Na današnji dan u mjestu Miranje Donje 1991. ubijen je Miro Barešić. Miro Barešić rođen je u Šibeniku 10. rujna 1950. godine te je bio hrvatski politički emigrant koji je velik dio svog života proveo van domovine. Već kao mladić suprotstavio se jugoslavenskom komunističkom režimu te je odbio služiti vojni rok u JNA smatrajući kako su Hrvatima ugrožena ljudska prava, zbog čega je osuđen na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.
Nakon odsluženja kazne pobjegao je iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog narodnog otpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, Vladimira Rolovića 7. travnja 1971.
Vladimir Rolović nije bio prosječan diplomat i običan veleposlanik. On je bio provjereni partizanski kadar, „oficir” zloglasne OZNA-e i zapovjednik komunističkog mučilišta Goli Otok, pričuvni generala-major JNA. On je došao u Švedsku po specijalnom zadataku jer se tamo okupljala „opasna ustaška emigracija”, kako su komunisti zvali sve hrvatske borce za slobodu.
O tim je zbivanjima sam Miro Barešić rekao sljedeće: „Upravo u to vrijeme u Švedsku stiže za veleposlanika Vladimir Rolović poznat pod nadimkom „Crni Vlada”. Čim je došao odmah je zaprijetio da će „srediti” Hrvate, kao što je to činio i prije kao Titin general. Prijetio nam je i preko švedske televizije. Uvjeren sam da su Šveđani pogriješili što su dopustili da krvnik Rolović dođe u Švedsku.”
„Naš cilj bio je kristalno jasan: zarobiti veleposlanika i osloboditi hrvatske robijaše na smrt osuđene (u Jugoslaviji), s tim da im se dopusti let u Španjolsku. To je bio s naše strane uvjet za oslobađanje veleposlanika i njegovih činovnika”, stoji u knjizi fra Vjekoslava Lasića o Miri Barešiću.
Te Barešićeve riječi svjedoče o tome koliko je uhićenje Hrkaća (lažno optuženog mladića za podmetanje bombe u jednom beogradskom kinu), Jelića i ostalih bilo važno ostalim Hrvatima i kolika je bila solidarnost među njima.
Njih dvojica ušla su u veleposlanstvo te su zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Cilj akcije bilo je jedino zarobljavanje veleposlanika. Nakon što ga je Barešić pozvao da se preda, Rolović je izvukao pištolj i pucao. Policijska rekonstrukcija pokazala je da je Rolović pucao prvi, ali je u pucnjavi bio teško ranjen. Umro je nakon 8 dana.
To je izazvalo reakciju hrvatske emigracije pa su 15. rujna 1972. Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac prvi put u švedskoj povijesti oteli zrakoplov s 96 putnika tražeći zauzvrat puštanje na slobodu domoljuba koji su zatvoreni zbog akcija u konzulatima u Göteborgu i Stockholmu. Otmica je sretno i uspješno završila. Nije bilo žrtava, a Miro i njegovi suborci pušteni su u Španjolsku. Zbog korektnog ponašanja prema putnicima, ovu su akciju nazvali posudbom, a ne otmicom.
Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Nakon što je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov.
Otmičari zrakoplova osuđeni su u Španjolskoj na 12 godina i na kraju pomilovani. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.
Miro Barešić i karijera u Paragvaju
U Paragvaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Nakon što je spasio život sinu paragvajskog generala, u znak zahvalnosti primljen je na vojnu akademiju. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je majstor taekwondoa (na jednom natjecanju u Oklahomi 1978, pobijedio je Antu Nobila, nositelja 8. dana crnog pojasa) i tjelohranitelja paragvajskog veleposlanika u SAD-u.
S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti (akcija CIA-e) izručile su ga Švedskoj 16. svibnja 1980. Zbog najave da bi mogao biti izručen Jugoslaviji štrajkao je glađu preko 50 dana. Nakon toga, švedske vlasti su odlučile kako ga neće izručiti Jugoslaviji te su ga prebacili u zatvor poluotvorene vrste. Nakon što se 7. rujna 1985. oženio sa suprugom Slavicom, 10. prosinca 1987. protjeran je iz Švedske u Paragvaj. Tu je osnovao svoj borilački klub i automehaničarsku radionicu.
Povratak u Hrvatsku i smrt kod Benkovca
Pod imenom Božidar Smotalić, 12. srpnja 1991. vratio se u Hrvatsku. Po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime – Marko Marić. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je 31. srpnja 1991. u jednoj od prvih akcija na području Zadarske županije samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku.
Okolnosti pogibije u selu Mirane Donje kod Benkovca ni do danas nisu posve razjašnjene.
Prvotno je bio pokopan na zagrebačkom groblju Miroševac pod imenom Ante Katić. To je napravljeno kako Mirini suborci, kada bi saznali za njegovu smrt, ne bi izgubili moral. Njegovi posmrtni ostatci 26. lipnja 1992. premješteni su u grob u Aleji branitelja na Mirogoju te je postumno promaknut u čin bojnika.
Novu formalnu istragu o pogibiji Mire Barešića pokrenulo je Državno odvjetništvo 2012. Šibenčanin Stipe Jukić je sa suborcem Marijom Barišićem objavio knjigu „Hrvatski vojnik Miro Barešić nije ubijen u okršaju sa Srbina, nego je likvidiran u smišljenoj zavjeri“.
Jukić tvrdi da Barešića nisu ubili Srbi, nego su ga ubili oni koji neprestano vladaju Hrvatskom još od vremena Jugoslavije. Bilo kako bilo, Barešićeva je smrt i dan danas jedan od nerazjašnjenih misterija Domovinskoga rata.
Izvor: Narod.hr