Na da 12. rujna 1944. godine, Kralj Petar II. Karađorđević je izdao čuveni ‘Ultimatum’ Ravnogorskim ali i ostalim četničkim pokretima. Naredio im je prekid suradnje sa Silama osovine, te zapovijedio svim četnicima da uspostave suradnju sa partizanskim pokretom, na čijem se čelu nalazio stari komunist i provjereni agent Kominterne Josip Broz.
Svoj govor na Radio Londonu srbijanski je kralj, koji je bezrezervno do tada podržavao Dražu Mihailovića i četnike, završio je riječima ‘Svi oni koji se ne odazovu ovom pozivu neće uspjeti osloboditi se izdajničkog žiga, ni pred narodom ni pred poviješću’.
Nije ovo bio ni prvi ni posljednji put da se očitovala velikosrpska prevrtljivost i pragmatizam. Kralj Petar II, koji je do tada implicitno bio protiv partizanskog pokreta, shvaćajući u kojem smjeru idu događaji drugog svjetskog rata, vrlo pragmatično poziva četnike ali i narod ‘da se pridruži maršalu Titu’.
No, nije to prvi put da surađuju četnici i partizani tijekom rata. Čak bi se moglo kazati kako je suradnja zapravo bila konstantna. Kako je tada rekao Milovan Đilas: „Šajkača ima dvije strane”.
Dana 27. listopada 1941., na inicijativu Josipa Broza održan je jedan od prvih sastanaka četnika i partizana, na najvišem nivou, u centralnoj Srbiji. Na tom sastanku, na kome je sklopljen Sporazum o zajedničkoj borbi, partizansku je delegaciju predvodio Josip Broz, a četničku Draža Mihailović. Neposredno po sklapanju sporazuma partizanski Vrhovni štab je četničkoj strani isporučio oko 500 pušaka i 24.000 metaka, a četničkoj komandi u Požegi oko 5.000 kg žita.
Završnu operaciju ‘pregrupiranja i suradnje’, dakle onu iz rujna 1944. godine, koordinirao je sam Winston Churchil, njegov sina Randolph i engleska Vlada.
Nakon sloma tzv. Užičke Republike krajem 1941. godine te bijega i sklanjanja jedinica ‘Jugoslovenske vojske u otadžbini’ (četnici) i partizanskih jedinica iz Srbije na teritorij NDH i tijekom nastavka rata nastavljena je suradnje partizana i četnika.
Jedan od vodećih partizanskih generala, Svetozar Vukmanović Tempo, u svojim Uspomenama opisao je zločine koje su zajedno vršile grupe lokalnih četnika i partizana nad nesrpskim življem Bosne i Hercegovine. Vukmanović tvrdi da su četnici naglašavali da se bore jedino protiv Hrvata i Muslimana, i za to da Bosna postane srpska, a ne žele se boriti protiv Nijemaca.
Polovica četnika 1944. i 1945. amnestirana od Tita i partizana
Za to vrijeme u Srbiji tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata, sve do dolaska ruske Crvene armije i operacija na oslobođenju Beograda i probijanja Srijemskog fronta, gotovo da i nije bilo niti jedne velike bitke, dok je ASNOS (Antifašistički savez narodnog oslobođenja Srbije) formiran tek u jesen 1944. godine.
Ulaskom Crvene Armije u Srbiju u listopadu 1944. i napredovanjem prema Beogradu četnicima je konačno postalo jasno u kojem smjeru kreće rat. Na dan ‘oslobođenja’ Beograda, 20. listopada 1944. godine Tito, odnosno AVNOJ, donosi odluku o općoj aboliciji za pripadnike četničkih jedinica rečenicom koja glasi:
‘Daje se opća amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića…’.
Znatan broj četnika iz Srbije iskoristio je tu priliku
Time je mnoštvo četnika ostalo nekažnjeno, a mnogi su se infiltrirali u Komunističku partiju, te se predstavljali kao oslobodioci Jugoslavije. Jedan u nizu paradoksa je i taj da su ti isti dojučerašnji četnici slijedećih mjeseci, u ‘završnim operacijama za oslobađanje zapadnih krajeva zemlje’, ovoga puta stizali kao ‘oslobodioci’ – partizani, vršeći masovne likvidacije nad zarobljenim Hrvatima kao i pripadnicima hrvatske vojske.
Time započinje ‘hrvatski holokaust’, dakle jedan od najvećih masovnih zločina nakon drugog svjetskog rata, zločin poznat i kao krvavi Križni put hrvatskog naroda, u kome je na razne načine likvidirano čak preko 200 tisuća pripadnika hrvatske vojske, ranjenika, civila, te pripadnika još nekih drugih vojski koje su se tih dana zatekle na području sjeverne Hrvatske i Slovenije.