Običaj je da se o mrtvima govori samo dobro, pa su i mediji ovih dana puni hvalospjeva Inoslavu Beškeru, eruditu, intelektualcu, i novinaru, koji je 29. lipnja umro u Rimu, gdje je dugo godina i živio. Prijatelji i kolege ga opisuju kao obrazovanog i inteligentnog čovjeka, vrsnog novinara, i dragog prijatelja. I sve je to uglavnom točno. Kako je i običaj kad umre istaknuta osoba povezana s jugoslavenskim tajnim službama, problem je ono što se prešućuje. Mi ipak smatramo da nije u redu prešutjeti i onaj drugi aspekt djelovanja Inoslava Beškera: Još kao sedamnaestogošnji srednjoškolac učlanio se u Partiju i kao njezin pouzdan kadar brzo je napredovao u novinarskoj karijeri – od urednika i ideološkog nadzornika u omladinskom glasilu „Polet“, suradnika SDB-a u „Vjesniku“ i kasnije specijalnog dopisnika iz Rima. Radio je za gotovo sve veće novine u Hrvatskoj – pored Vjesnika tu su i Večernji i Jutarnji list, Globus…
No valja se prisjetiti: Radenko Radojčić, nekadašnji službenik CK SKH i suradnik KOS-a, a na kraju i vodeći član subverzivno-obavještajne i terorističke skupine „Labrador, kada je uhićen od strane hrvatskih vlasti, dao je opširnu izjavu u kojoj je govorio i o Inoslavu Beškeru kao suradniku Udbe i KOS-a: „Inoslav Bešker – dopisnik ‘Vjesnika’ u Rimu. Već sam kazao, da je Ante Barišić (službenik zagrebačke Udbe) držao na vezi Inoslava Beškera. U Beogradu, u razgovoru s Rakočevićem (Slobodan, jedan od šefova KOS-a u Beogradu), a mislim da je bio prisutan i (Dušan) Vilić, spomenut je Bešker, na što je Rakočević rekao, da je to ‘Oliver’ (pseudonim suradnika). Ovu naznaku Rakočevića, shvatio sam kao povezivanje s nekim podacima, koje je od ‘Olivera’, već prije dobivala služba RV i PVO (…)
Ja se sjećam više dokumenata kojima je izvor suradnik ‘Oliver’, a kojeg je držao Barišić na vezi, te mislim da je kao suradnika na vezi držao i novinara Mladena Malija. Ovo ističem radi sljedeće činjenice. S oba suradnika, ‘Oliver’ – novinar Inoslav Bešker i Mladen Mali, bila je u kontaktu i Služba sigurnosti JNA, što sam saznao u vrijeme boravka u Beogradu u razgovoru sa Slobodanom Rakočevićem, načelnikom “Odelenja bezbednosti RV i PVO”, što je nedvosmisleno i višestruko potvrdio Radenko Radojčić, sin Srbina Rade i Hrvatice Barbare, rođen u Zagrebu 9. srpnja 1952.”
Nije to iznenađenje nekom tko je podrobnije pratio njegovo pisanje. Bešker je bio novinar sa stavom, i na stav je svakako ima pravo, no i novinar koji je često vrlo tendenciozno i zlonamjerno podmetao kako Rimokatoličkoj crkvi, za koju je bio “stručnjak”, tako i Hrvatima, pa i brojnima drugima. Nerijetko je imao dvostruke kriterije: Primjerice, nedugo pred smrt, obrušio se na talijansku premijerku Meloni optuživši je da želi Hrvatima oteti Istru, Rijeku, i Zadar, jer jer objavila poruku Talijanima u povodu Dana oslobođenja u kojoj je pored ostalog navela kako “valja podsjetiti da je, dok su toga dana milijuni Talijana ponovno počeli uživati u slobodi, za stotine tisuća naših sunarodnjaka iz Istre, Rijeke i Dalmacije započeo drugi val pokolja i drama egzodusa s njihovih prostora”. Bešker je napisao da zapravo žali za granicama Italije koje bi obuhvaćale i Istru i Dalmaciju, iako ona apsolutno nigdje ništa nije spomenula što bi se moglo dovesti u vezu s tim. Ali je Bešker to zaključio temeljeg toga što se u talijanskom zakonu o Danu sjećanja iz 2004. – koji niti ima veze s Meloni niti s Danom oslobođenja, to je posve drugi datum – spominje da se Danom sjećanja želi održati sjećanje na žrtve jama, ali i “egzodus iz svoje zemlje Istrana, Riječana i Dalmatinaca nakon Drugoga svjetskog rata te na još složeniju povijest istočne granice”.
No posve drugi stav o granici je Bešker zauzeo godinama ranije. “Ulog u toj svađi je zapravo beznačajan, čak i za Sloveniju, kamoli za Hrvatsku. I moralno krajnje dvojben: dvije države se spore oko teritorija i akvatorija koji su stekle „etničkim čišćenjem“: do 1945. tu su se i Slovenci i Hrvati mogli brojiti na prste. Da je malo ukusa, bili bi tiši i jedni i drugi”, naveo je svojevremeno u Globusa o slovenskim aspiracijama na Savudrijsku valu, kad je to bilo aktualno. Dakle, kad mu je odgovaralo napasti Meloni i predstaviti Italiju kao neprijatelja Hrvatske, onda je obilježavanje fojbi fašizam, za kojeg je izravno optužio Meloni: U drugim nekim situacijama, Hrvatska je te svoje svete granice, koje Meloni ugrožava, stekla “etničkim čišćenjem Talijana”. Teze su posve suprotne, a autor im je – isti.
Treba se prisjetiti i nekih drugih tekstova koji se ne uklapaju u image sofisticiranog i principijelnog intelektualca, više vuku na agitpropovca: Recimo, izrugivanje svakog poteza Kolinde Grabar Kitarović, silni trud da se tadašnja predsjednica javnosti prikaže kao obična cirkusantica, što je često prelazilo sve granice dobrog ukusa, primjerice u tekstu “Po što Predsjednica ide u Vatikan, hoće li biti riječi i o Međugorju”.
Bešker je bio principijelni demokrat i protivnik kvislinškog režima u NDH, ali deficit demokracije u vremenski puno bližoj SFRJ nikad nije problematizirao, kao ni Titov odnos prema Staljinu u ratnim godinama. Ovih dana kruži i njegov tekst iz pradavne 1985., u kojem se obrušio na tadašnjeg nadbiskupa Kuharića zbog simpatija za Stepinca, za kojeg je rekao da su o njemu “sud i javnost rekli svoje”. Sud je doduše bio komunistički revolucionarni. A javnost je rekla ono što je tada morala reći da ne zaglavi na robiji: Danas je malo drukčije. Napisao je da se “Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka”, iako je poznato da je Stepinac ne samo bio oporba ustaškom režimu i n na rubu toga da i sam strada, nego i odbio biti Titov privatni nadbiskup. Napisao je i da je “harangirao u pastirskom pismu protiv narodne vlasti”, što je sintagma koja se nikako ne uklapa u image intelektualca neovisnih nazora, već je čisto ulizivanje tzv. “narodnoj vlasti” koja ne samo da nije bila narodna, nego je te 1985. bila pred raspadom.
Svoj tekst Bešker je završio riječima: “No, ako je sve to za kardinala Kuharića pravednost, onda više nije u pitanju Stepinac kao političar, kolebljiv, nesposoban i napokon zločinac, koji je već davno povijesno i faktički pokopan, nego baš takav Stepinac koji u antikomunizmu ne preže ni od zločina – kao moralni uzor što ga predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije o jubilarnoj obljetnici pobjede nad fašizmom nudi vjernicima.
A to zaista više govori o kardinalu Kuhariću nego o Stepincu.” Mi bismo rekli da taj tekst isto tako više govori o Beškeru nego o Kuhariću i Stepincu zajedno.
Ni podmetanja Hrvatima kao naciji mu nisu bila strana. U Slobodnoj Dalmaciji je svojevremeno napisao tekst naslovljen: “Epohalan uspjeh hrvatske katoličke homofobne kulture: Hrvatica otprije poznata policiji po svojim homofobnim ispadima u Belgiji inicijatorica je i sudionica brutalnog premlaćivanja talijanskoga crtača stripova Maura Padovanija (47) i njegova muža Toma Freemana (59), oboljeloga od Alzheimerove bolesti (što su napadači znali ali nisu marili). Freemanu je bolest dijagnosticirana prije tri godine, „on je sada poput djeteta“, kaže Padovani.”
Bešker je međutim tada napisao cijeli traktat u stilu naci-propagande, možda ga čak i prepisao od njih, samo je je „Židovi” zamijenio s „Hrvati” a „Judaizam” s „katolička vjera” pa je to premlaćivanje pripisao kulturi i vjeri Hrvata. ”
“Belgijski izvori kažu da je duša homofobnog para bijesna žena, Hrvatica, a da je njezin muž, poveći Bugar, bespogovorno sluša”, zaključio Bešker u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno, ni Bugarin ni njegova supruga nisu imali baš nikakve veze s Hrvatskom, niti je itko od njih rođen niti je živio u njoj, i Bugarin i supruga su bili – Romi. Samo što je ona iz nekog razloga imala hrvatsko državljanstvo.
A sve to ipak baca malo drukčiju sliku na erudita i intelektualca. Jer, erudicija i inteligencija nisu isto što i elementarno poštenje i ljudskost. A koliko god netko bio kvalitetan kao novinar, ako je radio za komunističku tajnu policiju, to ga ipak diskvalificira kao relevantnu povijesnu osobu, i naročito kao relevantnu osobu za Hrvatsku.