Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Potkraj veljače austrijski političar i potpredsjednik Europskoga parlamenta Othmar Karas, gotovo bi se moglo kazati ničim izazvan, rekao je kako se vjerske zajednice premalo angažiraju u političkom dijalogu. Na gotovo identičan način ovu je zapravo kritiku iznio i njegov sunarodnjak, europski povjerenik za proračun i upravu Johannes Hahn. „Demokratski sustavi, poštivanje dostojanstva svakog pojedinca, slobodni mediji i neovisno sudstvo nisu nipošto sami po sebi razumljivi“, rekao je Karas prizivajući također na konkretnije sudjelovanje vjerskih zajednica. Zašto, dakle, ova opaska – ničim izazvan?
Franjo – glasnogovornik poštivanja dostojanstva
Prije svega stoga što je, primjerice, Katolička Crkva iznimno angažirana u delikatnoj situaciji u kojoj se ponajprije zbog rusko-ukrajinskog te izraelsko-palestinskog sukoba našla Europa, u čije eto ime apelira rečeni austrijski tandem. Ali i cijeli svijet ionako, čak i bez ova dva najveća krvoprolića, bremenit brojnim ratovima. Štoviše, upozorenja pape Franje još i prije eskalacije u Ukrajini, pokazala su se – proročkim. A kada je riječ o poštivanju dostojanstva svakog pojedinca, Rimski biskup uistinu može biti – glasnogovornik. Njegov glas tim povodom odjekuje, naime, iz Vatikana bezmalo na dnevnoj razini. No, gluhe ga uši – pa i briselske – ne čuju.
Znakovito je, međutim, kako ovo prozivanje vjerskih zajednica dolazi u predizbornoj kampanji. Uoči lipanjskih izbora za Europski parlament koji će, misli Karas, predstavljati utvrđivanje smjera i to na način kakva, veli, nije bilo od 1945. Što bi se moglo ironizirati opaskom kako, eto, ne proizvodi (samo) Balkan višak povijesti, nego, evo, i svekolika Europa…
Istina, od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 2009. strukturirani dijalog institucija EU-a s Crkvama, vjerskim i svjetonazorskim zajednicama dio je ugovornog prava Unije, što je zapisano u članku 17., kako je nedavno podsjetio Kathpress. Taj dijalog, za koji je upravo Karas nadležan u ime Europskog parlamenta, vodi se i čak je u posljednje vrijeme pojačan. Istodobno, međutim, potpredsjednik Europskoga parlamenta vjeruje kako je takav dijalog potrebno još snažnije voditi u pojedinačnim članicama, sve do regionalnih razina i biskupija. A taj je njegov dojam vjerojatno rezultat činjenice kako će se nakon lipanjskih izbora Europa pomaknuti udesno. Što, bez obzira na gdjekad i medijski militantan pritisak, ne mora značiti ništa nužno – loše. Osim, dakako, ako nije riječ o radikalnom pomicanju u praktički nacizam koga izgleda promiče Alternativa za Njemačku (AfD) koja otvoreno priziva prisilnu deportaciju stranaca. Ali protiv koje su brojni Nijemci izišli na prosvjedne mitinge potkraj siječnja.
Moderno ropstvo u srcu Europe
Baš je u to vrijeme augsburški biskup Bertram Meir, inače impresioniran brojnim prosvjedima protiv desnog ekstremizma, naglasio kako su tamo bili i mnogi kršćani, uključujući i biskupe. Što je ocijenio znakom nade. Treba još kazati i kako se Hanh nada lipanjskoj dovoljnoj potpori „centru“, što je po njemu potrebno kako bi se očuvala konkurentnost, blagostanje i sigurnost Europe. On također smatra da Crkve pritom imaju središnju ulogu jer su središnji čimbenik u društvenim pitanjima. Slijedom čega je potrebno, gotovo nužno, zapitati se: U kakvoj Europi živimo (danas)?!
Kako pak ostvariti dijalog s evo neskrivenim pretendentom na mjesto „predsjednika Europe“ – u korijenu čega je (možda…) i kronični francuski kompleks više vrijednosti – Emmanuelom Macronom koji nije krio oduševljenje nakon što je početkom ožujka Francuska postala prva zemlja u svijetu koja pravo na pobačaj jamči ustavom?!
Već je, primjerice, stanovito vrijeme aktualna sveprisutna demografska kriza za koju – bjelodano je! – ta, ‘ajmo poslušati Hahna, centristička EU(ropa) nema odgovora. O čemu je, uz ino, nedavno za Glas Koncila govorio dr. Boštajn Marko Turk, autor netom promovirane knjige Rat u ime mira. Taj ljubljanski profesor, naime, drži kako je, u biti, Europa napravila puno toga što nije smjela te pritom navodi nastojanja da se diskvalificira obitelj kao temeljna društvena stanica. Čime je gotovo citirao papu Franju koji je prije deset godina posvijestio: „Obitelj je temeljna stanica društva i prvo mjesto odgoja i obrazovanja. Stoga je odgoj u obitelji od prvotne važnosti. Zadaća odgoja djece je, za kršćanske roditelje u Crkvi, istinsko poslanje.“
Turk, također, proziva Europu i zbog toga što je, umjesto da je donijela zakone s ciljem demografske obnove, obnove koja bi ujedno bila i nastavak kontinuiteta europskog načina življenja, dovela migrante – čiji bi zadatak trebao biti rađati djecu koju Europljani ne žele rađati. I, uz to, raditi poslove koje Europljani ne žele raditi. „…To smatram, ne samo pogrješnom demografskom politikom, nego i nekom vrstom modernog ropstva, principa koji je zapravo suprotstavljen kršćanskim korijenima Europe. U tim se promišljanjima često oslanjam na ono što piše kardinal Robert Sarah“, podsjetio je, evo, taj profesor na toga prelata kojega je Franjo u studenome 2014. imenovao prefektom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, ali je 2021., usred pandemije, podnio ostavku.
Izmjena kršćanskog morala?!
Ne, dakako, zbog koronavirusa, nego zbog toga što je, kao jedan od rijetkih, otvoreno progovorio o tomu kako neki visokopozicionirani prelati, prije svega oni koji dolaze iz bogatih nacija, rade na tomu da izmijene kršćanski moral glede: apsolutnoga poštovanja života od začeća do prirodne smrti, pitanja rastavljenih i ponovno građanski oženjenih te drugih problematičnih obiteljskih situacija.
„Ovi ‘čuvari vjere’, međutim, ne smiju zaboraviti činjenicu kako je problem uzrokovan raspačavanjem završetaka braka, zapravo problem prirodnog morala“, naglasio je taj kardinal rodom iz Gvineje. (Istina, stanovitu je ulogu u „slučaju ostavka“ odigrala i njegova knjiga Iz dubine naših srca koja je u dijelu Vatikana doživljena kao miješanje u pontifikat aktualnog Pape.)
Nekoliko je puta taj kardinal, bez ustručavanja, konstatirao kako je svijet u kome živimo ispunjenje proročanstva vidjelice iz Fatime, sestre Lucije koja je upozorila da će se „konačna i posljednja bitka između Boga i Sotone voditi na području braka i obitelji. „Borba supružnika je ‘prsa u prsa’. Suočavaju se, zajedno s Crkvom, s gospodarskim i medijskim silama i s đavoljim posrednicima. A to je borba na život ili smrt“, kazao je Sarah poručivši (i) kako je Zapad počinio samoubojstvo gubeći svoju kršćansku vjeru.
Poruka križa s Kohlova groba
Jasno, ali i nažalost, riječi bivšega prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata i danas su aktualne. Zapravo, bjelodano je kada je počelo slabljenje Europe. Baš kao što više nije nikakva tajna kako je, uz nerijetko nasilno ateiziranu Europu, jedan od uzroka i to što danas nema lidera, nema državnika u pravom smislu te riječi. Političari su birokratizirani do te mjere da se stječe dojam kako iz svojih, pa, dakako, i briselskih kula bjelokosnih, ne vide što se uistinu zbiva u realnom životu.
Vratimo se stoga u vrijeme (pravih) – državnika, o čemu svjedoči i prof. Turk ističući, kao svojevrsnu simboliku, kako se na grobu u kome je pokopan Helmut Kohl nalazi veliki križ. Podsjeća pritom kako u vrijeme toga njemačkog kancelara Rusija nije napadala Europu – ona se iz Europe povlačila; Samo iz Istočne Njemačke otišlo je 500 000 sovjetskih vojnika. Također, snažno se, pa onda, dakako, i presudno zalagao za hrvatsku i slovensku samostalnost što je ranih 1990-ih kulminiralo međunarodnim priznanjem tih ex-SFRJ republika. Dok je Sjedinjenim Američkim Državama trebalo određeno vrijeme razumjeti kako tvrdoglava vašingtonska poruka uoči neminovnoga raspada: „Jugoslavija po svaku cijenu!“ – u novim povijesnim okolnostima (više) ne pije vode. Slijedom čega rečeni profesor s ljubljanskog Filozofskog fakulteta postavlja pitanje: Zašto se početkom ’90-ih sve to događalo u Europi? I (odmah) odgovara: „Zato što je tadašnja Europa bila snažna.“ I drugo pitanje: A zašto je bila snažna? „Odgovor je ponovo nedvosmislen – jer je bila – kršćanska“, poručuje Truk.
Tama francuske „revolucije“
Naglasak je na ovomu – bila. A ujedno je i neizravni odgovor austrijskom dvojcu Karas & Hahn koji, vidjeli smo, proziva(ju) vjerske zajednice zbog premala sudjelovanja u političkom dijalogu. Kako pak ostvariti dijalog s evo neskrivenim pretendentom na mjesto „predsjednika Europe“ – u korijenu čega je (možda…) i kronični francuski kompleks više vrijednosti – Emmanuelom Macronom koji nije krio oduševljenje nakon što je početkom ožujka Francuska postala prva zemlja u svijetu koja pravo na pobačaj jamči ustavom?! Teško! Ohrabrujuće je, međutim, ono što nam poručuje kardinal Sarah, a to je kako Svjetlo koje – u srazu s tamom – poput baklje prenosi Crkva, nikakva oluja neće moći ugasiti.
Mada, ovu francusku „revoluciju“ ne treba podcjenjivati. Nikako!