Fra Bernardina Sokola, mučenika iz redova Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, koji se 20. svibnja 1888. rodio u Kaštel Sućurcu, a kojeg su partizani 28. rujna 1944. odveli iz samostana na Badiji, ubili ga bez suđenja i tijelo mu bez glave bacili u naše plavo more, nikad nitko od subraće fratara nije zvao fra Bere.
Očigledno je osporavateljima nakana bila da omalovaže velikog hrvatskoga glazbenika i skromnog redovnika, sina serafskog oca svetog Frane. No, nisu u tome uspjeli. Koliko god se trudili, Istina na kraju uvijek ispliva na vidjelo, pa tako i u ovoj kauzi.
Premda se nikad nije bavio politikom, ubijen je iz “političkih razloga”. Na jugu Hrvatske – kao i ono na Širokom Brijegu i drugdje u Hercegovini, partizani su ubijali i poznate crkvene ljude i ugledne građane, pod izgovorom da su protiv narodne vlasti.
Rođen u Kaštel Sućurcu, 20. svibnja 1888. a ubijen između Badije i Orebića, 28. rujna 1944., hrvatski crkveni i svjetovni glazbenik, glazbeni publicist, skladatelj, teolog, muzikolog, i mučenik, žrtva je zločina jugokomunista.
U Dubrovniku gdje je djelovao, pogubili su pored ostalih i trojicu Sokolovih kolega, jednako poznatih franjevaca, profesora Franjevačke teologije i Više franjevačke gimnazije iz Samostana Male braće, fra Marijana Blažića, fra Tomu Tomašića, dana 25. listopada 1944. na Daksi, a fra Gerarda Barbira na Boninovu 29. listopada 1944.
Okrutno su ga ubili. Uhitili su ga u samostanu na Badiji u noći 28. rujna 1944. godine, ukrcali u brod, navodno za ispitivanje na Visu, ali su ga na pola puta između Badije i Orebića pretukli i utopili u more.
Za dan njegove smrti uzima se kad su ga odveli iz samostana na Badiji. Svjedok je posvjedočio poslije da kad su jugokomunistički zločinci počeli tući Sokola, evidentno da ga tuku nasmrt, uzviknuo je:
»Kad me budu htjeli ubiti kliknut ću: Živio Krist Kralj, živio papa, živjela katolička Hrvatska.«
Malo nakon tih dana doznali su fratri da su mu tijelo našli u moru pod Orebićem. Tijelo ubijenog Sokola isplivalo je na obalu Pelješca blizu Orsana, na plažu Trstenica, gdje je kraj puta i pokopan, kod kuća s adresama Šetalište kneza Domagoja 47 i 49. Skupina ljudi koja ga je prepoznala, pokopala ga je u napušteno mitraljesko gnijezdo. Očevidac, onda još dječak, javno u televizijsku kameru je to izrekao na 68. obljetnicu njegove smrti, 28. rujna 2012.
O tome su svjedočili i franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu, pa tako i fra Vjekoslav Bonifačić, koji je ovako opisao Sokolovo mučeništvo:
“Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. Rekli su mu: ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati’. Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga, bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan.”
Na znanstvenom skupu posvećenom Sokolu, obznanjeno je da je fra Bernardin kao skladatelj ostvario najveći doprinos na području crkvene glazbe s djelima u rasponu od jednostavnih popijevki do složenih solističkih i zborskih djela, uz pratnju orgulja ili manjeg instrumentalnog sastava. Od tih djela ističe se sedam misa i trinaest angelusa, a i danas zvuče suvremenošću glazbenog jezika i neposrednošću izraza. Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirki crkvene i svjetovne glazbe “Pjevajte Gospodinu pjesmu novu”.