Foto:Radiopostaja Mir Međugorje
Iv 6,35-40
Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete. Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.
A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan.
Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«
Čuli smo daljnji nastavak Isusova govora o Euharistiji. Čudo koje Isus učinio samo je smjerokaz i prstokaz prema samome Isusu. Punina smisla samoga čuda ostvaruje se tek u vjeri. Bez vjere gledanje ostaje slijepo, kao što će poslije Isus i optužiti Židove, u onome čudu s iscjeljenjem slijepca od rođenja. Pored svega gledanja, svega onoga čega su očevidci i svjedoci, oni ne vjeruju, i to im postaje sudom i presudom.
Vjerovati znači pristupiti Isusu, živjeti u zajedništvu s njime, imati život po njemu i u njemu. To je smisao Isusova dolaska na ovaj svijet. U njemu sam nam Bog dolazi ususret i spašava čovjeka. Božja je volja čovjekovo spasenje. Ponovno imamo temeljnu misao koju smo čuli iz razgovora s Nikodemom: Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga Sina – Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima vječni život.
On je – Isus – sam u osobi kruh života. Ta se zbiljnost objavljuje i očituje jedino vjernicima. Židovi koji su iskusili Isusovo čudo ostaju usredotočeni samo na kruh, na znak koji je Isus ponudio. Ne idu dalje. Ne mogu vjerovati. Treba promijeniti optiku i dioptrije, treba promijeniti motrište i zrenike te promatrati novim očima zbiljnost koju Bog stvara u Isusu. Treba gledati Isusovim očima. Samo onaj tko promatra Isusa očima vjere kadar je spoznati Istinu u Isusu.
Vjera nije mogućnost ni zasluga koja bi se dala dosegnuti niti postići ljudskim silama. Ona je čisti Očev dar. Kao što je Otac poslao Sina, tako je i vjera u Sina Očevo djelo. Oboje stoji u bitnom surječju. Otac je poslao Sina jer je ljubio svijet i želi da svijet uzvjeruje (17, 21) te otkrije puninu života u Isusovoj osobi. I Očeva je volja da svatko tko vjeruje u Isusa pronađe spas u Isusu, da u konačnici ne bude osuđen i ne propadne. Isus ne odbacuje nikoga tko mu dođe, tko mu se približi.
Dar vječnoga života u sadašnjosti kao i uskrsnuće mrtvih u budućnosti stapaju se u jednu zbiljnost jer Isus kao Očev Sin i Otac jesu jedno i njegov se dar podudara s Očevim darom. Stoga vjernici moraju biti u životu nositelji jedne veće, snažnije nade, nositelji Božjih obećanja i milosti. U životu nije riječ o nekoliko dana ili godina više koje će čovjek ovdje proživjeti, nego je riječ o tome da u životu uzbiljimo ono što nosimo u sebi snagom Božjega sinovstva, kao Isusova braća i sestre. Ne dodavati životu godine s pomoću medicine, nego godinama ubrizgavati istinski puni život, život iz Isusa Krista. Koja korist i od osamdeset godina ako su bez sadržaja, bez života. Dakle, vremenu i godinama ubrizgavati puni život i novi sadržaj! Došao sam da imaju život u punini, reći će Isus (Iv 10,10).
Isus je poslušan svomu Ocu i ne odbacuje nikoga koga mu je Otac dao, namijenio, tko k njemu s vjerom pristupa. Svaki je vjernik Očev dar Sinu. Zato ni Sin ne želi izgubiti nikoga koga mu je Otac u svojoj darežljivosti darovao, povjerio. Njegova je zadaća svima podariti vječni, puni život. Život kao plod uskrsnuća od mrtvih. Dar vječnoga života u sadašnjem životu i uskrsnuće od mrtvih u budućnosti posvema se preklapaju zato što je Isus u punom jedinstvu sa svojim Ocem te se njegovo darivanje preklapa s Očevim darom svijetu. Nevjera je odbacivanje Božjega dara u Isusu Kristu.
Isusova čudesa u Ivanovu Evanđelju nisu ‘obična’ čudesa, nego znakovi, znamenja, ‘prometni’ signali, smjerokazi (kao prometna signalizacija!) pored puta koji nam vele u kojem smjeru nam je ići. Tko se zaputi tim putem, izmiče čovjekovu usudu koji ga vodi u smrt. Blagovanje onoga što Isus pruža nudi već ovdje jamstvo da čovjek ‘ne će više ni gladovati ni žeđati’. Opetovano se Isus očituje kao pomoć i pomoćnik u službi svakog čovjeka. Kao put i putokaz koji nam je slijediti i kojim nam je ići. Kao hrana života i sami vječni život. Sve to od nas iziskuje uporni hod i ustrajnost na putu.
Nije dovoljno biti kršten. Kršćanstvo je u prvom naletu pokrstilo poganstvo, podarilo mu nutarnji smisao i sadržaj. Nestalo je poganskih hramova i bogova iz gradova i s trgova, ali su ostale njihove uosobljenja, personifikacije u obliku mamone, erotike, bluda, pijanstva, ratovanja, mržnje, osvete. Svaki od tih poroka ima svoga konkretnoga ‘boga’, s punim imenom! I danas doživljavamo posvuda kako se ta božanstva u svom još strašnijem obliku pojavljuju i posvuda osvajaju teren. Neopoganstvo na djelu.
Neopoganstvo je na vratima. U vlastitim kućama. Čovjek se od Boga emancipirao, ali je postao zasužnjenim robom tih starih bogova i idola. Što je s ‘novim čovjekom’ koga je Isus navijestio, a Novi zavjet preko apostola uzbiljio? Je li to samo prazna priča, utopija, ili pak realna mogućnost? Kako se obući u novog čovjeka? Jedini put jest zaputiti se k Isusu, zadubiti se u njega, biti obilježen njegovim Duhom. Pokušati učiti od Isusa, gledati njegovim očima, djelovati prema njegovim naputcima.
Isus Krist kao Božji Sin došao je na svijet i objavio svijetu Božju ljubav i Božje lice, a istodobno i pravo značenje čovjekova života i poslanja u ovome svijetu. Po njemu znamo tko smo i što smo. Po njemu znamo kako naš Bog nije neki daleki, uzvišeni nepokretni Pokretač ili samo Stvoritelj, nego je u zajedništvu s nama kao ‘Otac’, na najintimniji način povezan s nama s darom svoga Sina Isusa ovome svijetu.
Bog je to u potrazi za čovjekom, Bog koji nije stranac u ljudskoj povijesti, nije nezainteresirani ravnodušnik, nego ima udjela u drami čovječanstva. Bog je to koji je išao ispred nas, koji se zaputio putovima i cestama ovoga svijeta. Ne Bog koji nas promatra odozgor, nego Bog kao naš ponizni suputnik u Kristu. Isus kao začetnik i dovršitelj naše vjere i spasenja.
Kad to imamo pred očima, tada nam biva jasno kako zadnju riječ nema kaos ili ravnodušnost u svemiru, nego poredak; red i um korijen su svih stvari. Upoznati ovoga Oca po Isusu Kristu znači upoznati i priznati kako je ljubav snažnija od bilo kakva zla u svijetu.
Fra Tomislav Pervan/Radiopostaja Mir Međugorje