Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 20,19-31
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Svaki put kad su ljudi sposobni u svome životu oprostiti, događa se u njima i njihovoj okolini jedna vrst čuda. Događa se čudo koje su iskusili učenici iza zatvorenih vrata kad im se ukazao Uskrsli. Njegova pojava pred njima, preplašenima i zastrašenima, ulila je novu vjeru kako je život nerazoriv, kako je ljubav neuništiva, kako je nemoguće iščupati iz čovjekova srca mir, ako je čovjek pronašao nutarnje sidrište. Upravo događaj iz dvorane Posljednje večere bjelodano svjedoči gdje je moguće pronaći tu silnu energiju dobrote. To je uskrsli Gospodin sa svojim proslavljenim tijelom.
Isus se svojima ukazuje. Prva je riječ „Mir“ potom udahnjivanje Duha Svetoga. Novo stvaranje. Kao što je nekoć Gospodin udahnuo svoga Duha u Adama, isto to čini i ovdje Isus uskrsli apostolima. Daje im Duha da mogu biti njegovi „veleposlanici“ u svijetu. Ambasadori koji će donositi mir i oprost grijeha. Na Veliki četvrtak imamo uspostavu euharistije, na Veliki petak ozbiljenje žrtve na križu, a ovdje, oprost grijeha, sakrament pomirenja i ispovijedi. Oprost grijeha kao prvi dar Uskrsloga svijetu. Bog je sa sobom pomirio svijet u Isusu Kristu, pa to moraju učenici svjedočiti svijetu, nositi riječ pomirenja i oprosta.
Isus je na svome tijelu, u svome duhu iskusio moć i snagu praštanja i zato bio uzet u slavu, te se pojavljuje s proslavljenim tijelom pred svojima. Samo onaj tko je na vlastitu biću iskusio snagu i moć praštanja, tko je doživio to čudo međuljudskih odnosa, može izrasti iznad sebe te oprostiti drugima.
U nas se obično događa da se, ako nas je netko uvrijedio, u sebi time toliko mučimo i razbijamo glavu da nam to postane stanje duha, stanje kronične uvrijeđenosti, neka vrst nutarnje mrzovolje te potisnute i više-manje priznate potrebe za vlastitom osvetom. Sve uvrjede koje je čovjek kroz život doživio prerastaju u nutarnje stanje. One se ne zadržavaju na našoj površini, već grizu dušu, te tuđa zloća vremenom postaje odnosno prerasta u vlastitu. Čovjek se sa stanjem pomiruje.
Gospodin Isus nije dopustio da mu takvo stanje izjeda dušu, kod njega se stanje s tijela nije prenijelo u duh i nije postao rob osvetničkih misli i osjećaja. Proces pomirenja i praštanja nemoguće je započeti dok pojedinac sam ne shvati da u trenutku, kad drugomu nanosi bol i uvrjedu nanosi je samomu sebi. Sve zlo koje se nanosi drugima, najprije se odražava na vlastitoj duši, ide u vlastitu psihofiziku.
Nemoguće je lagati drugima, a da se sam čovjek ne vara i ne živi u zabludi. Jednako i kod drugih grijeha. Dokle god čovjek ne zamijeti da sa svakim grijehom gubi dio vlastitoga bića, počev s najmanjim, pa do samorazarajućeg razvrata ili droge, dotle neće shvatiti dubinu u koju se svojim grješnim stanjem sunovraćuje. Nije li istina da dok druge preziremo i mrzimo mržnjom onemogućujemo sebe u svojoj ljudskosti i ljudskom dostojanstvu te da sami sebe gazimo vlastitim nogama. I tako u svakom i sa svakim osobnim grijehom.
Samo je s pomoću sreće što izrasta iz ljubavi moguće naučiti praštanje. Samo u ostvarivanju, u realizaciji vlastite ljudskosti i ljudskog života, moguće je istinski živjeti ono što nam nudi sam Isus Krist, a to su njegovi sakramenti kao zgusnute tajne našega i njegova života u nama. Vrijednost euharistije, praštanja, pomirenja i pokore i svega onoga što nam Isus nudi kao oporuku, kao vlastitu nazočnost, moguće je naučiti u međusobnom ljudskom ophođenju.
Svatko je pozvan, prema onome što je izrekao Isus kod Mateja (Mt 18 – 70×7), praštati da bi mu se oprostilo. Praštati je nemoguće nasilno ili prisilno. Srce se ljudsko ne mijenja silom, ni dobrim nakanama i odlukama, ne stisnute pesnice protiv sebe ili drugih, ne stisnutih zubi ili snagom ove ili one zakletve ili čvrste odluke, kako se takvo nešto više ne smije ponoviti, već jedino ljubavlju i sviješću da je čovjek ljubljen te da treba uzvratiti ljubavlju, te na poruku mira uzvratiti mirom.
Jedanaestorica iza zatvorenih vrata iskusiše kako je Uskrsli među njima. Nema u njegovoj pojavi ni riječi prijekora, pa ni onih koje bi oni sami sebi uputili. Najgora su u životu samooptuživanja. Isus je došao da bi donio mir, da bi darovao mir, da bi kazao da je posvema nestalo onoga što se ispriječilo između njega i njih. Nije se Isus pojavio među apostolima da bi sad jednom zauvijek obračunao sa svojim smrtnim neprijateljima, da bi dušmane porazio, već svojom pojavom i riječima bjelodano svjedoči kako ljubav ima zadnju riječ u svemiru i ljudskom životu, pa i onda kad se ta ljubav prezre ili uništi. Upravo je na Isusovu primjeru savršeno jasno kako je Božja nemoć snažnija od ljudske moći i sile.
Tek postupno se u njima razdanjivalo i svanjivalo. Tek postupno je i u njima to sunce pravde svitalo. Postajalo im je jasno, a to će kasnije posvjedočiti na toliko mjesta apostoli u Djelima apostolskim, Pavao u svojim pismima, cijeli Novi zavjet i povijest Crkve, kako je na Veliki petak započela nova povijest čovječanstva, kako je čovjek vrijedan ljubavi i praštanja unatoč svoj svojoj pokvarenosti i zlohotnosti. Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. To je jedinstveni usklik radosti, sreće. To je dokaz kako je moguće preokrenuti svijet, podariti svijetu novo lice i novu budućnost, kako je moguće da i nemoguće postane iskustvenom zbiljom.
Ono što se zbilo s učenicima moguće je i s cijelim svijetom. Nutarnja i vanjska preobrazba snagom Isusove osobe i nazočnosti. To im je ulilo snagu svjedočiti njega pred carevima i kraljevima, namjesnicima i velikašima ovog svijeta te svjedočiti o miru što ga donosi Isus. To im je ulilo snagu položiti i svoj život za svoje uvjerenje.
Prisjetimo se kako su komunisti svojedobno nastupali kao oni koji žele ukloniti sa zemlje rat i ratna stanja te uspostaviti sveopći mir. Savršena utopija i bulažnjenje. Da bi uklonili rat i postigli taj svoj cilj, tako su govorili, potrebno je započeti rat. I ako ljudi žele da ne bude više pušaka, treba uzeti pušku u ruku i oteti je onome tko je na drugoj strani. Nije li to savršeni začarani krug mržnje i osvete, neprekidna ratovanja sa sobom i drugima?
Zato treba uskrsnim iskustvom probiti začarani krug mržnje i osvete. Moguće je pretvoriti Veliki petak u Uskrs samo ako imamo nutarnje iskustvo Isusa Krista, ako se uživimo u njega. Ne misaono, ne izgovaranjem molitava ili pukih zaziva, već je potrebno upravo poput Tome pasti mu do nogu i uzviknuti zajedno s pobijeđenim apostolom Gospodin moj, Bog moj.
Susret s uskrslim Isusom daje nam sigurnost kako nema mjesta očaju, beznađu, strahu, preplašenosti, grijehu, nepraštanju. Prisjetimo se kako je sveti Franjo nastupao s porukom mira svakom čovjeku. Papi Inocentu III. je poručio, Gospodine Papa, Gospodin ti podario svoj mir. S istom je porukom išao pred muslimanskog sultana u Damietti. Znao je Franjo da i Papa i sultan trebaju mira, a vjerujemo da bi to Franjo izrekao i suvremenim nasilnicima i zlosilnicima, tiranima i diktatorima.
Tko se susretne s Uskrslim, ne smije ga zadržati za sebe. On se mora zaputiti ljudima, naviještati praštanje i mir. Tko je dotaknuo Isusove rane poput Tome, taj je istodobno poslan naviještati to jedinstveno iskustvo. Marija iz Magdale je to iskusila, apostoli su to doživjeli, učenicima su se oči otvorile. Isto je moguće i s nama u našem životu.
I za nas kao i za apostole vrijedi: Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas! Ne zuriti u budućnost, ne prepustiti se malodušju, već biti svjestan svoje poslanosti. Ne govoriti o praštanju, već donositi praštanje. Biti čovjek praštanja i oprosta, upravo kao što molimo u Očenašu. Poslani smo nositi Kristov mir. To se tiče cijele Crkve, ali i svih onih koji su u njoj.
To što se zbilo onda, u zbilji Uskrsa, zbiva se u svakoj euharistiji. Tajanstvena Isusova nazočnost u kojoj on sve jasnije i zornije izranja, u kojoj nam podaruje svoj mir. Kao ubijeni, zaklani Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta, podaruje nam svoj mir te nas šalje da ga nudimo cijelom svijetu. Zato Isus svojima veli idite po svemu svijetu, ne veli im da čekaju u svojim crkvama i toplim kućama. Otvorite vrata svojih crkava, pustite Isusa iz njih na ulice, budite onaj lazaret na bojnom polju koji vida rane čovječanstva. Bit je misija i misionara da su poslani te da se moraju osmjeliti izići i životom svjedočiti zbiljnost Uskrsa i Uskrsloga.
To će se tek onda istinski dogoditi, kad se budu preko naših ruku i naše nazočnosti događala znamenja i čudesa o kojima čusmo u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih. Na nama je samo prenijeti ondašnju zbiljnost u ovu našu sudobnu, ponovno iščitavati i dopisivati svojim životom nova poglavlja apostolskih djela i znamenja što ih učiniše u Isusovo ime. Treba samo da sjena naša padne na tjelesa izmučena životnom žegom te im ulijemo, donesemo spas.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje