Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Lk 1,26-38
Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.
U ožujku imamo svetkovinu odnosno događaj utjelovljenja Božjega Sina u Marijinu krilu. Marija postaje Šator Svevišnjega, Hram Duha Svetoga, Kovčeg zavjeta, Bogonositeljica. Božji blagovjesnik – Gabrijel – oslovljava ju novim osobnim imenom, ne onim što su joj ga roditelji dali, kao Mariju, nego je ona odsada Milosna, Premilosna, Preljubljena, prepuna Boga, jednom riječju, posuda do kraja ispunjena Duhom Svetim – grčki Keharitomene.
U svome poniznu stavu nakon utjelovljenja Sina Božjega ona se ne gordi, ne hvališe niti izvikuje ulicama svoga mjesta kako je začela po Duhu Svetom. Ne ide ni k svojim vršnjakinjama, kolegicama niti se pred njima hvasta, nego je skromna te se ponizno zapućuje na dugo hodočašće u daleko judejsko gorje, pohađa iskusnu staricu koju je – nerotkinju – zapala silna milost da začne u starosti dijete.
Elizabeta prepoznaje – snagom Duha Svetoga – Mariju kao Bogonositeljicu, blagoslivlja ju, naziva blaženom, presretnom, blagoslovom za sva pokoljenja. Tek nakon pozdravne dobrodošlice presretne Elizabete otvara Marija svoja usta, u krajnjoj poniznosti, ali s dubokom samosviješću o svemu što se dogodilo te ispijeva svoj veličanstveni Magnificat, svoj Veliča (usp. Lk 1,45-55), nenadmašivi hvalopoj Bogu – glavnom čimbeniku ljudske povijesti.
Hvalospjev je to Božjih siromaha, nepoznatih i prezrenih, kojih nema na svjetskoj pozornici kao odlučnih čimbenika, koji su bez bogatstva i moći, daleko od oholosti, a do kraja otvoreni Božjoj milosti. I u prvoj bujici misli i riječi kojima se Marija obraća Nebu imamo nekoliko puta govor u prvom licu: Veliča, slavi duša moja, klikće duh moj, u mome Spasitelju, zvat će mene blaženom svi potonji naraštaji, velika djela učini meni Svevišnji, Sveto je ime njegovo!
Jedan se glas s ove zemlje u poniznosti podiže prema Svevišnjemu. Duša i srce toga hvalospjeva jest glas koji se podiže Gospodinu, govori i pjeva Gospodinu koji ju je učinio majkom Spasitelja. Ovdje čujemo zbilja glas Majke Božje koja se obraća Spasitelju, Otkupitelju, Izbavitelju koji izvodi silne stvari u njezinu biću.
Marijina je molitva nutarnjim tkanjem hvala, zahvala i zahvalna radost. Ali to nije molitva pojedinca, osobni izljev srca i bića pred Bogom, nego to ona izgovara u ime čovjeka i čovječanstva. Odsada je ona u srčici povijesti spasenja, ona ima svoju zadaću među ljudima te ono što se dogodilo i događa s njome seže u srce svijeta do kraja ljudske povijesti. Marija je zagovornica i odvjetnica čovječanstva te u ime svih njih veliča Božju dobrotu i milosrđe koje traje iz naraštaja u naraštaj, do kraja svijeta. Bog je poglavito Bog bogat smilovanjem i milosrđem prema svome stvorenju.
U drugom dijelu svoga hvalospjeva ističe Marija Božje djelovanje, himnički i krajnje duhovno. Marija posuđuje, nudi svoje riječi svakomu od nas, svatko bi trebao te njezine riječi učiniti svojima. U njima se opijevaju čudesni Božji naumi. Bog nije nikakav nebeski statičar koji promatra iz svojih visina što se dolje na zemlji odvija, nego je on Bog trajno na djelu.
Kroz osam glagola izriče Marija Božje djelovanje, gdje Bog iskazuje svoju snagu, raspršuje oholice, zbacuje silnike, uzvisuje neznatnike, gladne siti, bogate osiromašuje, prihvaća svoje ponizne poslušnike, spominjući se svega onoga što je obećao tijekom tisućljeća i stoljeća svim našim prethodnicima. To je stil Božjeg djelovanja, način na koji on djeluje u ljudskoj povijesti. On je uvijek na strani potlačenih i najslabijih. Prividno mogu moćnici biti slavodobitnici, ali na kraju postoji Ruka i Pravda koja stavlja sve na svoje mjesto za one koji mu pristupaju s počitanjem, ponizno.
Od takvih će potom sam Isus stvarati novi Božji narod, od onih koji su kao Marija ponizni i Bogu otvoreni. To je ono malo stado u Isusovim ustima, koje on ohrabruje da se ne boje ničega, jer se Ocu svidjelo dati im svoje kraljevstvo u baštinu (usp. Lk 12,32). Stoga nas sve u ovom vremenu Marija poziva uključiti se u krug njezinih izabranika, u čistoći srca i poniznosti duha, u Božjoj ljubavi.
Sveti Ambrozije u svome tumaču Marijina hvalospjeva veli: “Neka u svakome vjerniku počiva Marijna duša koja Gospodina veliča, neka u svakome bude Marijin duh da kliče u Bogu. Ako je po tijelu jedna jedina Majka Kristova Majka, neka stoga, u vjeri, sve duše rode Krista. Neka svaka prihvati u sebe Božju riječ… “ Poticaj je to da se u svakome od nas nastani sam Gospodin, da ga nosimo i donosimo svijetu kako bi se Krist rodio i u našem vremenu. Uloga je vjernika – a napose onih koji dolaze u Međugorje – nositi Gospodina u cijeli svijet, kao rijeku milosti i nepresušni Božji dar ljubavi.
U ovome surječju vrijedi spomenuti da sav onaj silni puk koji dolazi u Međugorje preuzima na sebe ulogu Marijine tetke Elizabete koja je prepoznala na Mariji i u Mariji Božje djelo. Ta hodočasnička rijeka iz svih krajeva svijeta, svih jezika, puka i naroda, koja se slijevala te još uvijek danomice slijeva ovdje te odavle plodi i natapa Božju Crkvu i sveti puk, prepoznaje Božje djelo, divi mu se, veliča ga i onda obnovljena duha i srca, prepuna milosti i zanosa, širi svijetom istinu koja odzvanja svijetom već više od četrdeset godina.
I tko može zanijekati da tu Božji Duh ne djeluje? Treba samo da Marijina riječ odjekne u našem srcu i ušima pa će otvorene uši i oči srca zatitrati od radosti u Duhu Svetome i ponovit će se prizor iz judejskoga gorja i u Međugorju.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje