Starac Šimun je dobro razumio da je Marija unijela pravu Luč života koje je jedina bila kadra svojim sjajem obasjati cijelo čovječanstvo i odagnati sve njegove tmine. No osim što je Marija zaslužna što je ovo Svjetlo došlo u Hram, Marija ga unosi i u život svakog pojedinca.
Marija je često i rado odlazila u Hram, mjesto štovanja Boga u kojem je i sama naučila klanjati se, ali ne samo u smislu da zna kako se obavlja određena religiozna forma, već kako se kroz poklon Bogu prikazuje cijeli život onome tko je vrelo i začetnik života. Zato je smatrala sretnom okolnošću što je svoga Sina donijela na svijet u Betlehemu judejskome, dosta blizu Jeruzalema, tako da je mogla zahvaliti Bogu živomu za darovano čedo i u njegovu Hramu. Upravo tamo gdje je danju i noću njoj dok se klanjala svijetlilo svjetlo Božje vjere i gdje je jasnije shvaćala Božju objavu i njegovu ljubav, gdje je i sama donosila prosvijetljene odluke o poniznom služenju uzvišenome Gospodinu, htjela je donijeti svoga Sina kojega je primila od njega.
Svjetlo svijeta u Hramu
Za Mariju je to bio poseban odlazak u Hram, jer se više nije odlazila klanjati Bogu na isti način kao prije. Ona je tada donijela u Hram Onoga poradi kojega je taj isti Hram čuvao vjeru u Boga. Taj Hram je označavao pravo štovanje Boga i došao je onaj poradi kojega je davao luč pobožnosti i štovanja svome narodu. No ovaj put je Marija nosila dar svjetla u Hram, a nije išla samo po Božje svjetlo. Jer je u Hramu do tada primala svjetlo vjere i nade da će Bog ispuniti svoja obećanja. To svjetlo je svijetlilo u povijesnim tminama koje su pratile Božji narod, a u kojima su primali obećanja da će im ipak svanuti svjetlo Božje. Doista, ovo svjetlo nije trebala biti neka ljudska tvorevina ili zemaljska stvarnost. Štoviše, pravo svjetlo nije ni ono što ga pružaju od Boga stvorena svemirska svjetlila, jer i njihovo svjetlo je ograničenoga dometa. Istinsko Svjetlo ljudima je sam Božji život koji svijetli neugasivim sjajem i na kojem svete duše napajaju svoje živote svjetlom i svakom jasnoćom. Stoga je Marija dobro znala da u naručju nosi Život koji svijetli i obasjava svijet, a ne nikakav reflektor ili svjetlilo na principu zemaljskog izvora energije.
Marija je na taj način pretvorila jeruzalemski Hram u pravo svetište svjetla kad je unijela svoga Sina u nj. Prikazujući svoga Sina u Hramu ona je ne samo ispunila sve odredbe i propise Zakona, već je ispunila i pravi smisao Hrama iz kojeg je trebalo doći Božje svjetlo narodima. Hram je tada u potpunosti postao mjesto Božjega sjaja, jer je u nj ušlo Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a koje je došlo na svijet upravo po njoj, Presvetoj Djevici. Upravo to je prepoznao sveti starac Šimun koje je zato i kliktao slaveći Boga jer je i sam u ruke primio to Božje svjetlo koje je počelo sjeti i u ljudskom obličju, piše Bitno.net.
Iznijeti Svjetlo iz Hrama
No ulaskom ovog Svjetla u Hram, ne gasi se luč jeruzalemskog Hrama, to jest luč vjere izraelskoga naroda, već se pokazuje i ispunja njezin pravi smisao. Od tog trenutka trebalo je zasjati kao na hramskom svijećnjaku Svjetlo istinsko na prosvjetljenje svih naroda, te je bilo logično da se pokaže kako je svjetlo Hrama, krhko i slabašno, sjalo do trenutka dolaska onoga koji je svojim utjelovljenjem bio Svjetlo istinsko. Nakon toga je i hramski svijećnjak mogao vedrije zasjati sjedinjujući se radosno sa svjetlošću koju je on donio svijetu.
Pogotovo što je sada od ove luči trebalo zapaliti sve narode, što je nekada bila nemoguća misija, a sada se to počelo događati po Božjem zahvatu. Starac Šimun je dobro razumio da je Marija unijela pravu Luč života koje je jedina bila kadra svojim sjajem obasjati cijelo čovječanstvo i odagnati sve njegove tmine. No osim što je Marija zaslužna što je ovo Svjetlo došlo u Hram, Marija ga unosi i u život svakog pojedinca. Ona ga iz svoga naručja daje drugima, te smo svi mi pozvani primiti ga u svoje naručje, kao što ga je primio starac Šimun, svjestan da je svoje naručje pretvorio u svijećnjak i svjetionik s kojeg to isto svjetlo treba svijetliti svijetu. Zato je znakovita i ova gesta kojom Marija Isusa stavlja Šimunu u naručje, jer ta gesta opisuje i našu zadaću pred Svjetlom koje prosvjetljuje svijet. I nama je uzeti ga iz Marijine ruke, jer Marija i nama donosi ovo neprocjenjivo svjetlo, ne zadržavajući ga ljubomorno u svome naručju, već dajući ga velikodušno svakome od nas.
Odvažimo se stoga i mi na ovaj korak i primimo Svjetlo svijeta iz Marijina naručja, te ga čuvajmo kao dragocjenost koja razgoni tmine ovoga svijeta. Dopustimo mu da nam obasja i zapali dušu, kao što je učinio sa starcem Šimunom i proročicom Anom, te slavimo Boga poradi njegova dolaska u naš život. Primimo ga potom u naručje i iznesimo ga iz Hrama služeći mu kao svijećnjak i svjetionik s kojega obasjava svijet oko nas, kako bi ovaj svijet uvijek više bio kraljevstvo njegove svjetlosti.