Piše: Josip Vričko
Više od tri desetljeća nakon što usvojena saborska Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu te i poništenja (komunističke) presude na zagrebačkom Županijskom sudu, hrvatskim se gimnazijalcima podmeće lažna slika o povijesnoj ulozi zagrebačkog nadbiskupa, piše Josip Vričko za Katolički tjednik.
Prošloga se tjedna, kada se to zapravo najmanje očekivalo, Blaženi Alojzije Stepinac vratio u Hrvatski sabor. Naime, prilikom rasprave o imenovanju državnog odvjetnika, oporba se snažno usprotivila tome navodnome HDZ-ovu dečku. Na što su iz vladajuće većine uzvratili konstatacijom kako je možda problem to što je Ivan Turudić hrvatski branitelj, ili možda što je poništio presudu Bl. Alojziju 1996.?!
Ratna deklaracija
Slijedom čega se (najprije) vraćamo u veljaču ’92. kada je u Hrvatskome parlamentu usvojena Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, u kojoj uz ino stoji kako među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost kardinalu dr. Alojziju Stepincu koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvrjeda hrvatskom narodu.
”Na montiranom političkom sudskom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku Crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, s dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke Crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda. Osuđen je stoga što je djelovao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima Drugoga svjetskog rata, u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovu narodnosnom podrijetlu, ili vjerskom svjetonazoru.
Iako hrvatski narod i Katolička Crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor, kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske, izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu”, stoji u deklaraciji koju je 14. veljače (ratne) ’92. potpisao tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan, uz naglasak kako osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu Hrvatski sabor istodobno osuđuje političke procese brojnim nevino utamničenim svećenicima, redovnicima i vjernicima osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim.
Nije rehabilitiran?!
Ovaj je mali vremeplov nužan zbog aktualne činjenice da je udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije Zašto je povijest važna?4, autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice, maknut s popisa odobrenih udžbenika za hrvatske srednjoškolce. Odluka je to koju je donijelo Ministarstvo znanosti i obrazovanja 6. prosinca prošle godine, uz obrazloženje kako rečeni udžbenik iznosi netočne i zastarjele podatke te općenito donosi nepouzdan sadržaj koji učenike upućuje na pogrješne zaključke o nekim povijesnim zbivanjima i osobama. I baš su se na primjeru Bl. Alojzija autori pokazali nedoraslim zadatku istinita i cjelovita podučavanja hrvatskih srednjoškolaca.
Do ovakvoga epiloga došlo je nakon što je na problematično stajalište upozorio postulator Stepinčeve kauze dr. Juraj Batelja na okruglom stolu uz 25. obljetnicu Stepinčeve beatifikacije, održane u Hrvatskom saboru početkom listopada prošle godine. Udžbenik na 223. stranici pojašnjava okolnosti montiranoga procesa koji je protiv zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca vođen 1946. te napominje da je komunistička presuda poništena u Republici Hrvatskoj odlukom Županijskoga suda u Zagrebu iz 2016. No autori potom iznose interpretaciju – u biti reinterpretaciju – toga poništenja: ”Presuda je poništena zbog nepravedno provedenoga postupka, no to ne znači da je Stepinac rehabilitiran.” Pravna je istina, međutim, da ukoliko je presuda protiv nekoga poništena, tu osobu treba smatrati neosuđenom i nevinom. Ukratko – rehabilitiranom.
E, moj Saša…
”Samo sudbena vlast, u skladu s načelom trodiobe vlasti, jedina je ovlaštena poništiti konkretne osude sudova iz komunističkoga režima. Posljedica je revizije poništenje pobijane odluke u izreci o kaznenoj odgovornosti i ta se osoba smatra kazneno neosuđivanom osobom. S obzirom na razloge osnovanosti revizije prema zakonskim odredbama, jasno je da se osuda poništava jer su ili postupak ili izreka presude nepravedni”, svjedočila je u Glasu Koncila dr. Tanja Pavelin koja je sudjelovala u radu Sudskoga vijeća koje je 2016. odlučivalo o reviziji Stepinčeve presude. Plod je toga angažmana i doktorska disertacija Povijesni i pravni temelji za reviziju osuda sudova bivše Jugoslavije s naglaskom na reviziju osude protiv kardinala Alojzija Stepinca.
Nakon čega je bjelodano kako se, kada je riječ o uratku tročlanoga autorskoga tima, ne radi o omašci, nego o ciljanu pokušaju da se hrvatskim gimnazijalcima podmetne lažna slika o povijesnoj ulozi Bl. Stepinca – slika prema kojoj se, eto, Blaženika i dalje može – kao usred komunizma – smatrati zločincem.
Ali što znaju doktori pravnih znanosti… ima, naime, u zagrebačkom tjedniku Nacional jedan srednjoškolac (a i novinar) koji je žurno reagirao na „slučaj (srednjoškolski) udžbenik“. Taj (i) pravnik-amater Saša Leković tvrdi kako:
”Katolička Crkva može svog Blaženika Stepinca i milijun puta proglasiti svetcem ako baš želi. To je interna stvar Crkve. Ali njegovo služenje u vrijeme i za korist NDH-a bilo je ozbiljno uprljano postupcima koji su daleko od onoga što je bit duhovnog poslanja. I humanosti. A svodi se na služenje marionetskom režimu koji je bio podređen naci-fašističkom okupatoru. Tu istinu nije promijenila saborska Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu iz 1992. Niti poništenje osuđujuće presude iz 1992.”, rezolutan je Saša (pa još i) Leković, ne dopuštajući pravnicima držati se zakona kao pijan plota. Što bi kazao onaj kumrovečki vragolan koji se na sve načine, pa i trovanjem, nastojao riješiti zagrebačkog nadbiskupa.
Proročka molba biskupa Ratka
U biti, sudilo se na komunističkom sudištu, ne samo Stepincu, nego i Katoličkoj crkvi te i hrvatskome narodu, koji je – i kroz taj pravno kompromitirani proces – trebao biti anatemiran kao – zločinački. Zato stalno iznova valja ponavljati kako je presuda kardinalu poništena – nakon 70 godina! – jer je grubo kršila temeljna načela materijalnog i procesno-kaznenog prava – sadašnjeg, dakako, ali (čak!) i onoga koje je bilo na snazi u vrijeme kada su se sudci držali Titina naputka o p(i)jancima i tarabama.
Što je ’96., obrazlažući odluku o poništavanju presude Stepincu, uz ino, samo pravničkim jezikom, konstatirao i tadašnji predsjednik Vijeća Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić. Pa, evo, sada i njemu sude u Hrvatskom saboru zbog ovoga ”grijeha”. A kako je još i hrvatski branitelj, Turudić je, dakako, (barem) dvostruko sporan u današnjoj Hrvatskoj. U, dakle, Hrvatskoj u kojoj je taj skandalozni udžbenik doživio dva izdanja, prvo 2021. U takovim je zato okolnostima nužno podsjetiti se na svjedočenje mons. Batelje o tomu što ga je motiviralo urediti i objaviti Stepinčeve Propovijedi na litanije Imena Isusova početkom studenoga prošle godine.
Postulator je evocirao što mu je jednom prigodom kazao biskup Ratko Perić. Navješćujući kako će Stepinac jednog dana biti proglašen naučiteljem Crkve, biskup je zamolio mons. Batelju da nikako ne dopusti da rukopisi ili strojopisi njegovih propovijedi stoje u nekim arhivima i ladicama. „One moraju doći do čitatelja da formiraju vjeru Crkve i da Božjemu narodu i javnosti predoče pravoga Stepinca, a ne onoga Stepinca kojega nam je nametnula politička javnost ili želja ljudi koji su i danas protivnici Crkve“, potaknuo je biskup Perić.
Ako Stepinac nije svet…
Jasno, nakon (začudne) priče o gimnazijskom udžbeniku koji kao da je tiskan u Čačku, ove su biskupove riječi zapravo proročke i sretna je okolnost to što ga je mons. Batelja poslušao. Uz to, uoči korizme koja ove godine počinje 14. veljače, na, dakle, obljetnicu usvajanja saborske Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu i četiri dana poslije Stepinčeva, kažimo i kako iz Blaženikova Krašića stižu vijesti da u tamošnjoj župi rade na izgradnji budućega svetišta, duboko uvjereni kako će zagrebački nadbiskup i kardinal – napokon! – biti proglašen svetim.
Ili što bi, po svjedočenju nadbiskupa Nikole Eterovića, kazao pokojni papa Benedikt XVI.: ”Ako kardinal Stepinac nije svet, tko je onda svet?!”