U posljednje vrijeme pažnju javnosti zaokuplja povlačenje iz školske upotrebe udžbenika povijesti za četvrti razred gimnazije “Zašto je povijest važna? 4”. Izdavač je Profil Klett. Autori udžbenika su Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić i Nikica Torbica. Udžbenik su recenzirali Sergej Filipović s Filozofskog fakulteta u Osijeku, profesor Vinko Tadić iz osnovne škole te profesorica Valerija Turk-Presečki iz Gimnazije u Daruvaru.
Ne znamo još uvijek tko su recenzenti u ime Ministarstva znanosti i obrazovanja. Udžbenik povijesti je u upotrebi tri školske godine. Najprije je dr. Janja Sekula upozorila na jednu informaciju iz toga udžbenika koja može imati za posljedice sasvim krive zaključke, piše prof. Mato Artuković.
Potreba isticanja da je uz Jovića poginuo i srpski policajac
Naime, uz informaciju da je za Krvavi Uskrs policajac Josip Jović, prvi poginuli hrvatski branitelj. Autori su istaknuli (očito zbog ravnoteže) da je toga dana poginuo i „srpski milicajac“ Rajko Vukadinović. Zašto je ovakva prevelika želja za „objektivnošću“ i nepotrebna i neznanstvena, autorica je vrlo jasno napisala. „Nije sporno da ime Rajka Vukadinovića ima mjesta u znanstvenim radovima i knjigama, piše Narod.hr.
Međutim, smatram da je njegovo navođenje u udžbeniku bez objašnjenja šireg i dubljeg konteksta problematično, te da je opisom da se radi o „srpskom milicajcu“ učenicima poslana kriva poruka. Poruka koja upućuje da se radi o sukobu između legalnih policijskih snaga u Republici Hrvatskoj. S jednakim pravom na intervenciju na njezinom području. Što u konačnici može voditi prema zaključku i da se radilo o početku građanskog rata.“ (Dr. sc. Janja Sekula o faktografskoj pogrešci o Domovinskom ratu u udžbeniku povijesti, Narod.hr objavio vpp, 24.11.23.)
”Paljba” lijevih medija zbog povučenog udžbenika
Nakon ovoga u opširnoj i vrlo argumentiranoj analizi, Udžbenik je prikazao za Narod.hr dr. Ante Nazor. Nazor je sigurno jedan od najkompetentnijih poznavatelja problematike Domovinskog rata. Neću ovdje navoditi njegove kritičke primjedbe. Zainteresiranog čitatelja upućujem na intervju prof. Nazora u velikoj analizi za Narod.hr. U međuvremenu je Agencija za odgoj i obrazovanje izradila kritičku recenziju Udžbenika, kojega je negativno ocijenila.
Nakon ove intervencije Ministarstvo znanosti i obrazovanja povuklo je taj Udžbenik iz upotrebe. Slijedila je orkestrirana paljba iz raznih medija sklonih uvećavanju hrvatskih zločina i umanjivanju srpskih zločina u agresiji komunističke JNA i Vlade SR Srbije te Vlade SR Crne Gore na Hrvatsku.
Povučen sporni ”Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest” autora Koren, Najbar Agičić i Jakovine
S jasnom nakanom da se ospori odluka MZOS i prikažu primjedbe kritičara Udžbenika kao „ideologiju“, dr Tvrtka Jakovinu prije tri tjedna ugostio je novinar N1. Odmah na početku profesor se prisjetio jedne zgode iz svog znanstvenog života od prije gotovo 20 godina. Kada je MZOŠ povuklo uradak „Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest“. Autori toga Dodatka bili su Snježana Koren, Magdalena Najbar Agičić i Tvrtko Jakovina.
Nakon velike borbe nekoliko entuzijasta, MZOŠ ipak je odlučilo da se taj Dodatak ne pusti među djecu u školske klupe. Kolega Jakovina i kolegica Koren slikali su se sa svojim velikim uratkom, Dodatkom udžbenicima za najnoviju povijest.
Prijeteći da će podići sudske tužbe „protiv onih koji su javno napali njihov Dodatak udžbenicima“. (vidi sliku u Nacionalu od 2. kolovoza 2005.). Taj je Dodatak negativno ocijenilo 7 recenzenata iz različitih ustanova (među njima i HIP, a u timu iz HIP bio sam i ja). Samo je jedna recenzija bila pozitivna i to ona s FF, za koju sumnjamo da ju je pisao onaj koji ju je potpisao.
Artuković: ”Uvrijeđeni trojac se ponašao kao vlasnik naših recenzija”
Nije dakle istinita tvrdnja gđe Teršelić iz 2009. da je bilo „puno pozitivnih i puno negativnih recenzija. Unatoč tomu što je bilo daleko više negativnih ocjena Dodatka (među kojima i akademika Strčića i Raukara, glavnoga recenzenta Dodatka). Ministar Primorac je još 6. veljače 2006. govorio kako će Ministarstvo tiskati Dodatak i recenzije. I na taj način omogućiti ulazak u škole toj knjizi. Kako se to ipak na svu sreću nije dogodilo. Autor ovih redaka predložio je da dodatak tiskaju HIP, Filozofski fakultet i Podružnica iz Broda, da se objavi Dodatak s recenzijama. Ali uz uvjet da ni takva knjiga, naravno, ne može biti nikakav školski priručnik.
Dr. Jakovina se učinio bliskim toj ideji, no ostale dvije kolegice su je odbacile. Želeći za sebe privilegirani položaj koji su imali u ponudi društva Documenta – koji mi nismo mogli prihvatiti. U predstavljanju te ideje, uvrijeđeni trojac se ponašao kao vlasnik naših recenzija. Bez namjere da nam dopusti da sudjelujemo u uredništvu i imamo bilo kakav utjecaj na tijek tiskanja te nove knjige. Na to sam izričito zabranio da raspolažu mojom recenzijom, što su učinili i kolega Mario Jareb i Robert Skenderović.
Documenta kao baza suočavanja s prošlošću
Autori Dodatka predstavljaju se kao žrtve neke šovinističke hajke nekih šovinističkih troglodita. Da otpjevavaju odu sebi i u čast povrijeđenom egu svojih nesuđenih junaka, izdao im je Centar za suočavanje s prošlošću Documenta 2007. knjigu „Jedna povijest više historija“. Ta Documenta čini društvo, s predsjednicom na čelu, koje pretendira ispitivati savjest svačiju, osim svoju. Hoće nas, koji smo doživjeli strahote rata i razaranja i brojali svoje mrtve i ranjene, učiti „pomirenju i opraštanju“, dok su ta gospoda bila predaleko od bilo kakvih stradanja.
I iz toga komotnog stanja oni nama (i danas) isisavaju memoriju i tvrde da mi nismo doživjeli ono što smo osjetili na vlastitoj koži. Ono što smo vidjeli svojim očima, prepatili u svojim srcima, naužili se straha i tjeskobe do ludila za svojom djecom i roditeljima, pa i vlastitim životima. Nego da smo doživjeli ono što nam oni kažu da smo doživjeli. U tomu su ustrajni više desetljeća. Zato osnivaju REKOMe, dobivaju sve ordene vlada i predsjednika za izmišljene „zasluge“. A žive od krvarine kao i davni njihov uzor i preteča – Juda.
Okrugli stol u čast svih junaka Tvrtka Jakovine
Osim ove knjige Documanta je priredila 25. siječnja 2008. okrugli stol u čast svih junaka Tvrtka Jakovine, Magdalene Najbar Agičić i Snježane Koren. (Mediji, politika i nedavna povijest: pisanje udžbenika i prezentacija zbivanja iz novije hrvatske povijesti)
Gđa Vesna Teršelič voditeljica je udruge ”Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću”, i uz HHO organizatorica ovoga okruglog stola. Ona nas je poučila u intrervjuu za TV Novu istoga dana kad je bila promocija u Novinarskom domu, da u ”Dodatku” povjesničari striktno koriste multiperspektivnost. ”Koriste izvore s različitih strana rata. I to je pristup koji je relativno nov u hrvatskoj historiografiji”. Da ne ispadne da sam prekritičan prema rečenoj gospođi, zamolio sam kolege autore ”Dodatka” da objasne gđi Teršelič što je rekla.
Hrvatska povijesna znanost ipak je malo starija od datuma kada se gđa Vesna Teršelič u nju uključila. Već skoro 20 godina s nestrpljenjem očekujemo publikaciju s toga okruglog stola koju je isti dan najavila gđa Vesna Teršelič. No, ta se knjiga, odavno smo u to sigurni, ne će pojaviti. Ne će zato što su temeljne teze onih koji su branili ”Dodatak” (a cijeli skup je bio samo tomu posvećen), već taj dan potpuno srušene argumentiranom kritikom dr. Branka Dubravice. A usuđujem se reći, a da mi to ne bude uračunato u pristranost, i autora ovih redaka.
Publikacija Okruglog stola nije se pojavila u izdanju Documente
Bilo bi jako dobro da se publikacija s toga okruglog stola pojavila da javnost više zna o tomu što je tko i kako ondje govorio, jer je tu bilo i programatskih govora. No, cijeli taj skup ispao je pokisao vatromet, pa onda nije čudo da se obećana knjiga u izdanju Documenta nije pojavila. Mislim da je jako važno da se pojavi, pa ću onda nastojati nejakim snagama to i ostvariti.
Uvodničari su bili dr. Slobodan Uzelac (podpredsjednik Vlade Republike Hrvatske), Gvozden Flego (prof. FF u Zagrebu), i Ivo Banac (predsjednik HHO). Kao diskutanti pozvani su: Dean Ajduković, Mato Artuković, Branislav Baranović, Neven Budak, Dinka Čorkalo, Borislav Grgin, Tomislav Jakić. Zatim Tvrtko Jakovina, Mari Jareb, Mario Jareb, Vjeran Katunarić, Snježana Koren, Dražen Lalić, Marino Manin, Stjepan Matković, Zoran Milanović, Magdalena Najbar Agičić, Tihomir Ponoš, Sandra Prlenda.
Pozvani su i Žarko Puhovski, Milorad Pupovac, Zoran Pusić, Zdenko Radelić, Drago Roksandić, Vedrana Spajić Vrkaš, Nikša Stančić, Ivica Suton, Nevio Šetić, Dario Špelić, Božena Vranješ Šoljan, Vlado Vurušić, Danijel Žderić, Ozren Žunec. Većina s ovoga popisa nazočila je skupu. Tijek sam objasnio u prilogu „Razgovori uz jedan „Okrugli stol“ (Robert Skenderović, Mario Jareb i Mato Artuković, Multiperspektivnost ili relativiziranje? , Slavonski Brod 2008.), pa to naravno ovdje ne ću ponavljati. No, ne mogu ne spomenuti moju iskrenu zapanjenost nekim nastupima.
Teške diskvalifikacije kritičara
Prof. Flego imao je samo velike pohvale za Dodatak, koje je iznio nadasve biranim riječima. A onda se obrušio na kritičare toga Dodatka koji da su bili na razini „huškaštva, jednostranosti, plagijanja, u krajnjoj konsekvenci traženja krvi i eksecesa“. Gospodin profesor nije ostao do kraja da bismo ga mogli, mi koji smo htjeli, pitati da nam objasni na temelju čega je donio ovako teške diskvalifikacije kritičara.
I dr. Ivo Banac je kritičko pisanje o Dodatku nazvao „hajkom“, i udijelio je autorima Dodatka privilegirani status „ugroženih“. Ako sam dobro prebrojao članke objavljene u knjizi Jedna povijest više historija, više je napada, i to vrlo neukusnih, bilo na recenzente. Od kojih, koliko ja znam, nitko javno nije pisao o Dodatku, niti pozitivno niti negativno. Pa ja ne znam tko je onda i za koga je vodio „hajku“? Dr Banac je u međuvremenu promijenio mišljenje, a kako ga nema među nama, neću sada spominjati ono što je u njegovom nastupu jako iznenadilo.
Savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske, gosp. Tomislav Jakić, najprije je ustvrdio „da problem ovog separata nije u tome što je on takav kakav jest, njegov problem je u tome što on jest, dakle što postoji.“ Sama činjenica da postoji jest „prst u oko onima koji uporno žele zatvoriti oba oka pred nekim činjenicama o nedavnoj prošlosti“. Dr. Drago Roksandić jest iznio žaljenje što Dodatak nije objavljen, ali je ono što je on rekao, bilo sve samo ne pohvala separatu.
Dodatak je domaći zadatak koji je zadala Hrvatskoj vladi neka „sila“ izvan Hrvatske
Jedan detalj ponovio je više puta: „Od svega ovoga ne bi bilo ništa, da nije bilo međunarodne obveze“. „S tog stajališta ovdje je riječ o poslu koji se jednostavno morao obaviti“. „Separat koji je, ponavljam, međunarodna obveza, to nije nešto što je izniklo iz potrebe, nego nešto što se moralo.“ Prof. Roksandić je izrazio žaljenje što nisu bili nazočni „okruglom stolu“ i članovi Povjerenstva za Separat. Dijelimo i danas taj osjećaj s njime. Svakako je vrlo zanimljivo ono što je rekao dr. Roksandić: „Separat je„“, rekao je, „međunarodna obveza“! Je li ONAKAV kakav je napisan?
Ako je bio, i ako se na takav Separat pristalo, onda nema ništa od onoga čime se hvali svaki narod na kugli zemaljskoj, koji drži do sebe i svoje budućnosti. Pa i onda kad su svi ostali bedemi srušeni: neće nama drugi pisati povijest. Da je Dodatak domaći zadatak koji je zadala Hrvatskoj vladi neka „sila“ izvan Hrvatske, potvrdio je i akademik Stančić. I to na okruglom stolu što ga je priredila Podružnica za povijest Slavonije Srjema i Baranje u Zagrebu 27. ožujka 2009..
Pitanja Tomislavu Jakiću
Tomislav Jakić, iznio je na okruglom stolu Novinarskom domu istinu s kojom se svi slažemo: „Pisci udžbenika imaju ne pravo, nego svetu dužnost da iznose sve činjenice, dakle potupuno činjenično stanje.“ Ponovit ću: itekako se osobno slažem s ovim što je gospodin Jakić rekao. Ali, on je preveliki drug i gospodin da bi odgovorio na sljedeća pitanja, koja sam mu davno postavio i koja se mogu postaviti i danas jednako autorima Dodatka i ovoga Udžbenika.
Je li činjenica da su komunistička JNA i komunistička Vlada SR Srbije izvršili agresiju (ovaj pojam) na Hrvatsku s namjerom da pripoje dijelove Hrvatske Srbiji da se stvori Velika Srbija? (ovaj pojam)
Je li istina da je u ostvarenju tog velikosrpskog projekta (ovaj pojam) sudjelovao nažalost i veliki dio hrvatskih građana srpske nacionalnosti?
Je li istina da su jedinice komunističke JNA i srpske paravojske, u ostvarivanju toga velikosrpskog projekta, pobile i protjerale sa svih okupiranih područja građane Hrvatske. Hrvate, Čehe, Mađare, Slovake, Nijemce, Albance, Židove, Bošnjake, Rome, Talijane i Srbe koji se nisu slagali s njihovom osvajačkom politikom? Autori Dodatka vole se hvaliti svojim „multiperspektivnim pristupom“.
Ali ovu činjenicu ne spominju niti uzimaju u obzir u objašnjavanju svojeg „multiperspektivnog pristupa“, kojim se tako hvale i oni i osobito gđa Teršelič. Kad se vidi tko je sve protjeran i ubijen, onda je jasno samo jedno: samo je jedan agresor: komunistička JNA i komunistička Vlada SR Srbije, a svi su drugi žrtve te agresije.
Krivotvorenje najnovije hrvatske povijesti
Jakelića valja pitati i je li istina da je komunistička JNA otela (uz suglasnost komunističke partije Hrvatske) hrvatskoj Teritorijalnoj obrani oružje? Je li istina da je međunarodna zajednica uvela tako razoružanoj Hrvatskoj embargo? Istina to se formalno odnosilo i na komunističku Srbiju, no njezine je ratne ciljeve provodila do zuba naoružana komunistička JNA.
Je li istina da je Papa Ivan Pavao II priznao Hrvatsku i tako prekinuo stoljetnu diplomatsku tradiciju Vatikana? Treba li tu činjenicu spomenuti?
Je li istina da je u Srebrenici počinjen genocid?
Je li istina da su na Ovčari pobijeni ranjeni hrvatski vojnici i medicinsko osoblje bolnice koja ih je liječila? Treba li uopće spominjati Ovčaru u udžbeniku predviđenom da djeca po njemu uče povijest Domovinskog rata?
Zašto tih i sličnih činjenica nema u nekim našim udžbenicima? Jednako u ovom sada aktualnom kao i u Dodatku 2005? Očito je da dobro umrežena struktura, koja je vodila „operaciju Dodatak“ 2005., sada nastoji novim udžbenicima zadržati staru važnost i misiju kojom sluganski krivotvori najnoviju hrvatsku povijest.
Svjedočenje i otkriće prof. Ljilje Vokić
Važno je podsjetiti na ono što je prof. Vokić kao svjedok zbivanja, otkrila iz povijesti Dodatka na okruglom stolu koji je priredila Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Zlatnoj dovrani HIP. Kao ministrica prosvjete ona je 1998. s predstavnikom Vijeća Europe Gabriellom Mazzom dogovorila moratorij na učenje najnovije hrvatske povijesti u Hrvatskom Podunavlju. Te da srpska djeca u Hrvatskoj uče opširnije srpsku povijest, napose srednjovjekovnu: Nemanjiće, Stefana Nemanju, Sv. Savu, Stefana Prvovjenčanoga, cara Dušana, srpsko kraljevstvo i carstvo itd.
”To je trebao biti ‘Dodatak’. I za to je, svjedočim pred svima, imam te argumente i dokaze, gospodin Zlatko Mateša, tadašnji predsjednik Vlade, neću reći da me je prisilio. Ali gotovo me prisilio da gospodinu Pupovcu i Srpskom kulturnom društvu ‘Prosvjeta’ s računa Ministarstva uplatim 250 000 kn. Kako bi oni napravili taj program o kojem sam vam rekla. Dakle, o caru Dušanu, Stefanu Nemanji i tako dalje. O ovoj vrsti programa, dakle ‘Dodatku’ vezanom za Domovinski rat, nije uopće ništa bilo dogovoreno.”
Dakle, Ministarstvo prosvjete uplatilo je 250 000 kn za jedan program srpske povijesti, prije svega srednjovjekovne. Otkuda je umjesto toga udžbenika i takvog programa iskrsnuo ovaj Dodatak? Kome je i zašto trebao? Tko je i zašto iskoristio jedan ugovor da bi umjesto dogovorenoga proširenog programa srpske nacionalne, ponajprije srednjovjekovne povijesti, forsirao ovaj Dodatak baš o Domovinskom ratu? Svjedočenje prof. Vokić dragocjen je putokaz budućem istraživaču..
Prof. Tomislav Raukar nije bio pozvan na okrugli stol
Važno je u povijesti Dodatka istaknuti još jednu osobu: akademika Tomislava Raukara. Treba svakako primijetiti i naglasiti da organizatori okruglog stola u Novinarskom domu, gdje je promovirana knjiga ”Jedna povijest, više historija” i ”Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest”, nisu pozvali akademika Raukara.
To začuđuje (ili ne treba čuditi?), jer je akademik Raukar glavni recenzent ”Dodatka”, i jer je bio predsjednik povjerenstva za HNOS. Prema tome njegova recenzija ima posebnu težinu. Akademik Raukar je upozorio u svojoj recenziji da ”Dodatak” nije svoj program ni terminologiju uskladio s HNOS-om što su autori morali učiniti. Od tuda i njegova zamjerka da se pojam ”Domovinski rat” spominje samo jednom kada se kaže da se za period između 1991. i 1995. u Hrvatskoj ”uvriježio naziv Domovinski rat”. Umjesto njega ”dosljedno se upotrebljava samo općeniti naziv rat. A za njegova početna razdoblja još i naziv oružani sukobi ili samo sukobi, na jednom mjestu i teške borbe.”
Akademik Raukar ističe što HNOS kao obvezujući standard u svojim temama jasno postavlja kao standard znanja, što ”Dodatak” nije prihvatio. ”U 10. temi HNOS-a za osmi razred, ‘Postanak i razvoj samostalne Hrvatske’ nazivlje je o ratu 1991.-1995. u Hrvatskoj vrlo pažljivo strukturirano. U središtu je pojam Domovinski rat, s njegovim ključnim okvirom: agresija, okupacija i oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj.“ To je slijed pojmova „bez kojih se ne mogu razumjeti zbivanja u Hrvatskoj između 1991. i 1995. godine“. I Akademik Raukar ističe da prikaz „Oluje“ na fotografijama u Dodatku zapravo direktno sugerira „da je ‘Oluja’ bila akcija ‘etničkog čišćenja. Odnosno da je Hrvatska vojska izvršila ratni zločin“.
Izbjegavanje pojma ”Domovinski rat”
Jako važnu činjenicu o sadržaju Dodatka iznio je akademik Nikša Stančić na okruglom stolu koji je organizirala Podružnica iz Slavonskog Broda u Zlatnoj dvorani 27.ožujka.2009. „Član radne skupine Ministarstva kojemu sam u travnju 2005. predao tekst, ocijenio je da će izrada ‘Dodatka’ biti vrlo dobro primljena u međunarodnom tijelu. Koje je pratilo proces reintegracije Podunavlja i da će znatno pridonijeti pozitivnom stajalištu međunarodne zajednice prema Hrvatskoj. Drugim riječima, da će nam se taj udžbenik, takav kakav jest, honorirati.“
Izuzetno važnu ulogu u kritici Dodatka na okruglom stolu u Novinarskom domu imao je dr. Branko Dubravica. On je svoje stavove ponovio i nadopunio u Zlatnoj dvorani na okruglom stolu. Autori ”Dodatka” su, istaknuo je, ”ciljano nastojali izbjeći četiri pojma, a time i izbjeći pojam Domovinskog rata. Prvi pojam je agresija, drugi je okupacija, treći obrana i četvrti oslobođenje.
Svaki udžbenik mora biti koncentrat znanstvenih istraživanja o određenom predmetu
Ako ta četiri pojma o ratu kao pojmovnom, kategorijalnom aparatu ne upotrijebimo, onda automatski ne možemo doći ni do njegove definicije ili pravog imena… a ovdje se gotovo jedva spominje kao ‘uvriježeni’ pojam.“
Svaki udžbenik mora biti koncentrat znanstvenih istraživanja o određenom predmetu. U hrvatskoj historiografiji postoje sada i znanstveni radovi i knjige i obilna građa iz koje se jasno vidi karakter Domovinskog rata. Postojalo je to, manjim dijelom već i 2005. Zato je krajnje neumjesno od gđe Vesne Teršelič kad hoće arbitrirati u našoj nacionaonoj povijesti kao da ne postoje silne studije i izvori koje joj proturječe. I to izvori srpske provenijencije koje je ponajprije objavio Centar za Domovinski rat i Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.
Tobožnja borba za ”slobodnom istraživačkom politikom”
Svoje protivljenje znanstveno utvrđenim činjenicama uokviruje u tobožnju borbu za „slobodnom istraživačkom politikom“. Pa u kritici Ministarstvu zbog povlačenja udžbenika piše kako “propisivanje samo jedne jedine ‘istine’ obeshrabruje razvoj kritičkog mišljenja, vještina rasprave i dijaloga i kosi se s pravom mladih na demokratsko obrazovanje.“ Vješto uvijena patetika, koja udara u žice lire iz koje se odbijaju samo zvuci eur-lire, iako joj nipošto nije smetala do sada ni ustaška kuna.
Mladi se moraju obrazovati na temelju znanstveno provjerenih i istinitih činjenica. A ne na temelju oktroiranih „istina“ u nekim međunarodnim centrima moći, kojima služi „dobro uigrana, agresivna interesna skupina“, kako je rekao dr. Ante Nazor. (npr. solunski Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi. Naime ovaj centar, a s njim i naše snage na tom „Solunskom frontu”, obilato financira EU, a jedna od njegovih glavnih zadaća je pisanje regionalnih udžbenika).
Po tome ovaj Udžbenik i onaj Dodatak imaju istu misiju: izjednačiti odgovornost za rat, kojega se proglašava „građanskim“. A komunističko-srpskog agresora se oslobađa odgovornosti za agresiju i zločine koji su u ime velikosrspke ideje počinjeni. Krajnji cilj je obnoviti Jugoslaviju pod bilo kakvim imenom.
Što je temeljno isto u ovom Dodatku i ovom udžbeniku?
Oba prešućuju ili umanjuju zločine komunističkih režima, kako u prvoj komunističkoj državi SSSR tako i u komunističkoj Jugoslaviji. Ili ih prikazuju eufemistički. Autori se upravo trude izbjeći prikazati stvarni karakter komunizma. A nepobitna je istina da komunizam, uz fašizam, spada u najrepresivnije sustave u povijesti. Osnovna karakteristika svih komunističkih država jest represivnost i iz nje proizašla militarizacija, kao i kult ličnosti, te progon političkih neistomišljenika.
Ovo posljednje najviše je karakteristično za komunističku Jugoslaviju. Istina jest da se u Jugoslaviji otvaralo krajem 60-ih razne disko klubove, ali prikazivati kako se u toj državi plesalo, kao najvažniju karakteristiku života, a ne reći uz to kako se proganjalo i tjeralo za vic ili pjesmu u zatvor , jednostavno nije istina.
Po političkim zatvorenicima komunistička Jugoslavija je bila najrepresivnija država. Sasvim je opravdana kritika dra Ante Nazora pokušaja promoviranja Milke Planinc u neku demokratsku „željeznu lady“. Ili Vladimira Bakarića, kao i ove novopečene „željezne lady“, u neku vrstu „hrvatskih lidera“. Sva nova istraživanja i objavljeni izvori iz ovoga perioda u kojemu su ove osobe krojile demokraciju, potvrđuju opravdanost kritike dr Nazora.
I Dodatak i Udžbenik jednako prikazuju karakter rata u komunističkoj Jugoslaviji
I Dodatak i Udžbenik jednako prikazuju karakter rata u komunističkoj Jugoslaviji: krajnje minimaliziraju odgovornost Komunističke JNA i Komunističke Srbije za agresiju. U Dodatku se niti ne spominje činjenica da je JNA otela Hrvatskoj (dopuštenjem hrvatske komunističke partije) naoružanje hrvatske teritorijalne obrane. A u Udžbeniku se upotrebljava eufemizam da je JNA „ispraznila skladišta Teritorijalne obrane“ u Hrvatskoj.
Pa kad je komunistička JNA otela to oružje, nije to učinila iz bojazni da se naši dečki ne povrijede jer nisu bili vični oružju. Nego iz sasvim drugih manje altruističnih razloga. Ni Dodatak ni Udžbenik ne smatraju da bi stvaranje Hrvatske vojske zaslužilo veću pažnju pod posebnim nekim naslovom. Bez stvaranja Hrvatske vojske i policije ne bi bilo hrvatske države.
Jakovina na N1 televiziji nije odgovorio na nijednu primjedbu dr. Nazora i drugih kritičara
Ovo su samo neke najopćenitije sličnosti ove dvije knjige. No, ovdje se želimo ponovno vratiti i predstaviti što je još dr. Tvrtko Jakovina ispričao svojemu domaćinu na N1 TV. Da ni domaćin ni gost nisu imali namjeru ozbiljno sagledati problem, vidjelo se na samom početku emisije. Kada je dr. Tvrtko Jakovina povezao sudbinu nesuđenog Dodatka i Udžbenika u kojima nisu našli nikakvog razloga za bilo kakvu kritiku, a kamoli razlog za povlačenje. Onda su zajednički izmišljali kako se radi o „riječima“ koje se smije ili ne smije upotrebljavati, kako se ne dopušta da naša djeca „uče razmišljati“ i „kritički zaključivati“.
No, niti na jednu primjedbu niti dr Nazora niti svojevremeno kritičara Dodatka nisu odgovorili. Zašto ustrajavaju autori Udžbenika na laži da su pripadnici Hrvatske vojske „ubili 410 civila i zapalili više od 22 000 kuća“? Zašto se ustrajava prikazivati malu Zec kao jedinu dječju žrtvu vrijednu spomena, a ne spominje npr. 29 ubijene djece (neki i u utrobi majke koji se ne broje!!!) u Slavonskom Brodu?
Njoj se podižu spomenici, daje se imena ulicama po njoj. Članovi njezine obitelji dobili su odštetu, što niti jedna obitelj drugih nacionalnosti nije dobila za svoje ubijeno dijete. Autori Udžbenika koji to čine, ne shvaćaju da stvaraju kult i ponavljaju istu pogrešku koju su napravili hrvatski komunisti kada su dopustili da se govori o „700 000“ ubijenih Srba u Jasenovcu. Zašto se u novom udžbeniku prof. Koren iz 2014. opet Oluja djeci prikazuje kao zločinački pothvat Hrvatske vojske? Takvim se „sitnicama“ ni dr. Jakovina, niti njegov domaćin na N1 nisu bavili.
Napomena Jakovini: ”Struka vezana za Domovinski rat sigurno postoji”
Prof. Jakovina nam dalje tumači: „Ova država i ova afera s Udžbenikom došla je iz simbioze kao i u slučaju 2005. godine. Dva stupa na kojima zapravo počiva vlast vladajuće stranke. Jedan dolazi iz konzervativnih vjerskih krugova, što je zastupao Narod i što su zastupale saborske zastupnice iz Majura. Odnosno Mustafine klade i drugi široki braniteljski kompleks“. „Na ta dva stupa, konzervativno crkvenom i braniteljskom počiva ova HDZ-ova vlast.“ „I u isto vrijeme imate deset studija povijesti ali nemate struku. Struka povjesničarska de facto ne postoji, kao što mnoge profesije ne postoje.“
Hrvatska povlači jedan udžbenik usred školske godine „zbog politički problematičnih interpretacija onog dijela povijesti koji je temelj ove države. Odnosno ove vlasti, odnosno ove partije na vlasti, to je potpuno nebitno, to je potpuno binarna stvar, ili mi ili oni, ili….“ Moram samo napomenuti dr. Jakovini: Struka vezana za Domovinski rat sigurno postoji.
Neka se potrudi naći bibliografiju. Moram reći da objašnjenje dr Jakovine o „konzervativno vjerskim krugovima, i „konzervativno crkvenom krugu“, kao temelju na kojemu počiva vlast Hrvatske države, jednako vrijedi kao kad bih ja sada rekao da iza njegovog tumačenja stoji masonerija, jer je on mason.
Sve koji ne misle kao on, dr. Jakovina je nazivao ideolozima a ne znanstvenicima
Sve koji ne misle kao on, dr. Jakovina je nazivao ideolozima a ne znanstvenicima. Ali na svakoj rečenici vidite kontradikcije. Nije jedini koji upotrebljava za Stepinca ono famozno „nije učinio dovoljno“. Kritičari Udžbenika kažu da se u Udžbeniku previše posvećuje pažnje LGBT. A demografskom slomu Hrvatske, ili nekontroliranim migracijama se ne posvećuje nikakva pažnja.
Zatim se može čuti: „Ali što znači da se posvećuje previše? Kako to mjerite? Na koji način to mjerite?“ „Po broju redaka“, suflira mu novinar, čiju pomoć prihvaća. Da, po broju redaka…“ Onda se vrijedni profesor vratio na 2005. i jedan drugi udžbenik (Dodatak) „u kojemu sam ja radio, bio je prigovor jednoga recenzenta da slika prikazuje „nasmiješenog Miloševića“.
Jakovina kaže da su ”Dodatkom” pomakli slobodu izražavanja
To je tip prigovora kao u ovom udžbeniku JNA „ispraznila skladišta TO“ , da ne piše da je pobuna bila „oružana“, da ne piše kada je oslobođen Knin. (Baš me zanima koji je to recenzent prosvjedovao što slika u legendarnom Dodatku prikazuje „nasmiješenog Miloševića“?).
Ovakvim primjedbama pred javnošću hoće profesor reći da su recenzenti i kritičari i njegovog Dodatka i ovog Udžbenika polu inteligentni, ljudi kojima je „šovinizam“ otrovao srce i dušu pa je rak metastazirao na mozak. Ali, kao što je već rečeno, itekako su tu postavljena važna sporna pitanja, na koja se odgovara ignorancijom kao da nisu vrijedna spomena.
Na pitanje domaćina što je bilo s Dodatkom, dr. Jakovina je otkrio: „Mi smo tekst uspjeli uključiti u udžbenik jer su ga nastavnici zatražili. Mislim da smo na taj način pomaknuli slobodu izražavanja u Hrvatskoj, ali 20 godina kasnije imate Hrvatsku gdje je ministar dekretom i bez obrazloženja povukao udžbenik.“ Njega je to vratilo u 2005.: „…ja se nisam htio upuštati u čitanje tekstova o ovome ali je to toliko frustrirajuće jer je to toliko slično, slične formule i slične fraze.
Na Filozofskom fakultetu nitko ne proučava Domovinski rat
To pokazuje da se društvo nije maklo, da se nismo pomaknuli zapravo, a u međuvremenu je stvoreno 10 studija povijesti. A mi zapravo imamo teme o kojima ne možemo na kritičan, znanstven način govoriti i podučavati o njima“. Dr. Jakovina zna da u hrvatskoj historiografiji o velikosrpskoj agresiji postoje mnoga znanstvena djela i objavljeni izvori. Osobito srpske provenijencije da ne treba puno kukati nego treba imati malo dobre volje i sjesti za posao.
Zanimljivo je da na FF nitko ne proučava Domovinski rat, jer su nekima s tog fakulteta te teme gadljive ili su im ne-teme, a htjeli bi o tom razdoblju našega života biti arbitri. Zato je i išao naš školski program iliti kurikulum na ocjenu u bijeli svijet da bijeli svijet kaže što će naša djeca učiti o agresiji na Hrvatsku 1991.-1995.
”Dodatak” je Ministarstvo ranije odbacilo, Koren ga je malo preformulirala
Autor ovih redaka već je pisao o podvali koju je napravio dvojac Koren – Jakovina kad je veliki dio Dodatka 2014. uvrstio u udžbenik za 8. r. osnovne škole. ( Snježana Koren, Povijest 8. Udžbenik za osmi razred osnovne škole, Profil, Zagreb 2014.). Valja ponovno skrenuti pozornost na jednu činjenicu. Snježana Koren je, naime, za udžbenik, odnosno dijelove koji se odnose na Domovinski rat, uzela od Ministarstva odbačeni, nešto malo preformulirani „Dodatak udžbenicma za najnoviju povijest“, koji smo već spominjali.
Većina udžbenika ima najmanje dva, a neki i po više recenzenata. Ovaj ima jednoga: suautora „Dodatka“, dr Tvrtka Jakovinu. (U impresumu doduše piše: „recenzenti“ (plural), ali nalazimo samo ime dr Jakovine. Vjerujemo da je to tiskarska pogreška, koju doduše ne nalazimo u nijednom drugom udžbeniku. Ovaj se udžbenik odlikuje svjesnim manipulacijama i izigravanjem odredbi koje postavlja Ministarstvo.
Jedna od njih je i upotreba ključnih pojmova, a jedan od njih je i velikosrpska politika. Autorica ga samo spominje na početku među „ključnim pojmovima“, da udovolji formalnosti, a u tekstu ga ne spominje i naravno onda i ne objašnjava. Pa djeca neće ni znati što je to „velikosrpska politika“.
Koren je u jednom ranijem udžbeniku htjela opravdati srpsku agresiju na Hrvatsku
Navest ćemo još jedan primjer kao potvrdu da ova autorica ne razlikuje bitno od nebitnog ili svjesno zamagljuje istinu, ili je posrijedi to oboje. Potraga za kakvim takvim razlozima kojima bi izjednačila krivnju za rat 1991.-1995., da se opravda pobuna Srba protiv hrvatske države i agresija na Hrvatsku.
S ciljem stvaranja velike Srbije (ni jedan ni drugi pojam se u udžbeniku ne koriste), u jednom ranijem njezinom udžbeniku dovela je autoricu do smiješnog povezivanja i izjednačavanja stoljetnih velikosrpskih projekata s pojedinim slučajevima netolerancije prema nekim Srbima koji su otpušteni s posla 90-ih godina.
Ona doslovce kaže: „Porastu međunacionalnog nepovjerenja pridonosili su zahtjevi radikalnih četničkih skupina iz Srbije za zapadnim granicama na liniji Virovitica–Karlobag–Karlovac te slučajevi otpuštanja Srba s posla.“ Ovakvo izjednačavanje jednoga procesa u kome se stvaraju dalekosežni i ukorijenjeni projekti. S trenutnim prolaznim događajem, pokazuje da autorica ništa ne zna o velikosrpskim projektima razvijanim više od dva stoljeća. I koji su još uvijek aktualni, ali i njenu namjeru da pošto poto izjednači krivnju za rat. To svoje neznanje ona gordo naziva „multiperspektivnom metodom“.
U novom udžbeniku Oluju prikazuje kao zločinačku akciju
U novom svome udžbeniku ona je istu misao izrazila na nešto suptilniji način. „Miloševićev režim sve je više dovodio u pitanje republičke granice. Tražeći stvaranje srpske države koja bi obuhvatila većinu Srba. Radikalne srpske skupine zahtijevale su zapadne srpske granice na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, čime su prizivale nekadašnje četničke programe.
Porastu međusobnog nepovjerenja pridonosili su srpski mediji koji su među hrvatskim Srbima poticali strah podsjećanjem na događaje u Drugom svjetskom ratu. Tome su pridonosile izjave pojedinih hrvatskih političara u kojim se izražavala netrpeljivost prema Srbima. Kao i slučajevi otpuštanja Srba s posla i izbacivanja iz stanova.“
Snježana Koren ponavlja i u ovom udžbeniku istu optužbu kao i u Dodatku. Naime da je Oluja zločinačka akcija čiji je cilj bio protjerivanje Srba. To izražava dvjema slikama: prva je „Doček hrvatskih vojnika nakon operacije ‘Oluja’ u Zagrebu“ izraženo slavljem. I drugom slikom „Srpsko stanovništvo nakon Oluje napušta Hrvatsku“. Obje ove slike povezuje pitanjem đacima: „Što ti ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu?“
Relativiziranje velikosrpske agresije
Ovo je nedopustivo relativiziranje istine, agresije, bitnog karaktera rata. Naravno, nije zaboravila reći nakon završetka Oluje: „No, sljedećih mjeseci dogodila su se ubojstva nekoliko stotina srpskih civila, te pljačka i palež napuštene srpske imovine.“ Kao i sprječavanje srpskih izbjeglica da se vrate. Ali je zaboravila reći da je na okupiranom području, koje je bilo pod međunarodnom zaštitom, ubijeno više stotina civila nesrpskog stanovništva.
U ovom tekstu i u nizu drugih svojih tekstova ranijih udžbenika autorica sugerira da je Oluja operacija čišćenja Srba iz Krajine. No, odlazak Srba iz Hrvatske ne može se gledati samo iz perspektive Oluje i 1995., kako se to piše u srpskim udžbenicima i kako to promatra javnost u Srbiji. Ili pak nedavno objavljena knjiga ‘Krajina 1991. – 1995.’, autora Koste Nikolića sufinancirane od strane Srpskog narodnog vijeća (SNV), što će reći iz državnog proračuna. Već ga se mora promatrati kronološki i u kontekstu svih zbivanja od početka agresije 1990. do oslobađanja Hrvatske u operacijama Bljesak i Oluja.
Postoji obilna znanstvena literatura utemeljena na izvorima srpske provenijencije, koja govori o neodrživosti ovakvih stavova, koja se podmeću učenicima u hrvatskim školama. Udžbenik nije nipošto lako napisati. On treba biti koncentrat dosega znanstvenih istraživanja. Udžbenik Snježane Koren i jedinoga njezinog recenzenta dr Tvrtka Jakovine to nipošto nije.
Govoriti o Hrvatskom proljeću a ne spomenuti Marka Veselicu, teško je objašnjivo
Ima tu još vrlo diskutabilnih tvrdnji. Prof. Koren piše da je u prvoj polovici 50-ih zavladalo ozračje popuštanja. „Počelo se propitivati mjesto i uloga KPJ u državi i društvu, slobodnije izražavanje stavova te sloboda stvaralaštva u kulturi i umjetnosti.“ Kako ovo gordo zvuči za đake u pučkoj školi. Mi stari znamo da je to najobičnija laž, da bi Partija u to vrijeme ili bilo koje vrijeme, dopustila bilo kome „propitivati mjesto i ulogu KPJ u državi i društvu“.
Ima i neobjašnjivih propusta: Govoriti o Hrvatskom proljeću a ne spomenuti Marka Veselicu, teško je objašnjivo.
Jedva da bi Milošević i sav njegov tim na sudu u Haagu našao zgodniju sliku da predstavi svoje mitinge miroljubivim (str. 276). Profesorici je važno pokazati da su tu Milošević (velika slika) i Tito (manja slika) i da je sav problem u tome omjeru veličine slika. Ovo je skup mirnih, pristojnih ljudi, svih dobi i staleža, od kojih nitko nije ni zinuo. I da nema te dvije slike, rekao bi čovjek da su se ljudi okupili na nekom pobožnom skupu.
Agresivna velikosrpska politika donijela je nesreću i Srbima
Galama i transparenti u Slavoniji, u Kninu, nadomak Vinkovcima i Osijeka i u trećini Hrvatske na kojima piše: „Ovo je Srbija“. Pjesme koje slave Dražu Mihailovića i Đuića (ovdje ćemo spomenuti da ga je pjesmom proslavljao i sadašnji Patrijarh, doduše ne u Hrvatskoj), i naviještaju nove ratove „ako bude sreće“.
Miting na Gazimestanu gdje je Milošević navijestio buduće ratove s ikonografijom kojoj bi se mogao posvetiti i doktorat, nije našao mjesta u knjizi po kojoj uče učenici u Hrvatskoj. Trebala bi to znati sva djeca, a ponajprije srpska, jer je agresivna velikosrpska politika koja je vođena u ime srpske ideje, donijela najveću nesreću upravo Srbima.
Očito je Udžbenik “Zašto je povijest važna? 4”. Izdavač je Profil Klett. Autori udžbenika Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić i Nikica Torbica. Dodatak udžbenicima za najnoviju povijest Snježane Koren, Magdalene Najbar Agičić i Tvrtka Jakovine. Te udžbenik Snježane Koren, Povijest 8. Udžbenik za osmi razred osnovne škole, Profil, Zagreb 2014. u koji je istom nebrigom MZOŠ 2014. ušao Dodatak. Povezani su upornim nastojanjem da se izvrši zacrtani zadatak da se hrvatska najnovija povijest krivotvori. U ostvarenje toga zadatka upregli su se, nažalost, i neki hrvatski povjesničari.