust”, ostat će zapisano: “Robert Šilić obučavao se u kampu HOS-a -a Sloveniji, a u obučnom kampu Hrvatskih obrambenih snaga u Bosiljevu bio je instruktor. Šilić je bio stručnjak za eksplozive i obučavao je vojnike u taktikama borbe protiv oklopnih snaga, također je objašnjavao pravila postavljanja prepreka i mina. U Zagrebu, u sastavu HOS-a, sudjelovao je u zauzimanju vojarni JNA ‘Borongaj’ i ‘Maršalka’. Na vojarni ‘Borongaj’, pozvao je vojnike JNA da se predaju, prijeteći da će zgradu raznijeti i uništiti je do temelja. Također se borio u Bariloviću, Mejaškom selu te u Topuskom. Nakon ubojstva i pogreba načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika, Šiliću je povjereno zapovjedništvo vukovarske satnije HOS-a s kojom je 26. 9. 91. otišao za Vukovar. Vukovarska satnija HOS-a, koja je bila obučena u Sloveniji i Bosiljevu, borila se osim u Vukovaru i u Bogdanovcima”.
Miro Šilić će ispričati: “S obzirom na to da se brat nije dugo javio, otac je ostao u šoku kad je na televiziji čuo njegov glas kako poziva JNA na predaju. Probao je preko jednog rođaka saznati gdje se Robert nalazi, ali nije u tome uspio. Znali smo da je negdje na bojištu, ali smo se nadali kako nije baš u Vukovaru…”
O svome zapovjedniku, pripadnik vukovarskog HOS-a Damir Markuš Kutina, posvjedočit će: “Robert Šilić je bio ekspert za eksploziv. Jednom mi je prilikom objašnjavao protutenkovsku minu. Držao ju je i objašnjavao kao da govori o djevojci, takvu pažnju i znanje nisam doživio osim s njim. Konjic, mjesto o kojem je s ljubavlju pričao, mjesto odrastanja i mjesto koje je često spominjao, da ga ne bi mi ostali slučajno zaboravili, je mjesto koje je dalo heroja, o kojem mi preživjeli možemo svjedočiti. Treba imati hrabrosti stati ispred tenka primjerice, nišaniti i riskirati hoće li on biti brži, ali od njegovog pogotka se ne ostaje živ. Robi je puno puta to izveo, što u Bogdanovcima, što u Vukovaru”.
Prvi put, Robert Šilić ranjen je 16. listopada ’91. u tadašnjoj Kraševoj ulici. Od gelera granate koja je pala u neposrednoj blizini, Šilić je višestruko ranjen u obje noge, no nakon previjanja, ostao je na položaju sa svojim suborcima i dalje pružajući žestok otpor neprijatelju.
Dana 11. studenog 1991. dok su se odvijale posljednje, očajničke bitke na Sajmištu, zbog brojnih ranjenika po koje nije dolazila pomoć, Robert Šilić i braniteljica Silvana Mijić krenuli su prema centru vidjeti što se s vozilom koje su nestrpljivo čekali, dogodilo. Silvana Mijić će ispričati: ” Iako su granate cijelo vrijeme padale, pretpostavljam da su nas vidjeli s brda, te današnju Teslinu ulicu kojom smo se spuštali zasuli minobacačkim granatama. Robert me je gurnuo prema tlu, pa iako sam i sama bila višestruko ranjena, on je prošao puno gore. Oboje smo izgubili svijest, no ja sam se prva povratila iz nesvjestice i uspjela dozvati branitelje koji su se spuštali iz Preradovićeve ulice. Sjećam se da je među njima bio i Stipo Šeremet koji je Motorolom pozvao pomoć. Prvo su mu rekli kako nema vozila, no on nije odustajao, zvao je, inzistirao, svađao se i naposljetku je jedno vozilo došlo. Odvezli su nas u bolnicu, oboje smo odmah operirani, na žalost, nakon dva dana, Robert je podlegao ranama.
U knjizi “58” HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, Damir Markuš – Kutina će zapisati: “Nikad neću zaboraviti jauke ranjenih koji su odzvanjali podrumom bolnice, kad sam došao pogledati kako su naši ranjeni hosovci. Nije bilo adekvatnih lijekova, pa su trpjeli strašne bolove. Miris krvi (do tada nisam ni znao da krv ima miris), osjet smrti. Došavši do mjesta, kreveta, gdje je ležao Robi, zatekao sam drugog nepoznatog ranjenog čovjeka. Nije mi bilo jasno, pa sam medicinsku sestru pitao za hosovca Robija – “Znate, onaj iz Konjica, jak, crn, Šilić se preziva”. Gledala me kao s nekom nelagodom, i nakon kraćeg vremena rekla da je umro od posljedica ranjavanja. Okrenula se i otišla, a ja sam ostao ukopan. Više nisam čuo ranjene koji zapomažu, nisam osjetio miris krvi, smrti, nisam nikog vidio. Robija nema više, nema prvog zapovjednika, nema mi tko pričati o Konjicu, nema mi tko tako znalački govoriti o eksplozivu, nema visokog, crnog, ponosnog Hercegovca, nema bojovnika i ratnika, Robija”.
Doktorica Vesna Bosanac o Robertu je rekla: “Tužno je i teško bilo promatrati Robertov kraj, ostao bi živ da smo u bolnici imali dovoljne zalihe krvi. Tih dana i hrvatski Vukovar umirao je zajedno s Robertom.”
Kada je Robert Šilić – Rora, prvi zapovjednik pripadnika HOS-a Vukovar poginuo braneći Vukovar i Hrvatsku, imao je samo dvadeset i četiri godine.
Rudolf Vuković – Senzen; Takav te igrač neće iznevjeriti…
Kada je postalo jasno kako je ratni sukob neizbježan, Rudolf Vuković koji je već bio član HSP-a, nakon što je s prijateljima i susjedima držao tzv. straže po mjesnim zajednicama, želeći aktivnije pomoći obrani Domovine, prijavljuje se u ratni stožer HOS-a u Starčevićevom domu u Zagrebu. U rujnu 1991. godine sudjeluje u osvajanju vojarne JNA u Borongaju, gdje suborcima već tada upada u oči po svom hrabrom, ali hladnokrvnom držanju te ubrzo, s ostalim dragovoljcima HOS- a odlazi na vukovarsko ratište.
U knjizi HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, Damir Markuša, ostat će zabilježeno: “Dolazeći u Vukovar, 27. rujna 1991. godine, nitko od nas nije ni slutio da ulazimo u ratni pakao, koji sve jačim napadima JNA poprima apokaliptične razmjere. Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku, a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatskoj neovisnosti…” O Rudolfu Vukoviću, Markuš će posebno istaknuti: “Fajter iz Sesveta. Ulijevao je samopoštovanje samom pojavom. Neprijatelj ga je također dobro upoznao. Nosio je pumpericu i bio iznimno snalažljiv u bliskoj borbi. Bilo je vrlo sigurno ratovati uz njega, jer je uvijek znao naći najbolje rješenje u problematičnoj situaciji. U tim nadrealnim mjesecima, on je odudarao, djelovao je mirno, staloženo, kao da uopće nije rat, kao da je na odmoru. U jednoj od akcija, Senzen je reagirao tako munjevito, da mi do dana današnjeg nije jasno kako je uspio tako se snaći. Odbili smo napad, krenuli za njima da “počistimo” što je ostalo ili se “izgubilo”;. A ta su čišćenja bila prepuna neizvjesnosti, svašta se u njima znalo događati. Taj put, četnik ili je zaostao ili se nije snašao, ali ostao je u jednoj od prostorija kuće. Prošao sam hodnik, na brzinu pogledavši lijevo-desno, ali nisam primijetio ništa opasno, sve dok nisam začuo poznati zvuk pumperice. Smrznuo sam se u prvi mah, ne znajući što se događa. Rudolf nije prošao hodnikom kao ja, skužio je da nekog ima u prostoriji, napunio ga sačmom i viknuo mi da idemo dalje. Meni je trebalo ipak nešto vremena da se pokrenem, jer spasio mi je život. Tek kad je akcija završila, shvatio sam kako sam bio blizu smrti…”
Igor Široki, te ratne jeseni gotovo dječak, jedan od najmlađih pripadnika HOS-a, prisjetit će se Rudolfa Vukovića: “I da želim, ne bih ga mogao zaboraviti. Bio je poseban, osebujan, kao da ga sad vidim u kožnoj jakni s resama, sa šeširom na glavi i puškom pumpericom u rukama. Pod okom, imao je istetoviranu suzu, što u ono vrijeme nije bilo uobičajeno i nosio je plavu traku oko glave. Senzen je pripadao malom broju ljudi koji su više puta ranjavani i uvijek su se ponovo i ponovo vraćali na prvu crtu. Zapravo, on otamo nije ni odlazio, nakon svakog ranjavanja, povukao bi se u jednu kućicu nešto niže od našeg položaja i čim bi vidio da ne mora otići u bolnicu, ponovo bi došao… Sve do tog, posljednjeg ranjavanja… Nevjerojatan lik, nevjerojatan, doista… Hladnokrvan, kao da nije imao emocija… A način na koji je uskakao kroz prozore, kako je ratovao, mislio sam da tako nešto ima samo na filmu… I danas imam njegov vojnički prsluk koji mi je nakon jednog ranjavanja dao, kao da je znao da on neće izaći u njemu… Čuvam ga… Govoriti o Senzenu, a uz njega ne spomenuti Samoborca i Ivana Brdara, bilo bi suludo, njih su trojica non stop bili zajedno, a vrsni, vrsni ratnici. Često sam pomislio, da se slaže najbolji vod na svijetu, njih bi trojica sigurno bili unutra…”
A Nikica Burić – Samoborac, s posebnim riječima opisat će Rudolfa: “Ratnik. Baš kad za nekog kažeš ‘ratnik’, Senzen je to bio. Nenametljiv, malo je govorio, ali izdvajao se u svakom smislu, nisi ga mogao ne primijetiti. Nešto stariji od drugih momaka, iskusniji, odmah sam ocijenio da je mangup. Staložen, mrtav – hladan, najhladnokrvniji kad je bilo najgore, inteligentan. Možda ga je i bilo strah, ali to nije pokazivao… Iako sam ih upoznao tek u Vukovaru, Ivan Brdar, Senzen i ja, bili smo nerazdvojni. Posebni su to bili ‘igrači’, znao si da te neće iznevjeriti, nije bilo šanse da te ostave ili se povuku. Brdar i ja smo planirali akcije, a Senzen bi se samo stvorio, bili smo uigrani kao da smo godinu dana zajedno bili na obuci. Tog 12. listopada, u večernjim satima, u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice, Ivan Brdar, Željko Herceg – Đero i ja, išli smo u akciju, no u jednom trenutku smo otkriveni i iznenada su zapucali na nas. Ja sam bio u sredini, čudno, nije me ništa pogodilo, no Brdar je ranjen smrtno, izdahnuo mi je na rukama… U tom ludilu, nisam znao da je među suborcima koji su nam prihrlili u pomoć i Senzen ranjen, čuo sam to tek nakon dva sata kad sam se vratio iz bolnice gdje smo odnijeli Brdara… Takve je ratnike bilo teško nadoknaditi… Posljednji put, vidio sam ga u bolnici nekoliko dana prije pada grada… Pamtim još onaj njegov isti, hladnokrvni osmijeh…”
Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu, Rudolf Vuković – Senzen zarobljen je i s ostalim ranjenim braniteljima i civilima deportiran na stratište Ovčara, gdje su nemilosrdno likvidirani.
Njegova sedam godina mlađa sestra Ljiljana Vuković, ispričat će: “Dana 6. studenoga, primili smo telegram… Kojim nam je putem stigao, ne znam, ali u njemu je pisalo – ‘Pozdravlja Vas Rudolf’… To je bila jedina vijest, jedini glas o njemu, ali i nada… Nakon sloma obrane grada, čuli smo da je bio ranjen, da je u bolnici, nadali smo se i dalje… Raspitivali smo se, pisali Crvenom križu, odlazili na razmjene… Otac je tada još bio živ, preuzeo je to sve na sebe, bio je aktivan u različitim udrugama preko kojih su i drugi ljudi tražili svoje najmilije… A onda, nakon sedam godina, na vratima su nam se pojavili neki ljudi… Pozvali su nas na Zavod za sudsku medicine na Šalati… Mama je već prije bila dala krv za DNA i rekli su nam da je 99 posto pouzdana identifikacija… Pokazali su nam fotografije, ali na njima su bile samo kosti… Sjećam se u čemu je moj brat otišao, u čemu sam ga ja posljednji put vidjela, no tko zna u čemu je odveden na stratište… Moga Bracu, tako sam ga zvala… Pogubljen je dva dana prije tridesetog rođendana…”
Rudolfov sin Valentino imao je tada samo dvije godine, a oca pamti po priči obitelji i njegovih prijatelja i suboraca:
“Kad čujem stihove
… Otiš’o je pijetli kad se bude, kao da u šetnju nekud kreće, otiš’ o je s mirisima jutra, dal’ je znao da se vratit neće..
sve se u meni pokrene, lomi… Danas moj sin nosi njegovo ime… Rudolf…”
Imena pripadnika HOS-a, heroja poginulih ili nestalih tijekom Bitke za Vukovar su:
Robert Šilić – Rora, Zdravko Špalj – Papundek, Ivan Brdar, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Željko Delić – Švico, Mladen Amstrong – Grof, Nikola Bogojevević – Dugi Nidžo, Anđelko Sakač – Niger, Anto Šarić, Zoran Antunović, Zdravko Bezuk, Dubravko Rusek, Tomislav Lesić – Dok, Pavao Spudić – Dado, Ohran Merić, Vid Ivanić, Dragan Granić, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašić – Tihica, Dragan Peša – Šiljo, Rudolf Vuković – Senzen, Ivan Krajinović – Ićo, Jean Michel Nicolier, Jadranko Anić Antić – Šnicla, Duško Smek Bosanac i Goran Kitić – Kitara.
Vječna im slava i hvala. Nismo ih zaboravili.
*Tekst je nastao u okviru projekta “Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.