Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Mk 16,9-15
Isus, uskrsnuvši rano prvog dana u tjednu, ukaza se najprije Mariji Magdaleni iz koje bijaše istjerao sedam zloduha. Ona ode i dojavi njegovima, tužnima i zaplakanima. Kad su oni čuli da je živ i da ga je ona vidjela, ne povjerovaše.
Nakon toga ukaza se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo. I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše.
Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih. I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«
Ponovno se u izvještaju o Isusovu uskrsnuću spominje nevjera kod učenika. Oni jednostavno ne mogu vjerovati ženama. One su za njih nevjerodostojni svjedoci. Sjetimo se, onodobno žene nisu bile kvalificirani svjedoci u parnicama. Nisu mogle svjedočiti na sudu. Pa tako i u očima apostola one su one koje pronose sulude, sumanute novosti, haluciniraju.
To je najbolji dokaz kako učenici nisu mogli biti izvorno pogonsko pero niti nekakav spontani zamašnjak za potonju evangelizaciju ili nastanak Crkve. Njihova vjera nije proizvod njihova doviđanja, fantazije ili pričina kojima bi ublažili bol i tugu za izgubljenim Učiteljem. Sami im Uskrsli mora izbiti iz glave njihove sumnje i nevjeru. On se pred njima ovjerovljuje. I tek postupno vjera zahvaća njihova srca, postaju osvjedočeni svjedoci koji su i sami ubuduće sposobni druge osvjedočivati, koji su kadri evangelizirati u snazi i pomazanju Duha Svetoga. I tako se zublja vjere prenosi s naraštaja na naraštaj.
Vjerovati u uskrsnuće, vjerovati u Krista ne znači imati na umu ili misliti na neku davnu povijesnu osobu koja je živjela u Palestini prije dvije tisuće godina. Vjerovati u Krista znači upustiti se ovdje i danas u proces koji je na djelu u svijetu od događaja Isusova uskrsnuća. Svi su svetci, proroci, duhovni učitelji crpli snagu upravo iz te božanske dubine sadašnjega trenutka. Uskrsli je pobijedio moć smrti te granice i uskoću vremena.
On je među nama, on se s nama susreće u našemu ‘danas’. Od Isusova uskrsnuća na djelu je proces koji će svršiti u onome Pavlovu, kad jednom bude Bog sve i u svemu (usp. 1 Kor 15,28). Uskrsnuće je jamstvo trajne Isusove prisutnosti među nama. Treba se prepustiti toj dinamici u vlastitom svagdanu.
Isus odašilje svoje u cijeli svijet s nalogom da naviještaju Evanđelje SVEMU STVORENJU. Ne samo ljudima. Evanđelje je namijenjeno cjelokupnom Božjem stvorenju, svemu što jest, što opstoji, što je Bog stvorio, jer je sve zahvaćeno preobrazbom koju je izveo Gospodin na dan slavnoga uskrsnuća. Novo stvaranje!
Govorili smo već o Uskrsu kao kvantnom iskoraku u stvaranju! Jasno, tu se ponajprije misli na ljude, na ljudska stvorenja, ali je i sve ostalo uključeno. Nitko nije iz Božjega plana spasenja isključen, na djelu je preobrazba svijeta iz staroga u novi, na djelu je novo stvaranje. Vjernici moraju postati novi stvor u Kristu Isusu. Isus i njegova poruka definitivna su i završna Božja riječ svemu stvaranju.
Isus je započeo svoj nastup u Galileji propovijedanjem Evanđelja, a na apostole prenosi isti nalog, navijestiti svemu stvorenju Radosnu vijest. Kao da se premošćuje taj luk – početak i kraj premošteni su velikom dûgom, velikim lukom. U riječi Evanđelja čovjek se susreće s riječju koja podiže, donosi život, riječju koja je riječ života i smrti. Nakon te riječi nema više drugih riječi koje bi bile spaso- ili životvorne. Spasenje i sud zavise od vjere u Isusa Krista i njegovu riječ. Uz Evanđelje i vjeru vezan je i nalog krštavati.
Markovo Evanđelje započelo je izvještajem o Isusovu krštenju, kako se Duh Sveti spustio na Isusa u vidljivu obličju te kako je nebeski glas Isusa oslovio kao Božjega ljubljenoga Sina. Isto Evanđelje svršava Isusovim uzašašćem na nebo odakle nam on jamči da smo svi Božja ljubljena djeca, sinovi i kćeri.
Za osobe koje su se onda susrele s Isusom bijaše odlučujuća njihova veza, povezanost s Isusom. Isus je uspostavljao kontakte, izvlačio ljude iz njihovih tamnica i izolacije, stvarao od njih subjekte, svjesne pojedince. Njima je potom govorio o kraljevstvu, o novom čovjeku, novom Savezu koji Bog želi sklopiti s ljudima. Bog želi stupiti u vezu, u odnos s čovjekom. To bijaše poslanje Isusovo u ovome svijetu.
Bog čovjeka ne otpisuje nego mu daruje svoje srce. Čovjek stupa u odnos s Bogom. Na Golgoti se taj život Božji razlio u cijeli svijet, ondje je Gospodin ispustio „Duha“, a na Duhove je sav svijet uključen u dinamiku Novoga zavjeta.
Isusov nalog učenicima da pođu u cijeli svijet samo je proširenje Novoga zavjeta na sve narode. Bog se ne ograničava više samo na izabrani židovski narod. Učenici trebaju biti riječju i životom svjedoci novine koja je nastupila Kristovim uskrsnućem u cijelom svijetu. Njihova je uloga liječiti svaku vrst bolesti i nemoći. Upravo kao što su to činili kad ih je zemaljski Isus odašiljao liječiti bolesne i govoriti o blizini kraljevstva Božjega. To što je činio Isus, trebaju nastaviti i njegovi poslanici u svijetu.
Dakle, apostoli i njihovi nasljednici moraju biti novi ljudi koji govore o novini života, o slobodi koju nudi sam Bog u Evanđelju. Čovjek jest i ostaje Božja slika i prilika, i zato ga ne smiju definirati druge, protubožne sile i moći. Želi da se ljudi oslobode okova svijeta i Zloga te da im bude moguće zvati Boga Ocem. Zajednički moliti Očenaš – srcem i razumom. To je put do općeljudskoga identiteta i solidarnosti bića u svemiru. Postati novi čovjek i biti kadar reći da je nov u svjetlu Isusove riječi i osobe.
Bog je postao čovjekom na takav način da je ubuduće čovjek kadar i sposoban slijediti svoga Boga na vlastitu putu do Boga u Isusu Kristu. Nemoguće bijaše izmisliti pojavu kao što je Isus – pa ni u najvećoj znanstvenoj fantastici niti u najsnažnijoj poeziji.
Trideset i tri godine života, i u tim godinama toliko nabijena, intenzivna života da se svatko može pronaći u njemu, u njegovoj ljubavi. Svi bez razlike, mali i veliki, siromašni i bogati, ljubljeni i prezreni, poniženi i vladari.
Taj Bog s ljudskim licem koje uvijek iznova možemo susresti. Tragove mu možemo posvuda otkriti. Oni koji su Isusovi – prepoznaju se, ma gdje bili. I u pustinji, i u velegradovima, u malim kapelicama. To je i povlastica, i milost, ali i teška obveza, biti naime navjestitelj i zrcalo ovoga novoga što je zasjalo svijetu u Isusu Kristu. Blago-Vjesnik Evanđelja o raspetom i uskrslom Gospodinu Isusu.
VJEČITI TRAŽITELJ I ZANOVIJETALO – SVETI TOMA APOSTOL
Svaki put kad mislimo, sad je gotovo, sad su stvari do kraja jasne, sva su pitanja odgovorena, nema se više što pitati, sad se može krenuti, neopterećeno, bez velikih zašto, ali, kako, podiže taj Toma svoj prst i javlja se za riječ. Kao da želi naznačiti: Imam još jedno pitanje. Ne znam jeste li mislili na to, ali mi ne ide iz glave. Potom se opet svi hvataju za glavu te u sebi ili možda poluglasno mrmljaju: „Ma, opet taj Toma. I uvijek ista igra, ista muka. Dosta nam je toga“. Čovjek bi najradije udario šakom o stol i rekao: Ma, dosta je toga, prestani, Toma, s time. Dosta je bilo kakve diskusije i raspre, Toma. Urazumi se.
Nekako bi se moglo predočiti u tome svjetlu svetoga Tomu apostola kakvim ga prikazuje Ivanovo Evanđelje. Uvijek je on onaj koji ubacuje neku sumnju, dvojbu, prigovor, želi pojašnjenje. Kao na tekućoj vrpci. Iznenada izlazi ili iz svoje zamišljenosti ili odsutnosti, ili pak pospanosti. Javlja se za riječ. Možda je za njega tipično što je „prespavao“ prvo Gospodinovo ukazanje na sami Uskrs. Svi bijahu osim Tome, i jasno, Jude koji je otišao u svoju noć. Vjerojatno je za učenike bio neke vrsti mudraca, pametnjakovića, koji je imao višak „soli“ i misli u glavi, koji nije bio posve pri samoj stvari, ili je pak bio na svoj poseban način. Ime mu znači „Blizanac“, kao da su u njemu dvije osobe…
Sanjar, ali koji, kad se javi za riječ, redovito pokrene stvari naprijed, i svi su učenici krenuli korak dalje u spoznaji. Toma je onaj koji uvijek krajnje ozbiljno shvaća ono što se govori, postavlja pitanja koja drugima nisu ni na kraj pameti. Uvijek malo sporije, ali tim temeljitije! Takav je Toma u Ivanovu Evanđelju.
Jedini Ivan evanđelist skreće pozornost na Tomu. Drugi ga – sinoptici – stavljaju samo na popis apostola, o njemu redovito šute, dok ga Ivan višekratno spominje. I to redovito u značajnim trenutcima.
Najprije za Lazarova uskrsnuća. Toma izbija u prednji plan. Učenici žele odvratiti Isusa da ne ide u Judeju jer su ga već htjeli ubiti ondje. Betanija je nadomak Jeruzalema i lako se može dogoditi da sve svrši tragično po Učitelja.
Međutim, nekako kao iz vedra neba Toma istrčava naprijed s riječima: Pa hajdemo i mi umrijeti s njime (usp. Iv 11,16). Negdje iz svoga umovanja, zamišljenosti upućuje poziv svima da se odluče, da odlučno prihvate ono što treba činiti. Je li Toma nešto shvatio, to je onda za njega nepovratno i nepobitno.
Zatim u dvorani Posljednje večere. Isus se od svojih oprašta. Govori o tome kako će ići ispred svojih te kako učenici znaju kamo će se to on zaputiti. Toma u ime svih ponovno istupa i kao da postaje glasnogovornik svih: Gospodine, pa ne znamo kamo to ideš. Kako onda možemo znati put? I ovdje bi on htio krajnju jasnoću. Gospodin njemu, ali i svima nama i zauvijek jasno odgovara: Ja sam put, istina i život (Iv 14,1-6).
Potom nakon uskrsnuća. Opet je Toma među apostolima, zamišljen, ne želi vjerovati pričama svojih sudrugova. U mislima je tko zna gdje. Ne vjeruje njihovim izvještajima kako su ga vidjeli, sam želi shvatiti, razumjeti, uvjeriti se. I na nas ostavlja snažan dojam upravo Isusova gesta kojom se obraća Tomi. Ni riječi prigovora, nigdje nimalo kritike, nego samo kretnja.
Uzima Tominu ruku – stavi je ovamo! Želi ga privući k sebi, za ruku, korak bliže. Bez odmaka, bez zadrške. Zna on svoga Tomu, zna on što Tomi treba. Čini se kao da se Isus samo zbog Tome drugi put ukazuje učenicima, da mu izbije sumnje iz glave. Da bi i Toma mogao povjerovati. Isus vodi Tomu putem koji je primjeren samo ovomu apostolu. Isus zbori, Toma oklijeva, Isus nastavlja, a Toma priznaje jednostavno: Gospodin moj, Bog moj.
Prema Ivanovu Evanđelju Isus se nakon uskrsnuća obraća jedino Mariji Magdaleni u vrtu – na grobu, kao Uskrsli, i ona ga prepoznaje, zatim Tomi koji ga priznaje prvi Gospodinom i Bogom te Petru nakon onoga ribolova i doručka, „Šimune, Ivanov! Ljubiš li me!“ (usp. Iv 21.15-17).
Uprizorenje za pamćenje na Tiberijadskom jezeru. Toma je je jedan od sedmorice učenika koji su zajedno s Petrom lovili ribu cijelu noć, ali ništa nisu ulovili. Učitelj je na obali, tu je već pripravio žeravicu. Toma je svjedokom razgovora koji se odvijao između Isusa i Šimuna Petra. Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? Priznanje u ljubavi, pitanje spram ljubavi, veće ljubavi. Koji je Petrov odgovor? Pa ti, Gospodine, sve znaš. Ti znadeš da te ljubim…
Ne znamo kako je djelovao taj razgovor na jednoga Tomu i ostale nazočne. Možda ga je podsjetilo na onaj razgovor što su imali nakon uskrsnuća, kad se Isus ponovno ukazao, kad ga je prekorio zbog nevjere, kad ga je uzeo za ruke i pokazao mu svoj bok i svoje ruke…
Da, vjera s mnogo upitnika. Mnogi će se od nas otkriti u Tomi i njegovu stavu. Malo komu prelazi olako s usta priznanje koje čujemo iz Tominih usta. Svi bismo htjeli iskustveno dotaknuti. Toma je temeljit, mudruje, filozof, ide do krajnosti, zadnjih uzroka stvarnosti.
Svi stojimo pred upitnicima i pitanjima koja nisu nikomu do kraja jasna, pitanja koja se tek moraju pojasniti, na koja se moraju dati odgovori. Nije to nevjera, i to je vrst vjere i vjerovanja. Ima pitanja s kojima nikada nismo došli do kraja u životu. Ima ih koji drugima zavide na njihovoj vjeri.
Na gotovo svim mjestima gdje se Toma kod Ivana spominje nosi on pridjevak Didimos, “Blizanac”. Kao da se želi naglasiti, u svakome od nas postoji to dvojstvo, ta dvojina, dvije osobe, jedna koja bi htjela vjerovati, druga koja ne vjeruje, jedna koja trajno pita, druga koja se protivi pitanjima i veli, vjeruj.
U svakome je od nas i NAŠ DVOJNIK, blaženik i prokletnik, svetac i grješnik, sretnik i nesretnik, desni i lijevi razbojnik. Svi nosimo u sebi to dvojstvo, tu dvojinu, ali i u vlastitoj okolini. Isus je s njima imao strpljivosti. A mi?
Isus je strpljiv. S Tomom ali i sa svakim od nas. Strpljiv sa svakim koji sumnja, koji pita, koji traga, koji je u dvoumici. Koji želi poći svojim putem, osobnim, za Isusom. On vodi za ruku. I onda će najednom čovjek osjetiti da treba reći, poput Tome: Gospodin moj! Bog moj!
Isus će uputiti blagi prigovor, kako su blaženiji oni koji ne vidješe, a vjeruju. Vjerujem da je to Isus rekao Tomi i ostalima s blagim smiješkom, velikodušnim razumijevanjem i onoga Tome, ali i svih Toma kroz svu potonju povijest.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje