Odvjetnik Anto Nobilo je ostao bez ikakvih mogućnosti da svoje klijente, zloglasne šefove UDBE Perkovića i Mustača, oslobodi od služenja doživotne kazne na koju su osuđeni u Njemačkoj, a služe je u Hrvatskoj. Javnosti poznat još kao mladi tužitelj iz slučaja Artuković, ali i kao odvjetnik kojeg se povezuje s udbaškim strukturama, Nobilo je presudom Ustavnog suda morao priznati poraz. Iako su mediji u Hrvatskoj, čak i pravosuđe, i velik dio politike, radili što god su mogli kako bi spriječili izručenje Njemačkoj nakon što je Hrvatska postala članica EU i time europski uhidbeni nalog postao pravomoćan, ništa nije uspjelo – sudac Manfred Dauster je obojici izrekao doživotne kazne zatvora.
No malo se u Hrvatskoj zna zašto i kako je ubijen Stjepan Đureković. Ono što je zanimljivo – nikad se nije doznalo tko ga je zapravo ubio, izvršitelji su ostali nepoznati zauvijek, iako se spekuliralo o Arkanu. No to sudu nije bilo niti bitno, jer je UDBA za takva ubojstva obično koristila srpske kriminalce kojima je prijetio dugogodišnji zatvor, a kojima bi obećali slobodu u zamjenu za “poslić”: Obično bi ih koristili za najviše jedno ili dva ubojstva, a kasnije bi ih se riješili.
Ono što jest bitno, a o čemu se malo zna – to nije bilo političko ubojstvo! To jasno proizlazi iz opširnih sudskih materijala. Đureković, bivši partizan i bivši direktor u INA-i, nije bio ubijen jer je pisao protiv Tita, za to tada više ionako nikog nije bilo briga, Tito je bio mrtav. Niti zato što je bio “opasni ustaški emigrant”, jer to nije niti bio.
Ubijen je iz samo jednog razloga – što je znao sve o tome kako je sin Mike Špiljka, tadašnjeg partijskog moćnika, Vanja Špiljak, stekao ogromno osobno bogatstvo krađom nafte iz INA-e tijekom krize osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vanja Špiljak je kasnije postao vlasnikom naftne kompanije u Švicarskoj, i vile na obali Ženevskog jezera, a oženio je perjanicu Miloševićeve četničke i antihrvatske propagande, beogradsku novinarku Milu Štulu. Kao minorni sudionik, koji se zapravo protivio takvom sustavu, Đureković je bio neugodan potencijalni svjedok.
Ovo je, u najkraćim crtama, ono do čega je došla istraga i zbog čega su dvojica starih udbaša na kraju ipak završila gdje im je i mjesto – u zatvoru.
Počelo je s Pratesom
Da su ta dvojica umiješana u ubojstvo Đurekovića doznalo se još – ili tek – 2008. na suđenju Krunoslavu Pratesu, a sudac u tom procesu je bio isti – Manfred Dauster. Tada je zapravo sve razotkriveno, ali se u Hrvastskoj, tada navodno slobodnoj – sve i dalje tajilo. Jer sve što se tada doznalo teško je teretilo ne samo Perkovića i Mustača, nego i cijeli politički vrh bivše SFRJ i SRH, Miku Špiljka, Stane Dolanca, i mnoge druge.
Prates je bio “sitna riba”, emigrirao je 1971. godine, jer mu je prijetilo uhićenje zbog dijeljenja propagandnog materijala tijekom Hrvatskog proljeća, pa je nakon ispitivanja na policiji, svjestan da se masovno uhićuju “proljećari”, napustio zemlju. Prates nije bio intelektualac, radio je u poljoprivrednoj zadrugi prije odlaska za Njemačku. Tamo je upoznao dr. Jelića, jednu od vodećih ličnosti hrvatske emigracije, kod kojeg je ispočetka i stanovao, a od Njemačke je zatražio i dobio politički azil.
Početkom osamdesetih uz pomoć sestre i nasljedstva kupuje garažu u kojoj je kasnije ubijen Đureković, gdje pokreće tiskarski obrt. Na tim strojevima je Đureković tiskao svoje knjige kad je ubijen.
Jednog dana 1975. godine Pratesova supruga, Makedonka, vratila se u Jugoslaviju posjetiti obitelj, i tamo ju je dočekao poziv da se javi u milicijsku stanicu. Rečeno joj je da jedan djelatnik “jedne posebne službe iz Hrvatske” želi razgovarati s njom. Taj čovjek je bio Josip Perković, djelatnik regionalnog centra SDS-a Osijek, koji ju je na policiji nekoliko dana ispitivao o radu njenog supruga, o dr. Ivanu Jeliću, i emigrantima u Münchenu. Rekao joj da želi da mu se njen suprug javi, dao joj broj, te je puštena.
Po povratku u München, supruga mu je sve ispričala i dala mu ceduljicu s brojem telefona. On nije nazvao ni Perkovića, a ni njemačku policiju iz straha da to ne dozna UDBA pa naudi ženinoj obitelji, i ubrzo je na sve zaboravio. No UDBA nije zaboravila njega: Jednog dana Perković se iznenada nenajavljeno pojavio na Pratesovim vratima.
Predstavio se pravim imenom i objasnio je Pratesu kako “oni” žele biti informirani o djelovanju hrvatskih emigranata kako bi se u ranoj fazi mogli otkriti “eventualni planovi protiv jugoslavenske države”. On bi, rekao mu je Perković, mogao doprinijeti osiguranju mira u njegovoj domovini. Perković mu je rekao da ne žele naškoditi niti njemu, niti njegovoj obitelji u Hrvatskoj niti u Njemačkoj; zato je bilo važno da pristane. Radilo se o pritajenoj prijetnji: ako ne budeš surađivao, tvoja će obitelj stradati!
On je pred sudom rekao da je jako dobro znao da se UDBA ne libi ubojstava ljudi koji rade protiv interesa komunističke diktature i režima u Jugoslaviji. No, kako je Prates bio naivan i povodljiv čovjek, ne previše bistar, smatrao je, kako je rekao na sudu, da će davanjem informacija udbašima oni postati svjesni da se u okruženju dr. Jelića ne koriste terorizmom i nasiljem u cilju uspostavu hrvatske države već isključivo – pisanjem i širenjem istine. Pristao je raditi kao informator, naivno misleći kako se UDBU tiču tek teroristi. Međutim, UDBA je mislila drukčije. UDBA je samo u Saveznoj Republici Njemačkoj u razdoblju od 1970. do 1989. godine ubila 22 hrvatska emigranta – a na suđenju Pratesu je utvrđeno da su sva bila politička: Radilo se o državnom terorizmu. To je najveća serija ubojstava u Europi ikad koja je ostala nerazjašnjena.
Za Perkovića je Prates bio najvažniji informator u Njemačkoj sve do 1978. godine, jer je bio dio krugova emigranata, i oni su mu vjerovali. Za cinkanje drugova, Perković je isplaćivao Pratesu od 2.000 do 3.000 DEM godišnje za troškove. Novac bi mu davao na ruke kad bi se sastajali.
Pozadina ubojstva – ekonomski krah i pljačka deviza
Početkom osamdesetih u Jugoslaviji dolazi do ogromnih poremećaja u opskrbi naftom, uslijed nestašice deviza, što je bila posljedica suludih ulaganja u nerentabilne industrijske pogone te posljedične prezaduženosti države i raspada bankarskog sustava. Uvode se mjere poput bonova – 40 litara mjesečno za svaki automobil – i par-nepar režima. Stvari je Jugoslaviji bitno otežao i nagli rast dolara početkom osamdesetih, kojem je vrijednost porasla za više od dvostruko prema njemačkoj marki, što je efektivno udvostručilo i jugoslavenski ionako neotplativ dug.
Tu u priču ulazi ubijeni Stjepan Đureković. On je bio jedan od vodećih ljudi INA-e, direktor marketinga. U njegovu je nadležnost spadala i izrada planova uvoza nafte i nabave deviza iz pojedinih republika za to. Devize je prvenstveno davala Hrvatska jer je zbog turizma i deviznih doznaka emigranata jedina raspolagala njima u većoj mjeri.
Kao partizanski prvoborac, usto s diplomom gospodarskih znanosti, lako je napredovao u sustavu u kojemu su obrazovani i stručni ljudi bili i više nego rijetki. Njegova je karijera bila besprijekorna, do početka osamdesetih kada u njegov život ulaze Vanja Špiljak, sin tadašnjega komunističkog moćnika, te sin netom preminuloga diktatora, Mišo Broz. Za razliku od problematičnoga polubrata Žarka, kojega je otac morao vaditi iz popravnih domova po SSSR-u, Mišo je završio fakultet i postao direktor uvoza i izvoza u INA-i.
Kako je Jugoslavija u vrijeme nestašice nafte (od 1980. do 1982. godine) bila gotovo u cijelosti upućena na uvoz, mladi je Špiljak obilato koristio svoj položaj u INA-i za osobno bogaćenje: On je bio potpredsjednik INA-e, ali istodobno i član uprave zajedničkog jugoslavensko-švicarskog poduzeća preko kojeg se odvijao uvoz kako bi se izbjegla blokada sredstava SFRJ na inozemnim računima, jer su tada vjerovnici gadno pritisnuli Jugoslaviju i plaćanja su vršena “zaobilaznim putem”. Na zahtjev Đurekovićevog odjela Vanja bi kupovao sirovu naftu na slobodnom tržištu, a pri tom je uzimao ogromne provizije koje su mu uplaćivane na tajni račun u Švicarskoj.
No, početkom 1982. godine, savezna financijska inspekcija iz Beograda provela je istragu u INA-i, a za to je preko svojih veza saznao Mika Špiljak, član Centralnog komiteta komunističke partije. On je svim sredstvima želio spriječiti istragu protiv svog sina, jer se pribojavao da bi te optužbe mogle nanijeti štetu njegovim političkim ambicijama: kanio je, i iduće godine i uspio, postati predsjednik predsjedništva propadajuće države.
Miku Špiljka je naročito brinuo Đureković jer bi on pod pritiskom istražitelja mogao teško teretiti njegovog sina: njegov bi iskaz, kao člana najvišeg rukovodstva INE, imao posebnu težinu. A Đureković je o kriminalu u INA-i znao sve, i nije bio pouzdan suradnik, znalo se da nije odobravao banditske metode. Surađivao je samo zato jer se bojao suprotstaviti se. Zaustaviti istragu po kratkom postupku nije dolazilo u obzir jer je već previše ljudi znalo za nju, a njegovi politički protivnici u vrhu partije iskoristili bi njegovo miješanje protiv njega. Mika Špiljak je brzo donio odluku: ubit će Đurekovića. Bez njegovog svjedočenja, Vanji ne mogu dokazati ništa. Klan Špiljak bi bio siguran.
Špiljak se u četiri oka obratio članu CK KPH, tijela koje je izdavalo naredbe za ubojstva, Juri Biliću, te optužio Đurekovića da je on kriv za pronevjere i zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je rekao da ne dolazi u obzir: Ako je Đureković ukrao novac, treba mu suditi po zakonu – kao i svakom drugom počinitelju kaznenog djela. Za Špiljka to nije dolazilo u obzir: da je poslao Đurekovića pred sud, otkrilo bi se da je upravo njegov sin glava naftne mafije, i njegovi politički protivnici unutar partije bi ga srušili. Njegova bi politička karijera završila. Smrt visokog dužnosnika INA-e dok se istražuje krug oko njegovog sina, usto, ne bi izgledala dobro: Svi bi u vrhu partije brzo shvatili da Mika zapravo uklanja svjedoke.
No, što bi bilo kad bi Đureković pobjegao u inozemstvo i tamo agitirao protiv Jugoslavije? Znalo se da naginje Hrvatskoj stvari više nego Jugoslaviji… Tada bi stvari izgledale drukčije: moglo bi ga se u tišini smaknuti kao “narodnog neprijatelja”. Sud u Münchenu utvrdio je i da se Mika Špiljak nakon negativnog odgovora Jure Bilića potužio još jednom članu Centralnog komiteta čije ime, međutim, nisu uspjeli utvrditi. On je udovoljio molbi Mike Špiljka da se Đurekovića likvidira i tadašnjem političkom rukovoditelju SDS-a, Zdravku Mustaču, povjerio pripremu ubojstva. Mustač se pak obratio Josipu Perkoviću, svom glavnom operativcu za “borbu protiv neprijateljske emigracije”. Sad je još samo trebalo od partizanskog prvoborca Đurekovića napraviti ustaškog terorista Đurekovića. Ništa lakše, UDBA je znala kako se to radi.
“Prijateljski savjet”: bježi, hapsit će te
Josip Perković, koji je među rijetkima znao stvarnu pozadinu naredbe za likvidaciju, dakle zataškavanje pljačke u INA-i, uputio je prijateljsko “upozorenje” svom znancu Đurekoviću u proljeću 1982. godine: “Uhapsit će te”, rekao je Perković Đurekoviću, “I sve će natovariti tebi. Ostali će se izvući, sve je dogovoreno”, bila je Perkovićeva poruka Stjepanu Đurekoviću. Đureković je povjerovao “prijateljskom” savjetu Josipa Perkovića. Na kraj pameti mu nije bilo da ga žele namamiti u inozemstvo samo da bi ga tamo likvidirali. Perković mu je usput sugerirao kako bi bilo najbolje da ode u Njemačku, u München – ravno Pratesu u ruke!
Krajem travnja 1982. Đureković je preko Austrije pobjegao u München. Njegov bijeg je u jugoslavenskom tisku popraćen glasinama da je u INI pronevjerio milijunske iznose i da ih je prenio preko granice na zapad.
U međuvremenu je Pavle Gaži imenovan ministrom policije SRH, te prima požurnicu iz visokih političkih krugova za istragu u INA-i. Gaži nije znao ništa o pripremama ubojstva koje je obavljao Perković. Želio je da sudionici pljačke krivično odgovaraju. No, Mika Špiljak je koristeći svoj politički utjecaj uspio sabotirati Gažijeve istrage jer je bio o svemu informiran. Tako je, primjerice, predviđena pretraga poslovnog prostora INE dojavljena ranije tako da su se istražitelji našli pred praznim ormarima.
No Špiljak je saznao da su istražitelji namjeravali ispitati Stjepana Đurekovića u okviru istrage – i to ne kao optuženog, nego kao svjedoka! Njegovo ispitivanje spriječio je jedino njegov odlazak u Njemačku. Stvar nije bila bezazlena: nakon Titove smrti došlo do velike borbe za vlast između “stare garde” Titovih suboraca, kojoj je pripadao i narodni heroj Mika Špiljak, i mlađih kojima je pripadao Gaži, koji su se pokušavali domoći vlasti.
U razgovoru za “Feral Tribune” od 22. srpnja 2005., koji je pročitan na glavnoj raspravi na suđenju Pratesu, Pavle Gaži je jasno optužio Špiljka: “U dosjeu je bilo riječi o tajnim računima u inozemstvu preko kojih su se vršile isplate po nenormalnim cijenama”, rekao je on. Istražitelji iz SDS-a, kojima je on rukovodio, planirali su uhititi Vanju Špiljka i njegova tri posrednika. No, uhićenje je, kako je rekao Gaži, “spriječeno iz saveznih političkih krugova”. Gaži je međutim istražne materijale proslijedio državnom odvjetništvu i pri tome je naveo da “bi bilo vrlo korisno kada bismo i Stjepana Đurekovića imali kao svjedoka”. Mika Špiljak je znao: progovori li Đureković, on pada. Đurekoviću je tako potpisana smrtna presuda.
Kratka i nadzirana emigrantska karijera
Đureković je, unatoč partizanskoj prošlosti, kao hrvatski domoljub još 1970. godine napisao rukopise knjiga u kojima je kritizirao režim, poput: “Ja, Josip Broz Tito” i “Komunizam: velika prevara”, koje je ponio sa sobom u Njemačku s namjerom da ih tamo objavi. I zbog toga je nakon dolaska u Njemačku stupio u vezu s hrvatskom emigrantskom scenom koju je predvodio dr. Ivan Jelić. Dr. Jelić je u Đurekoviću vidio priliku: visoki član komunističke elite koji ima insajderske informacije i spreman je razotkriti pozadinu zbivanja. No, Jelića su isto dobro pratili, i to ne samo Prates, kako ćemo vidjeti.
A Perković je, kao “stari prijatelj” koji je “spasio Đurekovića zatvora”, krenuo sa svojim planom: stekavši njegovo povjerenje, slao mu je u Njemačku materijale za njegove knjige, te ga preko Pratesa uvjerio da nastavi s planovima za njihovo tiskanje, i podržao ga u radu za emigraciju i u njegovim političkim ambicijama unutar emigrantske zajednice.
Pripreme za Đurekovićevo ubojstvo bile su popraćene kampanjom dezinformacija tijekom proljeća 1983., nakon što je on već izdao svoje knjige služeći se Pratesovom tiskarom u garaži. Akcija je vođena pod kodnim nazivom “Pismo” i imala je za cilj diskreditirati Đurekovića na hrvatskoj emigrantskoj sceni time što navodno korisit Bleiburg za “osobno bogaćenje”, pri čemu je UDBA poslala krivotvorinu na adrese hrvatskih emigranata, kao da ju je poslao Đureković. UDBA je krivotvorila i jedno izdanje lista “Nova Hrvatska” koji je izlazio u Londonu s jednim posve izmišljenim razgovorom s Đurekovićem i pustila ga u opticaj. Time je također trebalo pripremiti plodno tlo tlo za službenu verziju, koju je UDBA redovito koristila u slučaju ciljanih ubojstava: radi se o međusobnom obračunu suprotstavljenih “ustaških bandi”, odnosno hrvatskih emigranata.
Ubojstvo sjekirom
Prvobitni plan je bio da Prates ubije Đurekovića, na što je on, za novac, načelno bio spreman. No, taj plan je brzo odbačen nakon što su Perković i Prates ocijenili da bi njemačka policija brzo došla do Pratesa. Dogovor je bio da će ga likvidirati u garaži, jer više nisu znali gdje stanuje: Đureković je polazio od toga da je samo mali broj ljudi znao za prostor tiskare i za činjenicu da tamo povremeno boravi, pa je i dalje tamo dolazio. Prates je dodatno učvrstio Đurekovićev osjećaj sigurnost time što mu je rekao da je zamijenio bravu na vratima garaže. No, to je bila laž: ključ je već predao Perkoviću.
Ubojice i oružje su u međuvremenu stigli u Njemačku, i čekali u stanu djelatnika SDS-a u Münchenu. Dostavljena im je jedna Beretta, i jedna Česka Zbrojovka. Tko su oni, nije se nikad doznalo: to je znao samo Perković i njegov šef Mustač.
U nedjelju, 24. srpnja, hrvatski emigranti sastali su se oko podne u jednoj Minhenskoj gostionici. Bili su tamo Đureković i njegov sin, dr. Ivan Jelić, i Prates, te još jedan kasniji svjedok na suđenju. Đureković se prvo oprostio od njih, ali se zatim ipak vratio do stola i rekao dr. Ivanu Jeliću vezano za članak koji je trebao napisati za slijedeće izdanje: “Nemoj zaboraviti, treba mi još dva-tri dana, ali do četvrtka ću nešto napisati i donijeti u Wolfarthausen. Stavi me, molim te, na naslovnicu.”
Pratesu je to došlo kao naručeno: znao je da će Đureković biti u tiskari u četvrtak. Imao je alibi za četvrtak: već nekoliko tjedana ranije je sa sinom dr. Ivana Jelića bio dogovorio odlazak u obližnje mjesto, do Saveznog ureda za priznavanje statusa stranih izbjeglica. Nakon toga je još trebao podići neke zamjenske dijelove za svoje vozilo “Matra Simca” na jednom otpadu u blizini. Javio je Perkoviću kad će Đureković biti u tiskari. Perković je već imao na dispoziciji ubojice koji su čekali u Njemačkoj, imao je naredbu iz Jugoslavije, imao je sve. Trebalo je samo dovršiti posao.
Posljednji trenuci
Đureković je za taj dan dogovorio s prijateljicom vožnju čamcem rijekom Isar za poslije podne. Automobil je ostavio podalje od tiskare, kako ga ne bi pratili, te otišao u poštanski ured podignuti poštu iz pretinca. Kućnu adresu je čuvao u tajnosti, pa mu je pošta stizala tim putem. Usput je kupio meso za planirani roštilj. Oko 11 sati, ušao je u garažu. Vrata je ostavio poluotvorena, svjetlo nije palio: znao je gdje je što, a žurilo mu se na dogovoreni sastanak s prijateljicom. Trebao je samo odložiti rukopis. Položio ga je na fotokopirni uređaj, a zatim su se iz mraka garaže prolomila tri pucnja, gotovo istovremeno. Jesu li ga ubojice čekali u garaži, ili su ušli za njim, nije sa sigurnošću utvrđeno. No sve drugo jest.
Nakon što su ga pogodila prva tri metka kalibra 7.65, u obje nadlaktice i desnu ruku, on je pokušao domoći se izlaza. Dospio je pred sama vrata, i tada ga presreću ga još dva metka u leđa: jedan u lumbalni dio, drugi u pluća. U padu je pogođen je još jednim metkom u zatiljak. Jedan od ubojica mu tada prilazi, i više puta ga snažno udara sjekirom u glavu, takvom silinom da su krhotine drveta s drške ostale u lubanji. Đureković je još nekoliko minuta bio živ: umro je od središnje cerebralne paralize i unutarnjih krvarenja.
U njegovoj krvi nađeni su otisci cipela trojice ljudi. Oni nisu mogli pripadati niti jednoj osobi koja je službeno koristila garažu.
Istovremeno, Prates je završio s prevođenjem, te na otpadu povadio dijelove za vozilo. U 22 sata, čuo se dogovoreni Perkovićev znak: tri puta je zazvonio telefon, u puni sat, pa se to ponovilo na idući puni sat. Iako mrtav umoran, Prates odlazi do govornice i naziva Perkovića koji želi znati gdje je bio i je li sve u redu s njegovim alibijem. Iduće jutro, on će pronaći Đurekovićevo mrtvo tijelo u svojoj garaži. Ali, stvari neće ići onako kako su se on i Perković nadali.
Počelo se rasplitati klupko koje će dovesti do političkih padova, sumnjivih smrti, koje će zahvatiti, u konačnici, same vrhove vlasti u Hrvatskoj, koje će razotkriti duboku isprepletenost UDBE, vlasti, i medija u Hrvatskoj. Mnogo toga što se od tog 28. srpnja 1983. do danas događalo je izravna posljedica tog ubojstva. U konačnici, dovest će do suđenja Pratesu, koje su svi koji u Hrvatskoj išta znače pokušali spriječiti, i do ovog današnjeg, koje još više pokušavaju spriječiti.
No najzanimljiviji podatak je taj da se Gaži, u trenutku kad je ubijen Đureković, nalazio na krstarenju s Friedrichom Zimmermanom, tada njemačkim ministrom unutarnjih poslova, i Stane Dolancom, saveznim komunističkim moćnikom.
Gaži je naime, kao ministar policije ali i manager Podravke s brojnim svjetskim kontaktima, smatrao da nije moguće pokrenuti gospodarski razvoj tada već propadajuće zemlje ako se nastave problemi s radikalnim emigrantima koji su napadali jugoslavenska predstavništva u Njemačkoj, ali niti ako udbini ubojice idu ubijati po njemačkom tlu, te da o tim stvarima jugoslavenski dužnosnici, on i Stane, trebaju ozbiljno, dakako neformalno, porazgovarati s njemačkim ministrom dr. Friedrichom Zimmermannom.
I upravo u tom trenutku, dok su se njih trojica nalazila na krstarenju, dogodilo se ubojstvo Đurekovića. Naravno, njemački ministar se istog trenutka vratio u Njemačku: takva stvar nije se mogla tolerirati niti ignorirati, a potpis UDBE je bio jasan.
Ali Špiljku jest. Nakon toga su prekinuti svi pravosudni postupci vezani uz istragu s malvezacijama naftom, a Gaži je stavljen na led, i na njega pokrenuta medijska hajka. Mjesec dana nakon ubojstva Milutin Baltić, koji je postao Predsjednik Predsjedništva SRH, rekao je Gažiju da mora dati ostavku. On je znao da nema izbora.
Vanja Špiljak je sa suradnikom Santrićem mogao mirno nastaviti sa svojim “posredničkim” poslom koji im je donosio milijune. Istovremeno, dok su u Jugoslaviji trajale dinastičke borbe za preuzimanje vlasti, a država tonula u ekonomsku agoniju iz koje nikad neće izaći, u Njemačkoj se počelo odmotavati klupko koje će se do kraja razmrsiti tek na suđenju udbašima 2014. godine.
No hrvatski emigranti su nakon ubojstva posumnjali na Pratesa i dojavili to njemačkoj policiji. No enigma ostaje: zašto je prošlo tako dugo vremena između ubojstva i njegovog uhićenja? Prates je Njemačkoj cijelo vrijeme bio dostupan. On je nastavio uredno izvješćivati Perkovića i nakon ubojstva, sve do 1989., kad UDBA-u prestaje zanimati hrvatska emigracija zbog promjena u zemlji: emigranti su im sad potrebni kao saveznici, kako bi se zajedno s UDBOM oduprli Beogradu. Najčešće se u toj priči spominje politika nezamjeranja, i politička trgovina. No pravi razlozi nisu sasvim jasni.
Perković je zaboravio na Pratesa, i ovaj na njega. No, Njemačka tajna služba ih nije zaboravila. Kako je i kad njemačka policija postala svjesna da je Prates upleten u sve to, nije jasno, no u Pratesovu blizinu su postavljeni, vjerojatno u studenom 2004, prikriveni istražitelji temeljem članka 100.c. njemačkog Zakona o kaznenom postupku. Naivnom i ne baš bistrom Pratesu su prodali priču da “žele objaviti knjigu o njegovom djelovanju kao tajnog agenta”. On je u to povjerovao. Sadržaj tih razgovora nije prezentiran javnosti na glavnoj raspravi, no navedeno je da se on raspričao te se opširno “piscima romana” raspričao o svojim avanturama i nalogodavcima – UDBI i Perkoviću.
Prates je cijeli život bio nitko i ništa, i jedva je dočekao priliku da se počne hvalisati time kako ima Perkovićevo povjerenje, a pohvalio se pred prikrivenim istražiteljima kako mu je “Perković rekao da je on jako važna osoba jer sve poznaje i informiran je o svemu”. Prates, naravno, nije bio informiran apsolutno ni o čemu, osim o ubojstvu Đurekovića. Odmah je rekao da ima materijala “Za dvije knjige o Jamesu Bondu”. No, “autori knjige” su ga upozorili da je James Bond fikcija, a njih zanima stvarnost, stvarni doživljaji i činjenice, ne romani o Pratesu Bondu. Financijski uspjeh knjige, a time i Pratesov dio, ovisi o tome koliko je sve zajedno autentično, i koliko je sve to skupa moguće provjeriti i dokazati dokumentima i fotografijama, rekli su mu. “Ne radi se o senzacionalizmu, herr Prates, nego o mogućnosti naknadne provjere onog što ćete nam ispričati”, rekli su mu. Inteligentan čovjek bi ovdje nestao iz države.
Ali Prates nije bio inteligentan čovjek. On je više puta istražiteljima naglasio kako njegova sanzanja ne potječu iz novina: on je, hvalio se, insider, s informacijama iznutra, iz prve ruke. Naravno, u želji da impresionira i dokaže svoju autentičnost, predao je tajnim agentima sve što su od njega tražili kako bi potkrijepio svoju priču. Oni ga pak nikad nisu nagovarali niti tjerali da priču nastavi u nekom određenom smjeru. Jednostavno, pustili bi ga da priča sve što zna, kako bi dobili autentični uvid. Takvih razgovora, odnosno zapisnika, je na kraju bilo čak 34. I svi ti zapisnici su kasnije, kad je Prates uhićen, prezentirani sudskom vijeću.
Nijemcima, naravno, nije trebalo dugo da povežu konce. A epilog je – Prates je u njemačkom zatvoru, a Perković i Mustač u hrvatskom, i tamo će do smrti i ostati.
Marcel Holjevac