Foto:Maxportal
U potrazi za teritorijalnim proširenjem i izlazom na more, Srbija s imperijalističkom politikom kao ključnu metu ima Crnu Goru — piše „Eurasia Review Journal”. Opsežna analiza je naslovljena „Geopolitički rizici i rekonfiguracije: Srbija i izazov stabilnosti Crne Gore”.
Ocjenjuje se da „stranke proruske i prosrpske orijentacije”, koje su od 2020. i nekoj od kombinacija prisutne u vladi Crne Gore, „surađujući sa SPC (Crkvom Srbije) naglašeno slijede pokušaj Beograda da promijeni etničku strukturu u Crnoj Gori”.
“Crna Gora, mali entitet, ali s jedinstvenom i važnom lokacijom, s izlazom na Jadransko more, stavlja se u centar velike međunarodne geopolitičke igre”.
“Ruska pomoć Srbiji u ovim nastojanjima povećava pritisak kroz hibridni rat, koristeći različite metode za postizanje svojih ciljeva”.
Ako hibridni rat Rusije i Srbije ne prestane, tvrdi „Eurasia Review Journal”, moguće su sljedećih pet opcije za Crnu Goru:
– Opcija „Sjeverna Makedonija”. – Srbi u Crnoj Gori, kao i Albanci u Śevernoj Makedoniji, dobiće veća prava na svoj jezik i što je najvažnije: veću i zagarantiranu zastupljenost na svim nivoima i u svim strukturama vlasti.
– Opcija „Bosna i Hercegovina”. – Ova opcija predviđa federalizaciju Crne Gore, uključujući prelazak iz unitarnog u federalni sistem, kao i stvaranje srpske autonomije.
– Opcija „Kosovo”. – Ova opcija predviđa stvaranje zajednice za općine s većinskim srpskim narodom s izvršnim ovlašćenjima.
– Opcija „Referendum”. – Ova opcija ima tendenciju da Crnu Goru vrati pod Srbiju, bilo kao zajednica ili kroz potpuno spajanje.
– Opcija „Geopolitičke okolnosti”. – Srbija može da sačeka i uspori sve procese na Zapadnom Balkanu dok se geopolitičke prilike i odnosi snaga ne promijene, eventualno u korist Rusije i Kine. Rezultat može biti u tom slučaju da Srbija zauzme Crnu Goru, s ili bez rata.
„Hibridni rat i pokušaji utjecaja potiču tenzije u regionu, stvarajući neizvjesnu i izazovnu atmosferu, posebno za Crnu Goru i cio zapadni Balkan. Ova realnost koju stvaraju Rusija i Srbija može se promijeniti samo snažnim angažiranjem međunarodne zajednice, s posebnim naglaskom na NATO, SAD i Europsku uniju”, piše „Eurasia Review Journal”.
„Vrijeme je da se prekine s ‘politikom smirivanja’ prema Srbiji”.
Iako teritorijalno mala — obrazlaže „Eurasia Review Journal” — Crna Gora s obalom od 293,5 km i vodenim prostorom od 2.540 km 2, „nije samo geografski fragment, već eksplozija potencijalnih tenzija i nevidljivih šansi za vanjski utjecaj”.
„Crna Gora je povijesno bila dio dinamičnog političkog i strateškog pejzaža, uvijek stavljana u fokus velikih sila u različite svrhe. Za takav teritorij bilo je teško ne biti stalno predmet imperijalističkih ambicija”.
„Srbija je, sa svojim povijesnim ambicijama i nespremnošću da prihvati status quo, pokazivala stalne apetite da kontrolira taj dio Balkana, koji je povijesno bio pod utjecajem raznih faktora”.
„Nažalost, povijest Crne Gore je bila neizvjesna i često povezana s izazovima međunarodne politike. Nakon Prvog svjetskog rata, ova mala država je bila suočena s ‘demokratskom’ aneksijom od strane Kraljevine Srbije. Ovaj događaj je sličan onom iz 1989. godine”
Poseban dio povijesti Crne Gore seže do 2006. godine, nakon odlučujućeg referendum za nezavisnost, navodi se u analizi „Eurasia Review Journal”.
„Geopolitički interesi Srbije u Crnoj Gori pojavljuju se kao dio opće strategije održavanja utjecaja na Zapadnom Balkanu i upravljanja različitim dešavanjima u regionu. Ovi interesi uključuju utjecaj na politiku unutar Crne Gore”.
Kada je Crna Gora proglasila nezavisnost, Aleksandar Vučić je snimljen kada kaže: „Referendum će biti priznat silom… ali ćemo raditi na tome da u narednih 10-20 godina organiziramo još jedan, ponovo ćemo se ujediniti u zajedničku državu”.
„Ovaj video otkriva da Srbija nikada nije promijenila pristup osvajanju suśeda, čak ni kada je surađivala s Europskom unijom, i da joj je strategija u potpunosti usklađena s interesima Rusije”.
„Srbija je zastupnica Rusije prema Crnoj Gori”
„Crna Gora je 2013. godine odbila zahtjev Ruske Federacije za postavljanje vojne baze u svojoj jadranskoj luci Bar kako bi pružila logističku podršku ruskoj pomorskoj floti u Mediteranu. Sličan zahtjev Crnoj Gori ponovljen je i 2015, uz ponudu da bi u zamjenu za ovu dozvolu Crna Gora dobila od Kremlja nekoliko milijardi dolara”.
„Odbijanje Rusije od strane Crne Gore u velikoj mjeri je utjecalo na zaoštravanje odnosa Crne Gore s Rusijom i Srbijom. Moskva i Beograd bili su razočarani odlukom Crne Gore da ne prihvati rusku vojnu bazu na svojoj teritoriji. Ovakva situacija je podigla tenzije u regionu i stvorila ośetljivu političku atmosferu, pogotovo što je Crna Gora pokazivala snažan prozapadni stav na svom putu integracije u euroatlantske strukture. U tom kontekstu, odluka Crne Gore da odbije zahtjev Rusije protumačena je kao jasan signal za njezinu buduću političku i vojnu orijentaciju ka Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji”.
„Proces članstva Crne Gore u NATO-u pretvorio je zemlju u kompliciranu scenu, što ju je navelo da poduzme energične napore da očisti svoje institucije od raznih infiltracija i utjecaja, uključujući i one iz Rusije, a taj proces je bio znak odlučnosti Crne Gore da odgovori na poziv Zapada za članstvo u NATO. Ovaj odgovor Crne Gore, na čelu s Milom Đukanovićem, umalo ga je koštao života”.
„Eurasia Review Journal” piše da su „crnogorski organi sigurnosti uspjeli 2016. da poremete zavjeru i tamo je uhapšena grupa od oko 20 državljana Srbije i Crne Gore, među kojima su bivši šef srpske žandarmerije Bratislav Dikić, optužena su i dvojica ruskih državljana”.
„Prosrpska i proruska opozicija je ovo smatrala manipulacijom Đukanovića da dobije još jednom izbore. Međutim, dokazi u sudu su pokazali suprotno”.
Parlamentarni izbori u Crnoj Gori 2020. godine „označili su dramatičan preokret u toku događaja, dodajući izazove očuvanja zapadne perspektive”.
„Eurasia Review Journal” piše da je „Dritana Abazovića, ličnost albanskoga porijekla, podržala za premijera koalicija proevropskih i prosrpskih snaga” ali da je ovaj „pokazao oštar kontrast između svog ulaska na političku scenu i svrgavanja sa premijerske funkcije”.
„Abazovićev uspon i pad ubrzo su se pretvorili u političku dramu nakon što je potpisao temeljni ugovor sa SPC, što je otvorilo polemike i jake tenzije na crnogorskoj političkoj sceni. Sporazum dodjeljuje eksteritorijalna prava SPC i mnoge druge beneficije”.
Političke promjene u Crnoj Gori nakon izbora 2023. „pokazuju pogoršanje odnosa Crne Gore prema Zapadu i prosrpsku i prorusku orijentaciju u mnogim segmentima institucija”.
„Eurasia Review Journal” precizira da su Jakov Milatović i Andrija Mandić glavni srpsko-ruski proksiji sada na važnim državnim funkcijama.
„U srpskom mentalitetu gubitak teritorije Kosova 1999. nije jedina briga, dodatno je 2006. ozlojeđen gubitkom Crne Gore. Ovaj gubitak se smatra pravom Srbije kojim se lišava slobodnog izlaza na more i smanjuje strateški utjecaj u regiji za Srbiju i saveznicu joj Rusiju”.
„Srbija Crnu Goru promatra kao duboki dio nacionalnog identiteta, dakle ne samo kao teritoriju, već i kao dio svog stanovništva koje povezuje pravoslavlje i slovenstvo. To pokazuje da Srbija ne prihvata Crnogorce kao poseban narod i da osporava Crnu Goru kao državu. Ova ‘izgubljena teritorija’ predstavlja ne samo geografski gubitak, nego i otklon od dubokog razumijevanja Srbije o sebi i svojoj ulozi na Balkanu”, prenosi Maxportal.
„Dakle, na osnovu prošlosti Srbije, koja se nikada nije distancirala i nikada se nije ispričala za svoje zločine u zemljama bivše Jugoslavije, opcije koje svakim danom zarobljavaju državu Crnu Goru postaju sve zloslutnije nakon velikih političkih promjena od 2020. godine. Ali, to je postalo očigledno posebno nakon 2022. tj. rata u Ukrajini. Osovina koja pretendira da zastupa interese slovensko-pravoslavnog naroda, Moskva-Beograd, sada vodi hibridni rat protiv svojih susjeda sa svim mogućim elementima”.
„Zlokobna paravojna i vojna sredstva se smatraju metodama koje su na stolu iako još nisu u upotrebi”.
„Nakon što su Srbija i Rusija uspjele da postave svoje vazale u crnogorske institucije, njihova upotreba u rusko-srpske svrhe uskoro bi mogla da počne. U Crnoj Gori su sada na vlasti skoro sve proruske i prosrpske stranke, koje mogu da biraju različite puteve za ostvarivanje interesa Beograda i Moskve”.
U analizi se procjenjuje:
„Na početku, Beograd i Moskva mogu pokrenuti eroziju iznutra u Crnoj Gori blokiranjem procesa donošenja odluka ili čak zahtijevanjem više ministarskih mjesta; kao rezultat toga, ova dva zahtjeva mogu biti namjerno odbijena i iskorištena kao opravdanje za rušenje vlade”.
„Ako predsjednik Crne Gore dozvoli stvaranje tehničke vlade ili odmah pošalje državu na izbore, to će biti u interesu samo proruskih i prosrpskih snaga jer će nastaviti da šire propagandu da ‘Srbi u Crnoj Gori su u opasnosti’ i ‘crnogorski nacionalisti će se uskoro vratiti na vlast’. Ovo se posebno može pojačati nakon objavljivanja punih rezultata popisa organiziranog u decembru 2023. Konačni rezultati popisa mogu imati i druge posljedice koje mogu pokrenuti referendum u onim općinama Crne Gore u kojima dominira prorusko, prosrpsko i raspoloženje za SPC”.
„Da bi se ti ciljevi ostvarili, ne isključuju se i vojne i paravojne metode. Srbija i Rusija su kontinuirano koristile paravojne metode, a to se vidjelo i u slučaju napada na Banjsku na Kosovu u septembru prošle godine”.
„Ove paravojne trupe”, ocjenjuju, „mogu direktno uticati na secesioniste u Crnoj Gori da uspješno ostvare svoje ciljeve i neutralizira reakciju crnogorskih snaga. Sve navedene radnje mogu se izvoditi i bez straha od intervencije Vojske Crne Gore i NATO-a”.
„Jer, kako se čini, nije slučajno što je Mandić na čelu Skupštine Crne Gore. On, sa svojom funkcijom i člana Savjeta za sigurnost i obranu Crne Gore, može blokirati ove institucije. Mandić, preko Savjeta za sigurnost i obranu, koji komandira oružanim snagama, može zabraniti ovim snagama djelovanje kao odgovor na bilo kakvo odcjepljenje, jer ovaj Savjet odluke donosi jednoglasno. Na drugoj strani, preko funkcije spikera parlamenta, Mandić također može da iskoristi svoje ovlaštenje da prekine bilo kakvu reakciju opozicije kroz Skupštinu da pozove NATO”.
„Eurasia Review Journal” piše da „posljednja opcija ostaje potpuna ili djelomična invazija Srbije na Crnu Goru pod tvrdnjom da su ‘Srbi ugroženi’ stvarajući uvjete za federalizaciju ili konfederalizaciju Crne Gore, odcjepljenje kao u slučaju Krima 2014. ili potpunu invaziju”.
„Srbija može izabrati i da se zvanično ne angažira ni u jednoj od ovih opcija, ali je dovoljno da financira i organizira paravojne grupe koje pomažu secesionistima i ostvaruju ciljeve Rusije i Srbije.”