Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 20,11-18
Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«
Skrenimo pozornost na činjenicu iz današnjega evanđeoskoga ulomka. Četiri se puta veli za Mariju Magdalenu kako je plakala, bijaše uplakana. Plakaše. Zašto plačeš? – Da, reći ćemo, suze su i plač ženska stvar i posao. One lako (pro)plaču. Učenici, odnosno muškarci, ne plaču. Prisjetimo se ipak i zapamtimo kako je i Petar u noći izdaje gorko zaplakao. Isus je duboko dirnut Lazarovom smrću nad njegovim grobom duboko se potresao u duši i gorko zaplakao.
Ali ovdje nema učenika jer su ga svi ostavili, pobjegli se i sakrili, u strahu od Židova. Oni su na sigurnome, iza zatvorenih vrata, zbog straha i vlastite sigurnosti. Međutim, istina je da tko ne zna plakati, ne zna se istinski ni radovati, sebi ni drugima, ne zna uživati u sreći niti zna ljubiti.
Ženo, zašto plačeš? – pitaju anđeli Mariju Magdalenu. Suze imaju svoj razlog. Marija je izgubila Isusa, ljubav svoga srca i svoje duše. S njime je izgubila i svoj život. Sad u grobu nema ni Gospodinova tijela, grob je prazan. Tko li ga je uzeo? On joj je bio upravo sve. I da čovjek zbog toga ne plače? Njoj su sve nade pokopane. Stoga suze. One naviru redovito iz čovjekove podsvijesti, iz dubina.
Suze su nešto kao podzemne struje i vodotoci duše i srca. – Uzeše Gospodina. On mi je bio sve! Uzeše mi moju nadu, moje očekivanje, moju sreću. Pokopaše mi sve moje, sad ga i uzeše. – Upravo kao i danas nad grobovima tolikih naših mladih. Kolike majke plaču zbog tragične sudbine svoje djece – zbog prometnih nezgoda, droge, alkohola, kocke, ovisnosti, neuredna života? Pa mnogi idu i u svjesno samoubojstvo zbog ništavila s kojim su suočeni.
Ovdje je riječ o Isusu. On je razlog suza. Jeste li ikada plakali zato što ste izgubili Isusa u životu? Jeste li plakali zbog Isusa? I bi li vas uopće pogodilo kad biste ga zauvijek izgubili? Što biste izgubili kad biste izgubili Isusa u životu? Što vam on znači? Biste li bili potreseni u dubini duše? Bi li vam puklo srce kad biste izgubili Isusa? Biste li prolili ijednu suzu?
Danas Isusa tjeraju, niječu, progone, njega hule, ismijavaju, toliki ga psuju. Dira li te psovanje ili vrijeđanje Isusova imena? Ili si možda među onima koji ga psuju? Ne dao Bog! Što bi bilo od nas kad ne bi bilo Isusa? Danas razdiru haljine, deru se i plaču, samoranjavaju navijači na stadionima zbog izgubljene utakmice svojih ‘idola’. A kršćani? Tko to još plače što se na Isusa huli, izruguje, psuje, javno i privatno? Što ga se ismijava na pozornici, u filmovima, na ulicama, plakatima?
Marija traži Isusa. Traži Isusovo smrtno, mrtvo tijelo u grobu. “Uzeše Gospodina moga i ne znam kamo ga položiše”, ističe ona naglašeno. Marija traži mrtvog Isusa, prošloga, traži ga u prošlosti među mrtvacima. Tu ga međutim nema. Ona je do kraja okrenuta prema prošlosti, bivšemu, okrenuta leđima prema budućnosti i zato nije kadra prepoznati samoga Gospodina s kim komunicira. Isus se daje pronaći. Nitko ga ne će pronaći ako se sam Isus ne ponudi. On daje znakove svoje prisutnosti.
Od Isusa misli da je vrtlar. Tek na izričito glasno oslovljavanje “Marijo!” prepoznaje Marija Učiteljev glas. Riječ koja dolazi iz srca i prodire u srce. To je sve. Nema nikakve pouke, nikakva pobližega tumačenja, nikakva komentara uskrsnuća. Na tu riječ njoj se otvaraju oči i uši. Našla je onoga koga je tražila. Tako se događa Uskrs u čovjekovu životu.
Isto se zbiva i s učenicima na putu u Emaus, isto i onoga jutra, u zoru kad su bili na Tiberijadskom jezeru, u pramazorje. Isus ih oslovljava. A Ljubljeni učenik je samo uzviknuo: „Gospodin je! – Dominus est!“. Nije lako prepoznati Isusa kad se objavljuje kao Uskrsli kao što to bijaše dok je bio s njima kao jedan od njih, s kim su mogli razgovarati, koga su mogli doticati. Treba strpljivosti, treba vremena da bi čovjek spoznao i prepoznao Isusa. Ne zavisi to samo od očiju, jer Uskrsli nije tvarna, fizička datost, nego treba prijeći na nutarnje gledanje, gledanje srcem, cijelim bićem.
Isus treba samo jedno reći, prozboriti: “Marijo!” – i to je dovoljno. Marijo, zovem te svojim glasom i tvojim imenom. Moja si. U tom trenutku njoj se otvaraju oči. Našla je onoga koga je tražilo njezino srce i duša. Ujedno je i pronađena. Našao ju je Isus. Tako se zbiva uskrs u čovjekovoj duši. Isus uskrsava u srcu. Nakon toga može samo jedno zaustiti: “Učitelju – Rabbuni!” Prozbori pa da te vidim, Gospodine!
Na taj se način rađa uskrsna vjera, naime, u susretu s Uskrslim, u govoru i odgovoru ljubavi. Isus zna za nas, uplakane i tužne, pozna nas po imenu i izgledu. Poziva nas našim imenom s onu stranu granice smrti. On briše sve naše suze i boli, upravo kao što i veli Knjiga Otkrivenja. To nam može uliti snagu za budućnost. – Marija bi htjela u ovom trenutku imati Isusa samo za sebe. Isus veli – ne! „Noli me tangere!“ – Ne zadržavaj me!
Ona od svoje sreće ne zna što bi uradila, a Isus joj samo veli da ide i javi braći njegovoj da je Gospodin uskrsnuo. Ona je apostola apostolorum. Prvoposlana poslanima! Navjestiteljica nečuvene radosti i blagoslova. Ne spada u krug apostola, ali je prva donijela apostolima poruku o uskrslom Gospodinu.
Čuli smo – Marija prepoznaje Isusa po glasu. Izgled vara, ali je glas neprevarljiv. Njegov je glas neponovljiv. Uvijek. Čujem li njegov glas? I što mi on znači? Sve su to životna pitanja za nas danas i ovdje! I nas – tebe i mene – zove Isus našim imenom. Tim imenom bit ćemo biti oslovljeni i u vječnosti. Budimo dostojni svoga kršćanskog imena koje tvori naš identitet pred svijetom i u vječnosti. Tad će se pretvoriti i naše suze žalosnice u radost uskrsnoga jutra.
ŠTO TRAŽITE? KOGA TRAŽIŠ, ŽENO?
Marija Magdalena i Uskrsli
Ivanovo Evanđelje započinje i svršava Isusovim upitom: “Što tražite?” Upit je to koji je odaslan dvojici Ivanovih učenika. Na kraju Evanđelja imamo Isusov upit Mariji Magdaleni, u vrtu, nakon uskrsnuća: “Ženo, zašto plačeš, koga tražiš?”
Za onoga prvoga susreta Isus je u prolazu, i u prolazu pita on njih, dvojicu. To je uopće prva riječ iz Isusovih usta u Ivanovu Evanđelju. Nakon Uskrsa prva riječ u vrtu, upućena jednoj ženi, Mariji iz Magdale gotovo je identična: Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? (usp. 20,15).
Tražiti i traganje očito je čovjekova temeljna protega, to je condition humaine. U prvom slučaju dvojica Ivanovih učenika, oni bi htjeli znati gdje to Isus boravi, kao ‘Jaganjac Božji, a na kraju Evanđelja kao da se Marija Magdalena uživljuje u ulogu zaručnice iz Pjesme nad pjesmama (3,1-3), koja je u potrazi za svojim zaručnikom: “Na postelji svojoj noću tražih onoga, koga srce moje ljubi… Tražila sam ga, al’ ga našla nisam. Dići ću se i kružiti gradom, ulicama tražit ću i raskršćima onoga, koga srce moje ljubi. Tražila ga, ali ga ne nađoh”.
Četiri puta riječ tražiti kao da podvlači nestrpljivost i revnost te žar zaručnice. Njezin ljubavni zanos. U Ivanovu Evanđelju traženje počinje s jutrom, zorom, za mraka, kad je još bilo tamno (20,1). U sinoptika tek što sunce nije izišlo imamo izvješća o Isusovu uskrsnuću.
Sjetimo se one zgode, kad je izišao Juda, nakon što mu je Učitelj oprao noge, veli se, i bijaše noć. Ovdje, Isusovim uskrsnućem kao da noć prestaje, sviće dan, razdanjuje se. Noć je na izmaku. Juda odlazi u tamu ovoga svijeta i svoga nedohoda, u svoj mrak. Svijet je u tami otkako imamo na pozornici pitanje upućeno Adamu: Adame, gdje si? (usp. Post 3,9).
Bog neumorno traži, traga za čovjekom, Bog želi podariti zavičaj, dom Adamu. Traži Bog i pita i Kaina, nakon bratoubojstva koji potom postaje nestalni lutalica. Čovjek je izgubio svoje mjesto u svijetu, izgubio je životno svjetlo.
Dok Bog čovjeka traži, ovaj mu odgovara u edenskom vrtu: Čuo sam tvoj glas, tvoj hod u vrtu, pobojah se jer sam gol i zato se sakrih. Adamu je preostala jedino gola egzistencija sa svim egzistencijalnim strahom. Nedostaje mu svjetlo života. Isus, Logos, životni smisao, dolazi među nas kao pravo životno svjetlo koje osvjetljuje svakoga čovjeka (usp. Iv 1,9).
Marija iz Magdale nalazi se pred mračnim grobom ovoga svijeta i plače. Točnije kazano – ona se prigiba u prazninu groba gdje nalazi plahte i ručnik kojim bijaše umotana Isusova glava. Je li ta praznina s kojom se suočava zadnje u njezinu i našem životu? Nju, neutješenu i neutješivu, uplakanu, pitaju dvojica anđela: Ženo, zašto plačeš? (20,11).
Slično je u Knjizi Postanka pitao anđeo Gospodnji Hagaru, sluškinju, koju je Sara, gospodarica, otjerala iz kuće: Hagaro, Sarina sluškinjo, odakle dolaziš i kamo ideš? Takva pitanja pomažu upitanicima da sebe lociraju, gdje su. Pitanje je upućeno Hagari u blizini izvora u pustinji. Međutim, Hagarine se oči moraju tek otvoriti za izvor, za život (usp. Post 21,15-19).
Hagara plače. Marija plače. Objema se moraju otvoriti oči za novu stvarnost, prije nego pronađu i vide. Stoga je rana Crkva i nazivala krštenje prosvjetljenjem – fotizmos.
Hagara je otkrila vodu i hranu te time i budućnost za sebe i svoga sina Išmaela. Marija je otkrila svoga Gospodina – Kyriosa, ljubljenoga Učitelja. Nakon anđelova upita Marija se prvi put okrenu, vidi Isusa pred sobom – ali ga ne zapaža, ne prepoznaje, oči su joj još uvijek zastrte od suza. Mrena žalosti ih prekriva.
Ona je poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama koja susreće noćobdije, stražare. Uskrsli se Isus ne da otkriti našim vlastitim osjetilima, ljudskim silama, vlastitim traženjem. Traženi se mora sam otkriti. Njegova je to milost svakomu od nas.
Za prvoga obrata Marija se susreće samo s ‘vrtlarom’, a drugi je zaokret uslijedio kad ju je Isus oslovio njezinim imenom. Tada se Marija okrenu k njemu i reče mu na hebrejskom: Rabuni – što znači, Učitelju. Tek ovaj drugi okret, obrat, vodi prema konačnomu: Effatha, Otvori se! Oči joj se otvoriše za Isusovu prisutnost. Nakon toga može Marija reći sa zaručnicom iz Pjesme nad pjesmama: Našla sam onoga koga traži duša moja. Našla, i nisam ga više puštala.
Marija traži iskustvo ljubljenog Učitelja, a doživljava objavu. Njoj se objavljuje, ukazuje Uskrsli. Uskrsli preskače zaprjeke – upravo kao zaručnik u Pjesmi – koje mu se isprječuju na putu. Marija je tražila, ali je zapravo nađena. Našao ju je Gospodin. Duh Sveti provijava između nje i njezina Učitelja, sada već proslavljenoga Gospodina.
Duh je šalje nakon susreta s Isusom da ide navijestiti radost Uskrsa braći i sestrama: Vidjela sam Gospodina! (20,18). Rabbuni – postaje za Mariju vjeroispovijed, upravo kao i za Tomu: Gospodin moj i Bog moj! Potom nalog: Ne zadržavaj me! Ne zadržavaj se sa mnom.
Odsada je Isus dostupan samo u molitvenom izričaju, u priznanju, kao Tominu. Marijo, o reci što je, što ti oko vidjelo je. Grob ja vidjeh Krista Boga – svijetlu slavu Uskrsloga, – anđele i platno bijelo u kome bješe sveto tijelo, dio je Uskrsne Posljednice. Svijet nije više grobna raka, mračni grob, nego je obasjan uskrsnućem.
Slično iskustvo imamo i za Lazarova uskrsnuća. Isus naređuje: Ustani! Iziđi van! Prethodno je Isus upravio Ocu molitvu, te nakon molitve upućuje nalog pokojniku: Ustani! Van! Lazarovo ime glasi u prijevodu Bog je pomogao, Bog je spasio od smrti (Azar-ja). Isto je i Marija iskusila. Ona koja traži i želi pronaći, u grobu Isusa, biva tražena, nađena, pronađena.
Gospodin je sam osobno tražio i pronašao nju, ali ne u grobu. Smrti, gdje je tvoja pobjeda? Smrti, gdje je tvoj žalac? – uzvikuje Pavao u Poslanici Korinćanima (1 Kor 15,55). Svijet nije više pod vlašću smrti, nego u Gospodinovim rukama. On je pobijedio smrt i mrak.
fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje