Piše: Vlado Kolak
O župnikovanju u teškom ratnom razdoblju doslovno „na prvoj crti“ mons. dr. sc. Vlade Košića te o njegovim radovima iz teologije i povijesti mogli bi se pisati traktati. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je pomoćnim biskupom zagrebačkim 29. prosinca 1998., a 6. veljače 1999. zajedno s mons. Josipom Mrzljakom zaređen je za biskupa. Benedikt XVI. bulom ”Anitiquam fidem” ponovno je uspostavio Sisačku biskupiju i Vladu Košića imenovao sisačkim biskupom. Izgleda da mu je Providnost ne samo kao župniku, već i kao biskupu odredila „prvu crtu“. Postao je episcopus sisciensis upravo tamo gdje je župnikovao, na tom ispaćenom dijelu naše Domovine koji je nakon svih povijesnih stradanja i nesreća razorio još i potres.
Vrijedna ratna svjedočenja
Košićeva knjiga ratnih zapisa i sjećanja ”Župnik na prvoj crti”, koja je dosad doživjela tri izdanja, dragocjen je i u nekim aspektima jedinstven doprinos i svjedočenje o ratnim prilikama na Banovini, gdje je 1990. kao mladi svećenik bio postavljen za župnika u Hrastovici, koju je 1991. zahvatio rat, velikosrpska agresija, stradanje i progonstvo. Bilježenjem događaja u župnim spomenicama, ostavljeni su i sačuvani podaci koji su na taj način spašeni od zaborava i mogu poslužiti kao prilog u izučavanju i pisanju povijesti Domovinskoga rata u tome prevažnom dijelu naše Domovine, koji je od srbočetničke, partizanske i komunističke ruke strahovito stradao i u 2. svjetskome ratu, a poglavito u poraću 1945. godine. Slična su zvjerstva, razbojništva i krvave scenarije, progon i stradanje hrvatskoga puka, genocid, kulturocid i zatiranje svega hrvatskog, rušenje katoličkih crkava, ponovili 1991. Zlosilje je trajalo sve četiri godine okupacije. Sve je pobjedonosno okončano hrvatskom, oslobodilačkom, vojno – redarstvenom operacijom Oluja.
Djela za lektiru
Knjiga „Župnik na prvoj crti” sadrži u sebi osim sjećanja na ljude i događaje, elemente i dokumentarnog, autobiografskog romana i mogla bi poslužiti kao lektira u osnovnim i srednjim školama i kao izvrsni predložak filmskim i kazališnim redateljima. Valja reći da ti zapisi ratnoga župnika, branitelja vjere, vjernika i Domovine, idu u red ponajboljih književnih, proznih uradaka o Domovinskome obrambenome ratu, patnjama i stradanjima ljudi i ulozi Crkve u ratnim uvjetima i okolnostima.
U nezaboravnoj propovijedi za junačke branitelje Gvozdanskog ili pak za stradale, pobijene i protjerane Zrinjane biskup je rekao: „I mi smo ovdje, draga braćo i sestre, kako bismo i usnama i srcem izrekli ono što oni koji su tu pobijeni ne mogu reći. Pozvani smo, i od Gospodina obdareni snagom i moći, da se bez straha usprotivimo nepravdi i da se borimo za istinu i pravdu – i o Zrinu, i o Španovici, i o Borićevcu, i tolikim drugim mjestima stradanja našega naroda. I da već jednom skinemo lažnu masku „osloboditelja“ koji su obični i najkrvaviji zločinci, a koji se i danas skrivaju pod krinkom „antifašista”. ( biskup Košić, Zrin, 9. rujna 2012.)
Očinski odnos prema braniteljima
Posebno je hvale vrijedan biskupov odnos prema braniteljima kao i prema obiteljima palih hrvatskih bojovnika. Svi su oni u njegovim mislima i molitvama. I kada već pomalo braniteljski glasovi jenjavaju, što zbog njihovih poodmaklih godina, stradanja i rana u njihovim dušama i tijelima, što zbog općeg nemara i neosjetljivosti, biskupov se glas čuje i on diljem svoje biskupije i Hrvatske, govori u njihovo ime, naglašavajući da hrvatski temelji slobode i države počivaju na njihovoj hrabrosti i žrtvi. A u sisačkoj je katedrali, 3. rujna 2012., između ostaloga rekao: „Kada danas molimo za žrtve Domovinskoga rata, kada mislimo na heroje koji su živote položili za slobodu naroda, tada i sami moramo stati preda se i pred naše mlade naraštaje te se zapitati: tko smo mi, na čijoj smo mi strani i što mi svjedočimo o njihovoj žrtvi! Da ne bismo, ne stanemo li odlučno na stranu istine i pravde, i mi bili sukrivci njihova danas zaborava, a sutra možda i progona. Neka nas Bog toga oslobodi!“
”Duhovni general”
Tisuće i tisuće hrvatskih sinova, jedva stasale hrvatske mladosti, s krunicama oko vrata, krenulo je u obranu Hrvatske. Branitelji su mu zahvalni što on to ne zaboravlja. Branitelji ga smatraju, kako mi rekoše na jednoj proslavi, svojim ratnim kolegom i „duhovnim generalom“. Nije me iznenadio izrečeni kompliment. Biskup Vlado Košić itekako ga je zavrijedio. Bio je s njima onda kada je trebalo. Onda, kao svećenik, u ratnim okolnostima na Banovini, s molitvama na usnama i s krunicom u ruci, a danas i sve ove godine kao biskup, nepokolebljiv u navještaju Evanđelja i obrani katoličke vjere i kršćanskih načela, vjeran Bogu, Crkvi i svome hrvatskome narodu.