Španjolski novinar i povjesničar Álvaro Peñas za The European Conservative u članku “Jazovka: Zašto Hrvatska tretira krvnike jednako kao i žrtve?” piše o žrtvama partizanskih zločina, ali i o proslavi Dana antifašističke borbe. Istaknuo je da u Hrvatskoj nije provedena dekomunizacija te da je “spominjanje komunističkih zločina nekima uvredljivo”. Álvaro Peñas urednik je portala deliberatio.eu i suradnik Disidentie, El Americane i drugih europskih medija. Međunarodni je analitičar za televizijski kanal 7NN, specijaliziran za istočnu Europu, i autor je u SND Editoresu.
Peñas piše kako su 15. svibnja 1945., tjedan dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, partizani odveli brojne ranjene hrvatske vojnike iz zagrebačkih bolnica koje su potom ubili i bacili u Jazovku. Piše kako su masakru svjedočile tri časne sestre Geralda Jakob, Konstantina Mesar i Lipharda Horvat koje su komunisti odlučili ubiti kako ne bi bilo svjedoka zločina.
“Jazovka je, kao i mnoga druga mjesta na kojima su partizani činili svoje zločine, bila izbrisana iz povijesti sve do pada komunističkog režima”, piše Peñas.
Također opisuje kako je 1989. grobnicu otkrio speleolog Mladen Kuka, no i da je ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava uslijedila tek u srpnju 2020. Utvrđeno je da se u jami nalazi najmanje 814 kostura.
“Prve žrtve bili su hrvatski vojnici koje su u siječnju 1943. zarobili i pogubili partizani. Godine 1945. partizani su jamu koristili za žrtve iz zagrebačkih bolnica: ranjenike, civile, liječnike, medicinske sestre i katoličke časne sestre. Većina žrtava bila je mrtva kad su bačene u jamu, no neki su bačeni živi da umru u strašnim mukama”, ističe u tekstu.
Peñas također ističe da se u spomen na žrtve 22. lipnja održava hodočašće u Jazovku. Napominje da se isti dan održava Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj “u sjećanje na partizane, odnosno skupinu kojoj su pripadali oni koji su pobili tisuće ljudi u Jazovki i mnogim drugim mjestima”. Dodaje kako je priča “o sisačkim antifašistima izum hrvatske nacional-komunističke historiografije 60-ih — izum koji je uspio i postao državnim praznikom nakon uspostave neovisne Hrvatske 90-ih.”
“Iznenađujuće je da se 22. lipnja u Hrvatskoj održavaju dvije tako suprotne komemoracije: jedna u Sisku, u čast partizanima, a druga kod Jazovke za njezine žrtve. Posljedica je to izostanka dekomunizacije u Hrvatskoj nakon raspada Jugoslavije i opstanka komunističkih elita – elita koje su se legitimirale manipuliranjem prošlošću”, ističe Peñas.
Spominjanje komunističkih zločina nekima je uvredljivo
Podsjeća kako se ove godine dogodila još jedna neugodna posljedica negiranja povijesti. Naime, sestre milosrdnice htjele su postaviti spomen ploču sestri Liphardi Horvat na njezinoj rodnoj kući u Varaždinu, ali gradonačelnik Neven Bosilj iz SDP-a to nije dopustio.
“Gradonačelnik kao razlog navodi svoje neslaganje sa sljedećim izrazom: ‘Po nalogu komunističkog režima [ona] je bačena u Jazovku.’ Prema socijaldemokratskom gradskom vijeću, za dobivanje dozvole potrebno je izbaciti spominjanje komunističkog režima i samo spomenuti da je ‘bačena u Jazovku’. Spominjanje komunističkih zločina nekima je uvredljivo”, piše Peñas.
Na kraju teksta Peñas ističe kako je nedostatak pamćenja, “ili još gore, selektivno pamćenje”, sve češća pojava u Europi.